Taj dan kad je Sead odlučio da ne želi ustati iz klupe, bio je dan kad je učiteljica Lana polagala praksu. Časovi su prošli bez problema, ona je bila smirena, poučna i odmjerena.

 Bila je zadovoljna sobom. No, sada, u polupraznoj učionici, sjedio je Sead u svojoj klupi i odbijao izići. Na vratima su stajali natiskani radoznale kolege iz razreda i dva učitelja. Komisija je također stajala na vratima. Svi su bili spremni da idu kući. Osim Seada.
Je li te nešto boli, Sejo?
Hoćeš da zovemo tatu?
Ne!
Je li ti treba prevoz do kuće?
Lana je kršila dugačke, tanke prste, pogledajući prema komisiji, prema djeci i učiteljima naguranim na vratima. Odjednom joj se učionica učinila sićušnom. Takva bi joj obično dolazila u san: tamna, mala i tjeskobna, a ona bi u njoj uvijek nešto pogriješila.
”Je li te neko dirao danas? Reci mi, ko te dirao”, Lana je čučnula kako bi bila bliže Semiru i stavila mu ruku na rame. Oči su mu bile zamagljene, virile su ispod zamršene, guste kose, raširene u nekakvom čudnom izrazu straha ili iščekivanja. Prsti kojim je gnječio rubove ruksaka bili su prljavi.
”Nije me niko dirao.”
”Pa šta da radimo, sad, je li?” Glas joj je podrhtavao, nervozno je micala platinasto plave lokne s obraza. Mrzila je što je uvijek djelovala krhko. ”Mora drugi razred sad da uđe u ovu učionicu, znaš, ne možemo ostati ovdje toliko dugo.”
”Pitaj ih sve da iziđu iz škole, pa ću ustati”, Seadov glas zvučao je odlučno, bio ravnog tona, skoro odrasli, i nekako zapovijedan. 
”Da iziđu iz škole? Ne mogu, dušo, oni da iziđu svi iz škole da bi ti izišao” , približila mu se sasvim uhu i šapnula, što je nježnije mogla. ”Jesi li se upiškio?”
”Nisam! Bježi od mene!” naglo je vrisnuo Sead, a Lana se ispravila i zacrvenjela.
”Ja zovem tvog tatu sad, samo da znaš!”, Lana je, na drhtavim nogama, krenula prema katedri uzeti svoj mobitel, čak se i osmijehnula komisiji u prolazu. “Ne mogu vjerovati da sam se osmijehnula komisiji… nije izbor za miss…”
”Učiteljice…”, počeo je Sead tiho, pa onda glasnije… ”Učiteljice!”
Lana se okrenula.
”Mi bismo stvarno trebali da idemo, imamo još četiri časa da odradimo’‘, visoki gospodin iz komisije se hladno smješkao, lice mu se iskrivilo u grimasu dosade i nanerviranosti.
”Samo malo. Seade, reci”, Lana je uputila molećiv pogled prema dječaku.
Ispod namrgođenih obrva, Seadove su velike, tamne oči dale znak Lani da priđe bliže. Pa još bliže. Sasvim blizu. Neko vrijeme je Sead šaputao Lani u uho. Ona je povremeno spuštala pogled na njegova stopala, nešto mu šaputala u uho, zatim on njoj. U jednom trenutku, Lana je odvezala visoki rep, i stegnula gumicu čvrsto na dlanu. Uspravila se i nakašljala.
”Djevojčice moje, ima li neka od vas gumicu za kosu da mi posudi?”, osmijehnula se curicama natiskanim na vratima što je jače mogla. Sead je sasvim oborio pogled. Jedna je djevojčica riđe kovrčave kose i velikih naočari bojažljivo skinula gumicu i prišla učiteljici.
”Hvala, Lidija. Odlično!”, drhtavim prstima, i ne skidajući osmijeh, Lana se sagela do dječakovih nogu, podigla mu stopala, i omotala svako gumicom za kosu. Komisija se približila i pažljivo ju posmatrala. Visoki nanervirani gospodin je malo zinuo.
”Eto!” Odahnula je Lana u pokušaju da zvuči optimistično. ”Sead je imao problema s đonovima od tena. Ali, sve smo riješili uz malo dosjetljivosti!” jedva je izgovorila posljednje riječi, jer je zaboravila disati. ”Idemo sad svi kući, Seade!”
Dječak je, jednako oborenog pogleda, ustao iz klupe, pomalo vukući noge, i stao pokraj nje kao osuđenik. Smijeh je lagano, kao krešendo, postajao jači, dječji glasovi lomili su se i kikotali u Laninom i Seadovom mozgu, ranjavajući ga poput stakla. Klinci su već izvadili i svoje mobitele s kamerama. Pričvršćene gumicama za kosu, Seadove tene su nestašno zijevale pri prstima, kao da se rugaju. Lana je bila na rubu suza. Pogledala je gore, u strop. Uvijek bi tako zadržavala suze. Gledala je tamnu liniju koju je zadnja kiša ostavila stropu učionice. Zatim je ustala, više ne podrhtavajući, i počela kopati po torbi, izvadivši jednu traku za kosu, i privjesak za ključeve s dugačkom vrpcom. Mirno je sjela za jednu od klupa i omotala trake oko svojih crnih, lakiranih, visokih salonki.
Dječji smijeh je na trenutak zamro, da bi se opet vratio, nešto prigušen, pomiješan sa znatiželjnim žamorom.
”Danas idemo kući s povezanim cipelama.” 
”Ali zašto?” čudila se Lidija, gurajući naočari natrag na nos i sklanjajući neposlušnu kosu s lica.
”Zato što je Sead danas trčao u školu, i razvalio tene.”
Lana je zinula u namjeri da doda još jedan što upečatljviiji detalj. To je trajalo nekoliko sekundi.
I od danas, mi ćemo svakog 27. 2. ići kući iz škole s povezanim đonovima, kako bismo poručili svima da je važno stići u školu, kakve god da su nam cipele. I da bismo obilježili Seadov trud i požrtvovanost.”
Visoki nervozni gospodin je uzdahnuo. Djeca su se glasno smijala, ali i pljeskala, počela vući pristigle i iznenađene roditelje za kapute, tražeći gumice, trake, vrpce, mašne…
Uskoro je školskim hodnikom, na čelu s učiteljicom Lanom koja je vodila Seada za ruku, hodalo 25 učenika s cipelama podvezanim trakama, vrpcama i mašnama. Lana je bila zahvalna što je napokon mogla zasuziti, sve kroz osmijeh, a da ju niko ne vidi.
Visoki nervozni gospodin iz komisije se nakašljao i okrenuo prema staroj učiteljici koja je s njime došla ocijeniti Lanin čas.
”Ja baš nisam sigurano koliko je ovo…”
”Joj, hajd’, Mithate, bogati šuti.”
Dijala Hasanbegović
Oglasi