O čemu misliti nedjeljom?

Praznina se širi u koncentričnim krugovima, posežem za riječima, ali one su svuda oko mene. U meni, praznina.

Sunčana vremena dječjih osmijeha i sretnih jutra povremeno mi bljeskaju u sjećanju kao pokvaren natpis za napušteni restoran na nepoznatoj cesti. U noćnom zraku kroz vožnju osjećam miris proteklih jesenskih popodneva provedenih u pravljenju kolača ili optimističnom ljenčarenju. Često se vozim tom cestom, posežem za bljeskanjem, ono blijedi, nije stvarno, vozim se između vremena i prostora jednom usamljenom cestom.

Vegetacija osjetila kulminira mutnim misaonim procesima. U sferi analize onog što je bilo i predviđanja onog što će biti, moja zanemarena sadašnjost ne dolazi do izražaja. Mutno, sve je mutno. Kako oblikovati sjećanja na osjećaje koji su neopisivi jer su možda tek drhtaj samog života, gusti kao tkiva, transparentni kao oblaci, neuhvatljivi kao voda? Iz mojih usta ne izlaze riječi, u meni nema riječi, stroj za produkciju pali se svakodnevno po potrebi i odrađuje svoju satnicu, ali u meni se u koncentričnim krugovima širi praznina i ja nemam riječi. Po navici, stroj radi. Funkcija “značenje” nije obrađena, gomilanje, proždiranje, na kraju ništa.

Što imam kad razmjenjujem svoja izgubljena značenja s nekoliko jos neodređenih i skeptičnih umova, kad promatram njihove izraze i žive oči, naučene geste i reakcije, a što imam kada se reflektiram u sebe?

U pucketanju moždanih valova naslućuje se poznata odluka: drugačije ću… A sve se vraća na krugove, nijeme i neshvatljive, beskrajne u svojim granicama. Statično očekujem zaplet, pokret, ideju. Više se ni ne vozim, osluškujem noć.

Ugodna samoća propada pred nagovještajima straha. Bojati se života, bojati se sebe u životu, bojati se vremena, bojati se nemogućnosti i tim strahom biti preplavljen, bojati se straha…

Stvari šute drugačijom šutnjom, one imaju svoju ulogu, one su mirne. Kao priroda.

A moj nemir vreba u njima i iz njih. Apstraktno, nelogično, nerazumljivo.

U sumraku osjećam sve i osjećam se plavo. Moja cesta skreće na istok. Ja se budim?

Franceska Paleka

Fotografija: Valentina Bunić