Decembar, 1967

 

Hitrim pokretima kažiprsta, Hazim je okretao krug sa jasno ispisanim brojevima na starinskom telefonu. Zvonkim zvuk  je označio da je uspješno okrenuo i posljednji broj. Na drugoj strani telefonska linije javi se  ženski glas.

” Halo”

Sa osmjehom na licu i očitom tremom u glasu, Hazim izusti tek nekoliko riječi pozdrava.

” Zdravo Sano, Hazim je… Izvini što se nisam ranije javio. Imaš li vremena da se vidimo danas?”

Na drugo strani linije, ženski glas pun oklijevanja, izusti kratko.

” Imam, hm… Čekaj me na starom mjestu u pet.”

Nakon toga samo se čuo muk i dobro poznati zvuk koji je označavao prekid telefonske veze.

Vidno zabrinutog lica, Hazim je spustio slušalicu, uzeo svoju tamnosivu torbu i izašao iz stana kojeg je iznajmljivao tokom studija. Dok je silazio niz stepenice u glavi mu je tutnjala jedna pa druga misao. Nije ni zastao da provjeri da li je dobro zaključao vrata. Preskačući po zadnje dvije stepenice mrmljao je govor koji je pripremio za Sanu. Kao pjesmicu koju je čitavu noć učio napamet, Hazim je povremeno zastajkivao i razmišljao koji dio tačno ide za kojim. Radovala ga je pomisao kako  više neće morati da se svađa sa gazdaricom oko kašnjenja s kirijom. Razmišljao je kako nakon prošle sedmice i odbrane diplomskog, sada napokon može početi da živi punim plućima. Mučilo ga je to što nije mogao ni pretpostaviti kako će Sana na sve to reagovati.

” Dobro, reći ću joj ovako… Sano, neću više rentat’ stan, ponudili su mi posao u Zagrebu, pa eto ako bi mogla da me…. a jooj! Ne valja ovako…”- poluglasno je mrmljao dok je išao ulicom.

” Sano moja, iskrsla mi je prilika za posao, ama super pozicija, doš’o bi ja po tebe…”

Na kraju kao da ni on sam sebi nije vjerovao u ono što je trebao saopštiti Sani.

Imao je tačno sat vremena do susreta s njom. Sinula mu je ideja da je odobrovolji cvijećem i čokoladama. Znao je da Sana ne voli bespotrebne i česte poklone, ali je bio voljan da riskira. U cvjećari joj je kupio buket margareta a kod slastičara na uglu je izabrao njene omiljene čokoladice sa bademima. Kako kakav kicoš se kezio dok je hodao prema njihovom  ”starom mjestu”. To je bio kafić u blizini njenog stana na Grbavici. Tih sat vremena koliko ju je čekao su mu se činili najdužim u životu. Iako je Hazim prestao pušiti, taj dan je otišao i kupio kutiju cigara te časno obećao po ko zna koji put da je to zadnja kutija i da neće više. Naručio je dvije kafe i čekao. Zamolio je konobara za upaljač te zapalio prvu cigaru. Do je uvlačio prvi dim, pomislio je kako je Sani ionako bio neobičan i smiješan bez cigara. Razmišljao je i o tome kako je Sana znala uživati u onim prečestim diskusijama koje je on sam vodio sa sobom, dok je ona smirena, pomno slušala sve njegove teorije  vezane za studij psihologije. Sjećao se kako ju je kao manijak svakodnevno dušio prepričavanjem knjiga koje je čitao za fakultet kao i cigarama. Već mjesec dana je bio potpuno zaokupljen svojom novopečenom profesijom koja ga je ispunjavala u svakom segmentu života.

Uhvatio se kako vadi i petu cigaru za redom i kako ga je na neki način strah da Sana ne odustane od svega.

” Ma neće ona… ona mene ipak voli… barem se nadam.”

Bilo je zimsko doba i Sana je u crvenom kaputu i još crvenijih obraza užurbano ušla u kafić. Osmjehnula  mu se kiselo i rekla kratko.

” Znam sve, ne moraš ništa govoriti. Ideš, zar ne?”

” Ma otkud ti to? Mislim, idem, ali ću doći po tebe, ovo je samo da se ja snađem a ti završiš fakultet, i onda ja dođem po tebe”- mucao je Hazim.

” I i i, i onda ja dođem, i i iii i sve bude super.”

Pogledala ga je svojim prodornim zelenim očima, uzela cigaretu i zagledala se kroz prozor. Posmatrala je kako lagano i  nježno padaju  snježne pahulje . Razmišljala je kako će joj biti teško kad Hazim ode u drugi grad, ali nije mogla živjeti s tim da ona stoji na putu njegovog uspjeha ili sreće. Ipak ga je voljela. Njegova sreća je bila i njena. U mnoštvu pahulja koje su padale, zamišljala je za sebe i za Hazima hiljadu i jedan scenarij njihovog života, hiljadu i jedan posao, priliku i  dom.

” Hazime, razumijem ja tebe. Ja vidim da si ti sretan i da ti je stalo do toga posla i ja neću da stojim na putu tvog uspjeha. Ništa mi ne moraš objašnjavati. Ovo sam i očekivala jer si mi pričao o toj asocijaciji i njihovom pozivu i ja sam nekako predosjećala tvoj odlazak.”

