Obukao je stare patike i ponio sa sobom stari kofer. Na putu od stana zastade jednom, te pogleda u prozore. Čisto onako iz navike. Nije sad da ga je neko gledao sa njega. Nego eto tako, samo iz navike. Okrenu se na desnoj nozi i nastavi hodati. Napolju je bilo lijepo vrijeme. Cvrkut ptica i sve to. Nije volio baš da mnogo razmišlja ali ni da objašnjava stvari oko sebe. Eto šta je on tu mogao, pa priroda se ionako sama budila a i proljeće sa njim ili bez njega bi ionako stiglo.

” Važno je da je sezona otpočela”- reče poluglasno.

Iz desnog džepa su virile cigare, koje je jednu po jednu vadio, svaku pregledao, jednu bi zapalio a onu drugu bi nakon pauze bacao. Ovoga jutra uživao je u prvim zrakama sunca te se u svom mantilu još više skupljao i hodao sunčanom stranom svake ulice do pijace sa namjerom da u sebe povuče što više toplote.” Nova sezona, nova torba…”-  reče i nasmiješi se kroz lijevi brk. U ruci je držao polovnu crnu doktorsku torbu koja je bila ogromna i neprilagođena za stalne doktorske posjete, pa je zaključio da ju je možda neki doktor koristio tek ponekad, ” na primjer za neka putovanja”, nagađao je sam sa sobom i dalje. Tu veliku oklopnu doktorsku torbu mu je prodao poznanik za štandom odmah pored njega  i  to je rekao: ” Eh evo ko’ tebi, u pola cijene.” I eto ”ko’ njemu” sada je ova torba služila svrsi.

” Napokon se nešto dešava”- odzvanjalo je Hazimu u glavi. Svakim korakom je sanjao da će taj dan uspjeti prodati što više ”robe”, kako bi mogao otplatiti kiriju i kupiti poklon.  Manje više za kiriju, poklon je bio važniji. Došavši na pijacu ugleda kako starih jarana od prošle sezone sada nema. Hazim se na trenutak zabrinu, ali ga to brzo prođe, te poče vaditi knjige iz torbe. Jedna po jedna. Očuvane korice, tamnoplave, oker i crne boje sa zlatnim obodom koji se presijavao na suncu. Sve  su bile poredane po autorima i žanrovima, a one koje nisu spadale ni u kakvu kategoriju je slagao po bojama korica. One najdraže je uvijek  stavljao na vrh. ”Što ih prije kupe lakše će mi biti”- zaključivao je Hazim  uvijek uz  težak uzdah koji je napuštao njegova pluća zajedno sa dimom loših cigareta. Ovo je ionako bila zadnja tura knjiga koje je namjeravao prodati  na pijaci.  Posao nije loše išao. Uvijek se tu nađe neki student, starija gospođa ili ponekad i neki profesor  pa se uz kupovinu ponekad i proćaska o knjigama. Hazim je ipak najviše volio one mušterije koje dođu, ne pitaju mnogo, odaberu, plate i odu svojim putem.  Ćaskao je samo sa onim osobama koje bi pohrlile za njegovim najdražim knjigama. Onim sa posvetom. Te su uvijek bile na vrhu.  Ta ista ugodna ćaskanja o knjigama iz Hazimove skromne kolekcije su ponekad znala krenuti po zlu, pa bi mušterije vrlo brzo shvatile  kako te knjige nešto znače starom Hazimu, te bi te knjige ostavljali  a uzimali druge, tek onako, samo da Hazim ne misli da im se ništa ne sviđa.  Ove sezone na pijačnom štandu  ostale su samo one knjige sa posvetom. Sve sami pokloni iz Hazimove mladosti.  S čudnim ponosom je stajao iza svog štanda te iščekivao prvog kupca.  Već od podne Hazima prođe nervoza. Ljudi hodaju, kupuju, prolaze ali ne zastaju kod njega.

” Kako ide Haziiimeee?”- upita ga zelenar Sead.

” Evo ide moj Sejdo,  al’ na guranje, kod tebe?”- odgovori Hazim.

” Ma evo, ide mladi luk, zelena salata, to i ide najbolje jer je najjeftinije, šta li?- kroz smijeh je dobacivao veseli zelenar.

” Ma hajde, biće bolje”- reče Hazim i baci dogorenu cigaru.

Prema štandu priđe jedna gospođa u bordo crvenom kaputu. Hazim je toplo pozdravi i pokaza rukom na izložene knjige.  Ona se osmjehnu, te poče da gleda naslove na tamnoplavim, oker i crnim koricama.  Jednu po jednu knjigu je otvarala i vidno iznenađena, nakon nekoliko otvorenih knjiga, upita Hazima: ” Oprostite gospodine, da li znate slučajno ko je ovaj gospodin kome je posveta pisana?”

