5. januar, 1968.

Hazim je uspio ipak doći na dva dana u Sarajevo za novogodišnje praznike, tako da nismo dugo bili razdvojeni.Drago mi je bilo. Ma, šta lažem bila sam presretna. Još sam i sestru poslala kući pa smo sami proslavili. Ta dva dana, bez pretjerivanja, su bila čarobna. Jedino što sam primijetila je to da se Hazim promijenio. Nekako  je bio puno mirniji nego inače. Ja želim da vjerujem da je zbog mene i zbog činjenice da smo ponovo zajedno bio mirniji. Ja znam da sam ja bila mirnija zato što je održao riječ i zato što uspijevamo održati našu vezu. Nekako mi je sada sve ovo puno zanimljivije. Još uvijek me drži adrenalin dok ovo pišem. Ne samo što se čujemo telefonom, nego smo počeli pisati pisma jedno drugom. Kao u nekom starom romantičnom filmu. A čudno mi je i za njega. Odjednom je nekako romantičan. Tako je smiješan, kao neki dječak kome se po prvi put dopada neka djevojčica iz razreda. Vidim sama po sebi da sam sretna i zadovoljna sada, ali nikako ne mogu prestati misliti o tome kada će opet doći ili da li ću ja moći otići tamo.
A šta bih ja mogla u Zagrebu raditi ionako?

Ali dobro, neću se zamarati sada time. Dani mi lakše prolaze, sada kada više ne sumnjam u to da li ćemo nas dvoje potrajati. Nekako sam sada sigurnija, mada ni sama sebi to ne mogu objasniti kako jedna posjeta može da me uvjeri da smo stvoreni jedno za drugo. Počela sam stažirati u jednoj apoteci pa mi i nije toliko dosadno. A i Hazim mi je mnogo pomogao u tome. Kad je dolazio donio mi je ovaj dnevnik i rekao, citiram: ” Kad god poželiš pričati sa mnom, ti piši. A i ja ću isto. Kupio sam i sebi isti dnevnik.”

To je generalno i jedino što posvećeno radim otkako je otišao. Mogu reći da mi pomaže. Snalazim se nekako iako mi mnogo nedostaje. Hazim se lijepo snašao na novom poslu i oduševljen je. Kaže kako mnogo radi na novom projektu koji se bazira na proučavanju ponašanja mladih na pragu 1970-tih. Pričao mi je, kao i uvijek, dosta o tome. Tako da ja sada imam osjećaj kao da i ja sudjelujem u tom projektu. Moj Hazim je bio i ostao jedan veliki, simpatični brbljivac. Također mi je ispričao kako su šape koje sam mu napravila bile najveća atrakcija u vozu. Desilo se da u istom peronu upozna kolege koje su aplicirale za isti posao. Koja slučajnost. Svakako su svi pohvalili šape po receptu moje nane. I naravno, i ovaj put prije nego je krenuo, napravila sam još jednu turu šapa. Nek’ se počaste kad su im se toliko svidjele.

Iz Zagreba mi je na poklon donio prelijep crveni kaput sa zlatim dugmićima. Znao je šta da kupi. Crveno je moja omiljena boja a i dobro mi stoji. Nije čak ni veličinu pogriješio. Rekao mi je kako se odlučio da kupi kaput jer ga je podsjetilo kako su zime hladne u Sarajevu. Rekao je također da će sada biti miran jer zna da se neću smrzavati u onom mom starom kaputu. Šašavko jedan.

Ali moram da budem iskrena, kad god ga poželim ja obučem svoj crveni kaput i paradiram po stanu. Nekako se i razveselim. Znam da sam krajnje smiješna i naravno da ovo nikome ne bih priznala, ali ako mi to popravlja raspoloženje, zašto ne?Pa ja sam zaljubljena. I moram da budem smiješna.

Jedva čekam da se opet vidimo. Mislim da sam dovoljno pisala za danas. Idem da skuham sebi jaču kafu (takvu Hazim voli) i da uživam u slatkišima koje mi iznova kupuje. Pitam se nekad kada ću stići pojesti sve to….

Ustala sam da napravim kafu i  shavtila da mi se još piše. Na stolu ispred mene je svježe skuhana kafa i dvije šoljice. Pored toga su slatkiši i kutija cigareta. Sve te čeka. Samo nek’ se on meni brzo vrati.

