Hey ho, nema ih više.

Ramones

Posljednji originalni član, Tommy Erdelyi, umro je ove godine u šezdeset i drugoj i tako priveo kraju priču o jednoj od najvoljenijih grupa u historiji rock and roll-a.

Pretvarajući se da su incestoidna braća po gluposti, pjevač Joey Ramone, gitarist Johnny Ramone, basist Dee Dee Ramone i bubnjar Tommy Ramone izrodili su se 1976, iz art rock scene legendarnog kluba CBGB’s, stvorivši zvučnu eksploziju koja je odjeknula širom svijeta.  The Ramones su rock muziku sveli na samu svoju srž – tri akorda i ritam. Zvuk koji su proizveli bio je tako fantastično ‘glup’ da je bio genijalan.

The Ramones su jedna od rijetkih grupa za koju se sa sigurnošću može reći da su promijenili sve. Između ostalog  promijenili su i mene. Bilo mi je šesnaest godina kad sam kupio njihov prvi album. Kad su svirali u Dublinu bio sam u prvim redovima i skakao kao lud u gomili. U školi sam oformio grupu – prva pjesma koju smo načili bila je Glad To See You Go Go, što je prva pjesma s njihovog drugoga albuma, Ramones Leave Home. Kada smo pomislili da smo ovladali njome prešli smo na ostatak prve strane albuma, a onda okrenuli ploču i naučili i ostale pjesme. Mora se reći i to da su The Ramones bili idealan materijal za novi mladi bend. Promjene akorda u njihovim pjesmama bile su jednostavne a aranžmani sažeti na to da svi sviraju iste note u isto vrijeme što je glasnije moguće pa je efekt bio izvanredno dinamičan. Takav  stil bio je potpuno suprotan prevladavajućem trendu sedamdesetih godina – kvazi-opernom, progresivnom rocku kojim su dominirale dugačke solaže.

The Ramones su imali image ikonografske čistoće – duga kosa, crne kožne jakne, majice kratkih rukava, poderane traperice i tenisice. Njihove pjesme bile su kratke, s non-stop ritmom, jednostavnim melodijama i repetitivnim riječima pjesama – takav pristup bio je sračunat da bi se prikrili tehnički nedostaci. Mnoge njihove pjesme bilo je teško razlikovati jednu od druge, čemu nije pomogao Joeyev neobični izgovor u kojemu su cijele rečenice povezane samo slogovima dok je suglasnika ispaljivao u žurbi. Međutim, albumi bi došli s odštampanim riječima te je akademska zajednica imala priliku proučavati lingvističke dragulje poput pjesme Now I want to Sniff Some Glue, u kojoj se četiri stiha ponavljaju što je moguće više puta u dvije minute – “Now I wanna sniff some glue / Now I wanna have something to do / All the kids wanna sniff some glue / All the kids want something to do.”  Kao stvoreno za jednu dobru debatu.

Meni je sve to bilo super i još uvijek je: Blitzkreig Bop, Beat On The Brat, Sheena Is A Punk Rocker, Teenage Lobotomy, Today Your Love Tomorrow The World – pjesme sa stihovima poput  “There’s no stoppin’ / The cretins from hoppin’. Joeyev glas, koji guta slogove i tuli meni može slomiti srce čak i kada pjeva o ubojstvu ili mentalnoj bolesti. U Johnnyevoj gitari ja čujem simfonije električnog zvuka i brujanje istrošene električne pile. Bio sam tako obuzet njihovim opusom da nisam nikada dovodio u pitanje njihovo komično samo-mitologiziranje i vjerovao sam im da su incestoidni produkt mutantske obitelji koja živi blizu deponije industrijskoga otpada negdje u New Jerseyu. Bio sam shrvan kad sam shvatio da nisu ni u kakvom srodstvu.

Kritičari su ih pak cijenili na intelektualnoj razini. Brojni eseji napisani su o njihovom razumijevanju zvučne dinamike – uporabi melodične gitarske distorzije i konceptualnoj jednostavnosti trotaktnoga ritma. The Ramones su slavljeni kao izvanredni glazbeni minimalisti. Poslužili su kao katalist i inspiracija za stotine novih bendova. Ushićeni budući članovi The Sex Pistolsa i The Clasha bili su na njihovim prvim koncertima u Londonu. Još uvijek se može čuti odjek njihovog zvuka u prostorijama za vježbanje širom svijeta. Svaki puta kada rock postane prenapuhan i kada ga treba resetirati, obavezno se priziva duh Ramonesa. U tome se međutim ogleda i njihova snaga i slabost. Kad nešto svedete na svoju najčišću formu, da li je moguće napredovati? The Ramones su jedna od onih grupa koje su se trebale raspasti na vrhuncu slave, ili još bolje trebali su sami od sebe eksplodirati na sceni. Tommy ih je napustio nakon albuma Rocket To Russia iz 1977 s namjerom da postane producent i već tada je znao da grupa u glazbenom smislu nije imala kamo dalje. The Ramones su probali razviti svoj zvuk ali svaka dodatna promjena akorda izdala bi osnovni razlog njihovog postojanja. Johnnyeve solaže pokazale su koliko je doista bio ograničen kao gitarist. Riječi u pjesmama bivale su duže ali ne i bolje. Probali su biti veseli, pop, veliki i teški. Prihvatili su narastajuću hardcore scenu i Dee Dee je znao urlati na nekakav bezmelodični thrash metal ali na kraju su se vratili onome što znaju najbolje i postali Status Quo punk glazbe.

The Ramones nikada nisu doživjeli komercijalni uspjeh koji je njihov utjecaj zaslužio,  i tako sve dok nas nisu jedan po jedan napustili – Joey je umro 2001 u četrdest i devetoj, Dee Dee 2002 u pedesetoj a Johnny 2004 u pedeset i četvrtoj. Za grupu koja je savršeno uhvatila suštinu vječne mladosti rock muzike možda i nije bilo moguće drugačije. Na kraju, Tommy je otišao prvi a napustio nas je posljednji.

Johnny, Dee Dee, Tom i Joey. Bili su brzi. Bili su glasni, i sve pjesme su im zvučale istovjetno. Mi koji smo došli iz jedne bezizražajne generacije možda nikada više nećemo iskusiti glazbu tako čistu, lijepu i apsurdnu.

 

Neil McCormick, The Telegraph

http://www.telegraph.co.uk/culture/music/rockandpopmusic/10963659/Tommy-Ramone-the-last-of-my-punk-heroes.html

Preveo: Dražen Šimić

 

Dokumentarni film o grupi, End Of The Century, može se pogledati na linku dolje.

https://www.youtube.com/watch?v=nXpRBfC9Tq0

 

 

 

Advertisements