” Ne znam gospođo, ja sam knjige našao u svom novom stanu, a zašto?”- reče Hazim.

” Pa to ime Hazim, čudno mi zvuči, kao da sam to ime negdje ranije čula… Ma znate, nije to ni važno, hvala vam svejedno.”- reče nepoznata gospođa.

” Dobro, hvala  i doviđenja gospođo…”- smušeno odgovori Hazim.

Tog dana niko drugi nije prišao da pogleda niti jednu knjigu niti da kupi bilo koju. U sumrak Hazim posloži sve knjige, mahnu Seidu i nastavi hodati prema svom stanu. Živio je u čudnom kvartu. Već se iz stana na četvrtom spratu  moglo čuti  vikanje komšije koji je ponovo izgubio posao.  Njegova žena, mršava riđokosa gospođa  je ta koja po ko zna koji put ispašta za suprugovu nezaposlenost. Ispred haustora  komšija Memo i njegova hanuma piju kafu i šute. Na igralištu djeca još uvijek pucaju basketa. Sve se čini isto. Ispred vrata jednosobnog stana je stajalo pismo. Plava koverta. Iz opštine.

Pismo naslovljeno na prezime Alajbeg  je sada stajalo u Hazimovim rukama. Odavno ga niko nije ni o čemu  obavještavao, a kamoli pisao pisma. Ovo pismo je bilo u plavoj koverti. U njima ionako ne stižu ljubavna pisma. U obavještenju je  stajalo da  zbog dugova i neplaćenih obveznica, štand koji je dvije godine bio Hazimov, od slijedećeg ponedjeljka pripada nekom drugom. Žalbu nije mogao da podnese. I da je mogao, nije imao sredstva, i da se osjećao kao da se treba žaliti. Neopozivu odluku, nakon ulaska u stan Hazim odloži na ormarić.  ”Eto šta ću?”- uzdahnu i slegnu ramenima. Na trenutak se uhvatio kako razmišlja o svojim drugovima i kako bi mu Sead zelenar možda mogao nekako pomoći ili ona komšinica s prvog sprata. ” Ipak je njena švicarska penzija, švicarska, a ne ova naša”- razmišljao je i dalje u pokušaju da ne preda svoju sudbinu u ruke komada bijelog papira i nekoliko riječi na njemu. Ali ne. Nikako. To sebi  ne bi mogao dopustiti. Proljeće je sve brže stizalo a sa proljećem i sve ljepši dani.  Izašavši na balkon, tek tog dana je mogao vidjeti kako grad oživljava, kako se bude ulice i kako ljudi skidaju svoje zimske, melanholične plašte sa tijela. Proteklih dana nije mnogo zaradio, tek toliko da uspije pregurati dva do tri dana. Sjedio je na svom balkonu zamišljen, ali ne i zabrinut.

”Već će se nešto riješiti, pa ja…”- mislio je u sebi dok je promatrao kako se ulice pune šetačima. Kako je proljeće polahko stizalo noći su  i dalje bile prohladne. Hladnih ruku Hazim ustade i zatvori vrata od balkona. Na starom štednjaku vrila je voda za kafu. U maloj džezvi  crvene boje bilo je dovoljno kafe za dva filđana. Na maloj tabli džezva, jedna šoljica i cigare. Na stoliću ispred staklenih balkonskih vrata sjedio je Hazim i pio kafu. Očima je pratio čudne oblike  dima koji su se formirali nakon što bi ih on izbacivao iz svojih pluća. Dim za dimom. Jedan po jedan i sve tako. Kafa mu je vidno prijala i Hazim se činio mirnim. ”Knjige ću pokušat sutra prodat na mostu…” mrmljao je i klimao glavom u stilu dobro poznate fraze ”nema zime za mene”. Pun mjesec se lagano spuštao na jednoj strani neba. Noć je bila čudnovato vedra. Hazim to nije primjećivao. Sjedio je u mraku svog stana buljeći u staklena vrata na kojima je odsjaj mjeseca pravio čudne oblike. Iz mraka je samo izranjala crvenkasta mrlja od cigare koja je pravila putanju. U mraku svog stana se osjećao toplije. Ove noći nije bacao cigare. Svaku drugu je izćejfio onako kako treba. Tamna silueta  Hazimovog tijela  pređe od kuhinjskog stola do krem dvosjeda. U mraku mogao je jedino razaznati okruglu svijetlu loptu na vedrom nebu. Sklopio je oči dok se svjetlost poigravala na njegovom umornom licu,  uzdahnu i umiri se kao dijete kad utone u san.

Naida Muratović

Fotografija: https://www.see.me/profile/baptisteriethmann/post/3536399?tab=image

Advertisements