 

Sana

 

***

 

Muzafer je jedva podnosio neugodnu šutnju tokom vožnje do  bolnice. Sandra je bila fokusirana na vožnju i nije ga nijednom pogledala. Muzafer je bio takve prirode da se sramio u društvu žena. Krišom je pokušavao pročitati govor njenog tijela. Prema njegovoj procjeni je vozila dosta dobro. Htio je da se umiješa kada je preticala drugi automobil na krivini ali se onda sjetio da su ipak u žurbi i da je to opravdano. Bilo mu je čudno zašto se ponudila da pomogne.

”Nije to bila njena briga da brine.”- mislio je u sebi.

Zbog ovog čina mu je ta nepoznata gospođica bila još draža. Za Muzafera je ona trenutno bila jedini tračak nade da stignu na vrijeme i da pomognu Hazimu kako znaju. Kriomice ju je posmatrao dok je očima fiksiranim na cestu jurcala do bolnice. Bila je svijetle puti koja je dolazila još više do izražaja zbog crvenog kaputa. Nešto na njenom licu mu je bilo poznato. Kao da je poznavao ranije, iako zna da je nikada ranije nije sreo na pijaci i da ona nikada do prije nekoliko dana nije dolazila da kupi povrće kod njega niti bilo koga drugog.

Kada su stigli, siva zgrada bolnice kao da ih je oboje ražalostila. Pogledom su se dogovorili da će i ona ići da posjeti Hazima. Hitrim koracima su se penjali na treći sprat gdje je bila Hazimova bolnička soba. Na hodniku trećeg sprata je vladala čudna tišina. Ugledali su medicinsku sestru kako ulazi  u jednu od bolničkih soba.

” Gospođice, hoćete krenuti sa mnom? Sada sam vidio medicinsku sestru pa da je pitamo u kojoj je sobi Hazim…Tako ćemo i Seida brže pronaći. Rekao je da će me čekati ispred, ali eto vidite…”

Sandra je klimnula glavom i krenula sa Muzaferom za medicinskom sestrom. Ljubazna plavokosa medicinska sestra ih je uputila u sobu broj 68 i rekla kako ne mogu oboje ući jer pacijent već ima posjetu.

Vrata Hazimove bolničke sobe su bila odškrinuta ali nikakve glasove nisu mogli čuti. Muzafer je lagano pokucao i otvorio vrata. Blijedog lica, Hazim je ležao na svom bolničkom krevetu. Seid je sjedio na stolici pored njegovog kreveta i odsutno gledao kako kapljice kiše prave putanje na bolničkom prozoru.

 

”Napokon ste došli. Muzafere, samo tiho molim te, jedva je zasp’o. Opet sam morao zvat’ medicinsku sestru da mu nešto da za smirenje. Jadnik, stalno bunca, baca se po krevetu i doziva neku ženu. Moj Muzafere, ja sam ti se raspametio. Eto ti…”- reće Seid.

” Dobro polahko Seide, sve će bit’ dobro. Ja sam ti doš’o s onom finom gospođicom, sjećaš se one što je dolazila i tražila knjige od Hazima…”

” Ma nemoj pričat’, stvarno?”

” Pa ja, evo ona se ponudila da me doveze, da što prije stignemo.”

” Svaka joj čast. Je’l i ona tu?”

” Jest’. Evo čeka me napolju, rekla nam sestrica da ne možemo svi ulaziti. Gdje ti je knjižica? Šta trebam ja sad radit’ ?”

” Evo je ovdje na ormariću. ‘Vako, treba odnijeti i ovjeriti što prije knjižicu inače Hazim neće moć’ ostat’ u bolnici. Ja sam se istrošio Muzafere, nemam više helera. Dao sam sve pare na injekcije za bolove i za smirenje. Mor’o sam platit’ jer mu knjižica nije ovjerena. Imaš li ti išta para?”

” Nemam ja Seide, možda cvaju imam. Kol’ko nam to treba para?”

” Ja sam zvao socijalno i kažu da Hazim sebi nije uplaćivao zdravstveno i da jedino ako platimo za ovaj period što nije uplaćivao, da će jedino tada ovjeriti. Inače ništa.”

