Pitaju me često koliko jezika govorim. Iako radim u tom području, teško mi je procijeniti. Kaj točno znači ‘govoriti jezik’ i kada točno možeš reći da ga znaš? Koja je prijelomna točka? Računa li se ono uobičajeno ‘razumijem dosta’, a kad trebaš proizvesti rečenicu bleneš ko tele jer ti od šest riječi fali pet i pol? Nekad mi se čini da ne govorim nijedan. Prvi i zadnji i maternji mi je, naravno, zagorski.

– Zagorski nije jezik.

– Ma nemoj, molim te.

– Postoji kajkavski dijalekt. Kajkavski, ne zagorski. Dijalekt, ne jezik.

Od takvih se komentara ospem pa onda objašnjavam nadugo i naširoko dotičnim braniteljima institucije jezika da nijedan od nas nije stručnjak po tom pitanju. I da je meni dovoljno, ako nešto ima svoj vlastiti vokabular, gramatička pravila i izgovor i ako mogu izreći cijelu rečenicu koju neizvorni govornik neće razumijeti, da ga krstim imenom ‘jezik’. To naravno nikad ne urodi plodom, jer ni sama nisam sto posto sigurna o čemu govorim pa moj posljednji odgovor najčešće bude ‘Mrš.’, a rasprava zamre.

Hrvatski natucam. S engleskim se dosta dobro snalazim. Njemački… Ah, njemački. Sram me reći koliko sam ga godina učila, dosad sam već trebala biti na razini izvornog govornika. U stvarnosti, mogu se jedva provući ako treba.

E sad, kad se nastaniš u novoj državi, pristojno bi bilo naučiti lokalni jezik. Nezgodno je kad si blento koji očigledno ne zna dovoljno ni o čemu pa previdiš činjenicu da je prvi jezik u Barceloni katalonski. Jer je Barcelona u Kataloniji. I jer, jelte, Katalonija postoji u malo stvarnijoj formi nego što je osoba koja ovo piše ikad slutila. I kaj sad? Učiš španjolski jer je jedan od službenih, al trebalo bi naučiti i ovaj drugi. To je prekrasno, rekel bi moj brat. Nemam dovoljni čušpajz u glavi ionako zbog kojeg čitav dan prilikom presjedanja na minhenskom aerodromu govorim ‘Hola’ i ‘Gracias’ svakom Nijemcu kojeg vidim. Ok, Matea. Možeš ti to. Nije hrvatski. Nije engleski. Govorimo treći. Koji je treći? Ajmo se samo smješkati i kimati glavom. Ili ti dođu prijatelji u posjet pa sjediš u lokalnom bircu s dva Hrvata i jednom Irkinjom. Njoj se obraćaš na hrvatskom, s njima pričaš na španjolskom, a pivu naručuješ na engleskom. Sjedi, pet.

Katalonski ću početi učiti kad im napokon oprostim. Kad onaj sitničavi sumanuti dio mene koji zamjera i pamti ko slon preboli činjenicu da katalonski postoji. Mene ste si našli zajebavati.

Tu dolazimo do španjolskog, koji, hvala na pitanju, napreduje dosta dobro. Olakšavajuća okolnost bila je kaj sam već pri samom dolasku ovdje imala određenu podlogu iako ga nikad nisam zapravo učila. Vjerojatno ste pogodili. Sapunice. Bog blagoslovi Latinsku Ameriku i njihovu šit produkciju. Možemo se sad pretvarati i podsmjehivati, no činjenica je da su meksičke sapunice bile najpopularnija razbibriga hrvatskog pučanstva devedesetih. I vi ste ih gledali, htjeli to priznati ili ne. Apsolutno je bilo nebitno kaj ste radili kad bi bilo vrijeme za novu epizodu. A bilo ih je na lopate kroz čitav dan kaj se moralo odraziti na produktivnost naroda. Možda nam je zato ekonomija u k…, nikad se nije uspjela oporaviti. Jutra bih provela igrajući se, a onda bi u podne barbike išle u kino. Sapunice su nastavile držale primat nad stvarnim životom u Hrvatskoj čak i kad sam porasla i osobno prestala gledati ih (u toj količini), čak i za vrijeme ljetne sezone. Sjećam se jednog kolovoza krajem devedesetih u malom mjestu u Dalmaciji gdje smo tradicionalno ljetovali.  Ne, nije u pitanju zagorska meka, Povljana – iako nas je i tamo bilo počesto – ali, naravno, na zadarskom je području. Znanstveno je dokazana činjenica da se Zagorci rijetko spuštaju južnije od Šibenika. Uglavnom, sunce piči, ja se vraćam s poluprazne plaže kroz  puste ulice, spomenula bih užareni asfalt da je asfalta bilo, prate me ‘lopte suhog korova kotrljane vjetrom’ (jer je ovo očigledno hrvatski prijevod za ‘tumbleweed’), kad u neka doba na danje svjetlo grune više svijeta nego što bih mogla zamisliti da to malo mjesto može podnijeti. Odjednom. kao da je netko stisnuo prekidač. A-haaa, završila je Esmeralda. Možda nije bila Esmeralda. Tko bi se toga više sjetio. A i sve su ionako bile iste. Sve dok je sapunica, ne treba vam sat.