Hazim je samo klimao glavom i razmišljao o tome kako je to njihov kraj. Nije mogao da se trgne iz svog kobnog sanjarenja sve dok Sana nije opet progovorila.

” Hazime, čuješ li ti mene?”

” Čujem, čujem, i sve što si rekla, i izvini, bojim se, je li me to napuštaš?”

” Ne napuštam te Hazime. Naprotiv, ti idi, snađi se, dokaži se na novom poslu, pa onda dođi po mene i sve ćemo mi Hazime kako si ono ti rekao, sve ćemo tako. Aaaa, pa i čokoladice si mi kupio, nisi trebao,ali kad su već ovdje hajde da se počastimo. Mm, hajde uzmi jednu Hazime. Predivne su. Ali stvarno nisi trebao trošiti novac. Ti sada moraš  štediti novac za Zagreb jer će ti trebati za…”

Sana je pričala nekontrolisano brzo, razdragano i bez prekida. Hazim nije mogao vjerovati svojim očima. To nije bila ona stara Sana koja se uvijek znala onako slatko iznervirati, pa kasnije izvinjavati za grube riječi. Ali je odlučio da igra njenu igru, iako je bio zbunjen. To veće je prošlo lijepo a Sana je obećala da će doći na stanicu da ga isprati. Obećala je čak i da će mu spremiti sendviče za put. Sve se činilo tako savršeno.

***

Hazim je bio pun poleta dok je spremao svoje kofere. Bio je ambiciozniji nego ranije. Sanina podrška ga je činila sretnim ali u istom i tužnim što je sada napušta. Razmišljao je o svom novom poslu i o tome da li će se ikada moći uklopiti u novoj sredini. Razmišljao je i o tome da li će nakon što stigne u Zagreb odustati od svojih planova, da li će ga novo iskustvo promijeniti i da li će izdati obećanje koje je dao Sani.

Dvije noći su prošle bez sna. Hazim nije mogao spavati od uzbuđenja pred polazak u Zagreb.  To jutro, dok je provjeravao da li je spremio u kofere sve što mu treba, oglasilo se zvono.

Skoro ukočenim korakom, Hazim je polako koračao do vrata. To je bila Sana sa torbom i limenom kutijom punom kolača u rukama. Osmjehnula se i toplo ga pozdravila. Pričala je tako brzo i objašnjavala šta je sve spremila i stavila u torbu da je Hazim jedino zapamtio sendviče s piletinom i knjigu poezije da ga sjeća na nju. Brzo je pokupio kofere te izašao sa njom do taksija koji je čekao ispred zgrade. Sana je bila tako čudno sretna da se Hazimu činilo da joj je drago što on odlazi. Pogledao ju je i shvatio da se pravi da je sretna da mu bude lakše da ode. Spustio je pogled i pomislio kako je potpuno prolupao zbog odlaska.

Stajali su zajedno na peronu  broj sedam, on sa koferima u rukama a ona sa limenom kutijom punom slatkih šapa. Doimala se smirenom. Gledala ga je sa nostalgijom od šezdeset godina neprestane žudnje. Gledala ga je kao da ga više nikada neće vidjeti.

Hazim je nervozno razgledao po peronu i cupkao nogama. Tištilo ga je to što je i sretan i sjetan u istom a i ushićen jer započinje sasvim novi život tamo gdje ga niko ne zna. Poneki pogled je uputio Sani, ali ništa nije govorio. Osjećao je ako nešto kaže da neće nikako ni otići. Mislio je da ako progovori da će spustiti kofer, uzeti limenu posudu i reći: ” Pusti ovo Sano, nisam ja za ovoga. Idemo ja i ti na kafu. Ne idem ja nigdje.”

Ali ipak ga je nešto spriječilo. Sana se smiješila, iako su joj se oči punile suzama. Oglasio se pisak lokomotive i glomazni sivi voz je označio polazak. Bilo je vrijeme da krene. Zajedno sa piskom, limena kutija je ispala iz Saninih ruku. Sana se više nije mogla oduprijeti suzama. Sada je već plakala. Povikala je panično.

” Kolači, sve će se prosuti!”

” Pa Sano dobro je, nije se otvorila kutija, evo ja ću je obrisati, dođi da te zagrlim. Sve će biti dobro, pisat’ ću ti, možda mognem doći i za vikend, pa k’o da je Zagreb preko bijela svijeta…”

Sana se nasmijala kroz plač i klimnula glavom kao da odobrava sve što je Hazim rekao. Stajali su zagrljeni dok su drugi putnici polako prilazili i ulazili u voz.

”Tačno u pet, na starom mjestu te čekam, i to ubrzo. Važi?”

Sana je obrisala suze i potvrdno odgovorila na njegovo pitanje jednim osmjehom.

Hazim je podigao svoj kofer i okrenuo se na stepenicama na ulazu u voz.

”Hajde idi, dobro sam ja. U pet sati na starom mjestu?”- rekla je Sana i uputila mu poljubac i još jedan osmjeh.

” U pet na starom mjestu.”

 

Naida Muratović

Fotografija: Jim Marshall

 

Oglasi