„Nisu izgubljeni svi koji lutaju.“

Iako sam strastvena čitateljica koja čita sve na što naiđe   – nikad mi nije odgovarao Tolkienov stil pisanja, a lik Froda mi je jedan od najiritantnijih u povijesti književnosti (osim možda Kafkinog Gregora Samse). Nikada se nisam mogla prisiliti da dovršim knjige te je ovo je jedna od rijetkih prilika kada bih (između knjige) i filma bez razmišljanja odabrala film. Unatoč tome,  upravo je ova Tolkienova misao ono što točno opisuje zadnje dvije godine mog života. Nisam , poput Bilba, odvučena od doma protiv svoje volje, niti mi je povjeren velik zadatak kao što je bio povjeren Frodu. Ono što mi je zajedničko s obojicom – ne uklapam se baš najbolje. Želim drugačije i zbog toga sam čudna. Ona koja „ni sama ne zna što želi“, ona na koju svi čekaju da se već jednom skocka. Upravo mi je zbog toga ovaj Tolkienov citat toliko drag. Daje nadu; nudi zaštitu i osjećaj smisla.  Jer, unatoč sveopćem mišljenju, znam što želim. Želim putovati. Jedino što sam oduvijek željela jest bilo putovati. Nije bilo bitno kuda idem,  nije bilo bitno s kim idem. Samo da idem .

Marijana Brcko
Fotografija iz privatne kolekcije

No, u Zagorju je putovati  još uvijek nekako čudan, nerealan pojam. Nešto za što treba puno priprema i još važnije – hrpa para. Ako kojim slučajem i naiđem na nekoga tko ima oboje, uglavnom nemaju volje.  O putovanjima je najlakše pričati iz fotelje. „Znaš.. Išao bih, ali možda…ono… ne znam… drugi put sigurno!“ Strašno me to nerviralo i, nakon što sam čula isti izgovor po stoti put, odlučila sam da ne želim više čekati ni na koga. Ako nitko ne želi sa mnom, idem sama. Ići nekud sam, pogotovo ako si žensko,  u našim je krajevima apsolutno neshvatljivo. Jer je opasno: „Jesi ti luda? Pa ostat ćeš bez bubrega! Crno tržište bubrezima je sada u Rusiji veoma popularno!“ . Usto, jadno je putovati sam: „Sami putuju ljudi bez prijatelja, čudaci. Ti nisi takva. A i što tamo negdje imaš, a da ne možeš naći ovdje?

Pored svega, željela sam ići kao volonter. Ali – pa to je još gore nego da idem turistički! Jer zašto bih ja, pobogu, išla u neku drugu zemlju raditi nešto besplatno? Kakve ja koristi od toga imam? Nailazila sam na takva pitanja na svakom koraku i izluđivala su me jer, iskreno, nisam imala odgovor na njih. Barem ne konkretan. Nešto što bi ih sve zadovoljilo. Jednostavno me pomisao na to činila sretnom. A sreća nije validan razlog za učiniti nešto.

Marijana Brcko
Fotografija iz privatne kolekcije

Nekako u isto vrijeme sam se razočarala u hrvatsko obrazovanje. Upisala sam pravo kao hodajući klišej: prepuna idealizma te s pregršt ideja. Iskreno, nisam željela biti ni odvjetnica ni sutkinja. Željela sam pomagati ljudima i nekako sam se nadala da će mi pravo to omogućiti. Spoznaja o tome da samo uzalud trošim vrijeme, došla je iznenada i pogodila me kao lopta kojom su me često znali napucati u trbuh kad bih kao dijete igrala nogomet sa starijim dečkima. Udarac je to koji ne očekuješ. Onaj koji izbija zrak iz pluća. Vijest o mojem odustajanju bila je veoma dobro primljena, vjerojatno i s potajnim oduševljenjem. Jer „Sad napokon možeš upisati Učiteljski, tako ti dobro ide s klincima“ i „Šteta bi bilo da trošiš vrijeme tamo. Nije to nikad bilo za tebe. Sad lijepo odmori malo i onda upiši nešto smisleno.“ Bili su to dobronamjerni savjeti i prijedlozi na koje nisam mogla ništa doli pristojno kimati jer ljudi nisu shvaćali da to nije samo uzimanje slobodne godine. Da ne želim upisati nešto samo zato jer se to od mene očekuje. Radila sam po svome, bez puno opravdavanja. Nisam točno znala kuda i kako ću dalje, ali definitivno sam znala što neću. I to je neki početak, zar ne?