Svako zlo za neko dobro (nisu bezveze stari mudri), pa su godine aktivnosti koja je inače simbol zatupljivanja i zaglupljivanja urodile nekim plodom. Nažalost, vokabular korišten u telenovelama nit je naročito širok, niti pretjerano koristan. U neka doba shvatite da vam je mozak, osim nekim osnovnim pojmovima, krcat i izrazima kao što su ‘vasura’ (smeće), ‘usurpadora’ (uzurpator iliti legendarna ‘otimačica’), ‘maldita’ (prokleta) i ‘bastardo’ (kopile), dok se ni za sve pare ovog svijeta ne možete sjetiti kako se kaže ‘stolica’ ili ‘tanjur’. Pa čak ni jel su uopće sve te divlje ruže i vražji huani ikada pričali o bešteku ili vremenskoj prognozi. Prođu mjeseci prije nego se prestanete lecati od šoka kad netko spomene ‘vasura’ i uznevjereno okretati očekujući da će nekome biti zakeljena šamarčina.

Nema ljepšeg osjećaja kad tek počinjete nabadati novi jezik, kada nitko (pa ni vi sami) ne očekuje previše. Tada je svaka riječ koje se uspijete sjetiti kao mali dobitak na lutriji i čak vam ni eventualno podsmjehivanje zbog pogrešnog izgovora ne može izbrisati blaženi cerek s lica. Zlatno pravilo učenja jezika je ‘nema mjesta sramu’, a ja se toga držim do posljednjeg slova. Dogodi se tako da trebate ljepilo za tkaninu. Pretražite supermarket uzduž i poprijeko. Možda i ne znate kako se kaže ‘ljepilo za tkaninu’, možda niste do nedavno znali da uopće postoji, ali pobogu, niste baš toliko mutavi da ne znate kako izgleda tuba. Kad se vaši detektivski napori pokažu uzaludnima, primorani ste potražiti pomoć. Zaustavite prvu prodavačicu i nakon što ona, naravno, ne habla ingles, sine vam da još uvijek ne znate kako objasniti kaj vam treba. Nema veze, sjetit ćete se. Klinci u razredu stalno koriste španjolske riječi. Koja je ono…? Chickle! ‘Tienes chickle para ropa?’ Žena vas gleda ko zadnju budalu, odlazite kući uvjereni da je kuja, psujete bezobrazne prodavače sve dok u riječniku ne pronađete da je riječ koju ste trebali ‘cola’. Kaj je ‘chickle’, pitate se? Žvakaća. A dobro, mogla je skužiti.

Stvarno nezgodno može biti tek kad su u pitanju slične riječi s, hm, dosta različitim značenjima. Podijelih ja tako svoju dogodovštinu sa supatnicima na redovnoj raspravi o jezičnim vratolomijama. ‘Nije to ništa’, kaže jedna Britanka. Ode ona u lokalnu mesnicu prije nekoliko godina, tek se bila doselila, dođe na red i sva ponosna zatraži pola kile polla. Mesar se odvali smijati i ponavlja naglas ‘Trebate pola kile polla?’. Da, polla – ne kuži ona u čemu je problem. Čovjek vrišti od smijeha  i dere se kolegi usred prepune radnje ‘Evo ima jedna mlada djevojka ovdje, treba pola kile polla.’ Ono kaj je ona trebala bila je pilentina. Pollo. Samo jedno slovo krivo i naručite pola kile određenog muškog organa.

A ima i situacija u kojima ispada da znate neku riječ koju ni izvorni govornici ne znaju. Objašnjavam ja svom učeniku kaj znači kad je neko ‘nosey’. Zabadalo, netko ko gura nos gdje mu nije mjesto. Crtam ja grafikone, izvodim pantomime, ništa. U sekundi mi sine.

– METICHE!!

– Ha?

– Kaj ha, metiche je španjolska riječ za zabadalo.

Nije, je, nije, je. Nakon pet minuta kopanja po riječniku mu slavodobitno dokazujem da sam u pravu.

– Aha. Ali to nije španjolski.

– Kak nije?

– To je latinoamerički španjolski.

– Mrš.

Matea Šimić