” Pa šta sad da radimo? Ja danas ništa nisam zaradio…”

” Ja ću platiti. Ne brinite. Muzafere, hoćete sa mnom do socijalnog?”- reće Sandra.

 

Seid i Muzafer su u čudu gledali u ženu na vratima bolničke sobe. Onako zbunjeni su promrmljali kako se duboko zahvaljuju i kako ne znaju kako bi joj se odužili. Sandra je samo odmahnula rukom i rekla Muzaferu da požuri.

Kapljice su i dalje pravile nepravilne oblike na prozorskom staklu. Seid je sjedio i duboko uzdisao. Gledao je u sivo lice svog druga i zahvaljivao Bogu na Sajri koja im je došla kao spas.

” Auu, pa nisam uspio Hazima pitati za tu knjigu…Možda joj se možemo tako odužiti.”- reće Seid i posegnu za mobilnim telefonom koji je stajao na ormariću pored Hazimovog kreveta.

 

***

 

”Halo, hej šta ima? Jes’, ma jes’ evo čekam. Ma nije još dobro. Ma ja. Čekaj, molim te, da te pitam nešto.”

” Pitaj, haj’, šta ti treba?”- reće Mina, Hazimova komšinica.

” Možeš li molim te otići do Hazimovog stana i provjeriti je’l onaj njegov kofer s knjigama još tu?”

” Mogu. Hoćeš da te nazovem za pet minuta?”

” Ma jok, samo ti idi ja ću čekat na liniji.”

Seid je nervozno cupkao nogama i molio Boga da Hazim nije prodao knjige.

” Seide, halo, Seide, jesi tu?”- reče Mina.

” Hej jesam, reci je’l kofer tu?”

” Jest’, šta ti još treba?”

”Hajde molim te provjeri je li tu jedna debela zelena knjiga…Piše ja mislim na njoj nešto, poezija, nešto…”

” Misliš, zbirka poezije? Evo je odma’ na vrhu?”

” Eh, to Mino. Bravo, sad je uzmi, zatvori kofer, zaključaj stan da ne bi ko uš’o i ponesi knjigu sa sobom.”

” Dobro, nema problema.”

” Haj’ živa bila. Fala ti do neba. Ljubi te Seid.”

 

***

 

Pred sami sumrak, Muzafer i Sandra su se vratili sa ovjerenom knjižicom. Seid je umorno pratio razgovor između gospođice Sajre i doktora Ozrena. Doktor joj je obećao da će još te noći obaviti potpuni pregled da bi utvrdili šta uzrokuje povišenu temperaturu i halucinacije. Muzafer se kezio kao malo dijete od dragosti što je ta nepoznata gospođica preuzela troškove Hazimovog liječenja. Ni Seid ni Muzafer nisu znali šta bi drugo nego joj poljubiti ruku i pozvati je na jedan čaj. Na njihovu još veću radost Sandra je pristala.

Dok su izlazili iz bolnice, Seid je zastao pa upitao.

” Oprostite gospođice, je’l vas mogu nešto pitat’?”

” Recite, gospodine Seide?”

” Kako to da smo i mi i Hazim toliko sretni pa nam je Bog vas poslao? Ovo je nama veliko. Puno vam hvala.”

” Ne brinite se. Nije to ništa. Ja sam sama na svijetu. Otkako mi je majka umrla, nemam nikog svog i čovjek se bolje osjeća kada zna da može još nekome pomoći i pružiti ruku. Da mi ipak idemo na taj čaj? I vi ste se izgleda razboljeli od ovih bolničkih zidova, godio bi vam topao čaj…”- reče Sandra uz osmjeh i krenu prema izlazu.

 

Naida Muratović Avdović je rođena u Sarajevu gdje je i magistrirala engleski  jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Bavi se naučno-istraživačkim radom te piše prozu i poeziju na bosanskom i engleskom jeziku. Njeni radovi su se pojavili u H.OW. žurnalu, zbirci Međunarodnog spisateljskog programa  pri Univerzitetu u Iowi, te u zborniku radova Prve internacionalne konferencije jezičkih i književnih studija pri Alfa Univerzitetu u Beogradu. Aktivna je članica Sarajevo Writers’ Workshop-a.  Trenutno radi kao profesorica engleskog jezika.