Marijana Brcko
Fotografija iz privatne kolekcije

Tako sam, umjesto da izgubljena sjedim doma, počela skupljati iskustva. Bilo je kaotično i vrlo često nepredvidljivo. Ovisno o voznim redovima i rasporedima letenja koje moji nisu mogli pratiti, „Daj nam, molim te, napiši neki raspored il’ slično da znamo kad te nema. Ili bolje, da znamo kad si tu.“ No, ni rasporedi nisu pomagali. Dogodilo se tako da sam jednog dana u podne trebala letjeti za Trst i u ponoć biti u Zagrebu kako bih u tri ujutro mogla krenuti za Rab. Umjesto toga, tek sam sljedeći dan poletjela za Split te zatim, umjesto za Rab – krenula na Hvar. Eto tako, da ne bude dosadno. Probdjeti četrdeset i osam sati u komadu postala mi je sitnica, a spakirati sam se odjednom mogla u samo dvadesetak minuta, vojničkom preciznošću. Postaje lako kada shvatiš da ćeš većinu vremena ionako provesti u najdražim trapericama i onim dvjema ispranim majicama koje uporno odbijaš baciti iz ormara.

Također, mnogi tragovi ‘razmaženosti’ su nestali. Naučila sam preživjeti tjedan dana na sendvičima (jer je dnevni budžet nekada stvarno mizeran)  i bila primorana  jesti hranu koju doma ni taknula ne bih.  Naučila sam kako se istuširati u dvije i pol minute jer sam kupaonicu dijelila s puno previše ljudi koji bi u redu čekali nestrpljivo ispred vrata. Shvatiš da je nemoguće opustiti se i uživati kada znaš da ti netko štopa vrijempa požuriš i odjednom, Usian Bolt ti nije ni do koljena. Sretan si što uopće možeš doći do tuša. Nošenje iste majice dva dana zaredom više nije smak svijeta. Ako ništa drugo, jer nikog nije briga, a prioriteti se na putu drastično mijenjaju.

Marijana Brcko
Fotografija iz privatne kolekcije

Najbitnije od svega, upoznala sam horde ljudi. Ludih, otkačenih, groznih, zabavnih, napornih, zanimljivih. Dečke koji su krenuli iz Litve sa željom da obiđu svijet  na motociklima. Lika koji je putovao iz Španjolske natrag kući u Rumunjsku i za put zarađivao radeći mjehuriće na gradskim ulicama, koji je ostao u gradu jedan dan duže kako bi proslavio moj rođendan. Autostopere koji su me pokrali. Djevojku koju je prijateljica napustila odmah na početku putovanja i koja je sama nastavila put, s kojom sam podijelila jedan od najljepših zalazaka sunca ikad. Čovjeka koji mi je priskočio u pomoć, bez da sam ga ja to tražila, i zbog mene kasnio na sastanak, a potom trčao ponovno sa sastanka da čim prije dođe do mene. Ženu koja je na meni liječila svoje frustracije. Djeda koji me toliko zavolio da me zamolio da se ponovo vratim nakon što se udam i rodim troje djece – da ih može upoznati. Njegovu ženu koja mi je dala nešto novca za put. Tek tako, da mi se nađe. Sve su to ljudi s kolažem iskustva.  Neki su mi postali prijatelji. Druge ne bih voljela vidjeti više nikad u životu.  Međutim, svi su me naučili nečemu. Upravo je to ono što sam radila – učila sam. I učim još uvijek.  Onako kako meni odgovara. I – uspjela sam razbit predrasude. Ne sve, ne u potpunosti, ali napredak je bitan.

Fotografija iz privatne kolekcije
Fotografija iz privatne kolekcije

Više me ne pitaju zašto idem – već kad ću ići opet.

Ne pitaju me zašto volontiram – to je postalo dio mog identiteta.

Čak  su se i pitanja vezana uz upisivanje fakulteta prorijedila.

Ne znači to da nikad neću upisati fakultet ili da ću se zauvijek ‘potucati’ uokolo bez pravog posla. Niti to znači da živim u oblacima, da sam neodgovorna i potpuno nespremna za život odraslih. Ionako je mišljenje moje majke da  sam se rodila kao četrdesetogodišnjakinja i svakim danom sve više starim. Što znači da sam ‘odraslost’ djelomice svladala. Stvar je u tome da mi se nije svidjela. Barem ne način na koje je naše društvo definira – kao muku, rutinu, isključivo težak rad od jutra do mraka , hrpu računa i – dosadu.  Moji roditelji žive po toj formuli, kao što su to radili i njihovi prije njih,  kao što rade i mnogi drugi oko nas. Meni to nije opcija. Želim život prepun smijeha i entuzijazma, obično-neobičnih ljudi i velikih ideala, ideja koje mijenjaju svijet i zbog kojih ću biti spremna ‘proći glavom kroz zid’, ukoliko bude potrebno. Nešto zbog čega ću se ujutro dizati bez izrečene molbe za ‘još samo pet minuta’ sna. Nešto zbog čega ću se osjećati živom. Zar to nije smisao svega – raditi stvari zbog kojih se osjećate živima? Ne želim biti jedna od onih koji umru s dvadeset i pet kako bi bili pokopani s osamdeset.

 

Marijana Brcko je rođena 1993. godine u Zagrebu. Putuje i volontira kad god se za to ukaže prilika, mnogo čita te pohađa Mirovne studije, neformalnu edukaciju u sklopu Centra za mirovne studije u Zagrebu.

Istaknuta fotografija: fdecomite

 

Oglasi