RATNICI

 

„Gdje si brate, Rate, ne dižem ruku na te’! …“ – prolazi kolona Vojske uzvikujući ratnu parolu iznad djevojke skrivene u kanalizaciji. Došla je tamo jer je slijedila aligatora nizbrdo. Jedan takav gmaz škrguće raljama ispod nje, pokušava zagristi cipelu. X se pomela odatle kad je vojska prošla, aligator se penje za njom, ali zatvara šahtu. Te jezive nemani doista se znaju verati po ogradama, čak i drveću. Zato ne čudi da je jedan od njih našao sunčevu zraku na grani. Za njih je sjajno doba godine, skoro ljeto, mnogo hrane i topline. Njihovi srodnici nadživjeli su dinosaure, a čini se, nadživjet će i siroče.

Oblaci se gomilaju, navješćujući dinamičan dan. Kiša počinje. X se odmara pored kuće koja umjesto oluka za odvod kišnice ima cestovne čunjeve. Pampasi rastu uz rubove obližnjeg sela. Prekrasna kiša, njezine kisele kapi nadiru iz inteligentnog dizajna prirode, uništavaju biljke, nagrizaju tijela. Očito da netko ima viši plan. Crveno-zelena zemlja natopljena je crveno-zelenom kišom, trava se zeleni kao tepison na kojemu je majka brutalno ubijena. Kroz dažd čuje se predivna violinska melodija, negdje u selu pod strehama, odvija se koncert, slava sivim oblacima. X odlazi prema selu, tihom, zelenom, utonulom selu.

Oprezno prilazi iz šume, pored šumarske kolibe srna sluša radio. Opazila je djevojče kako se prikrada naselju, pa odlučuje doći u susret. „Tko si ti?“ – pita papkar. Zanimljivo, tako graciozni evolucijski stroj može pričati. „Dovraga, zovi me kako hoćeš, ne znam!“ – „Ja sam Medvjed. Izgledaš izgubljeno, čak i za osobu koja ne zna svoje ime. Zar misliš da tamo čekaju odgovori?“ – obje gledaju prema selu. „Ne bih znala. Odgovori. Ne znam ni što je pitanje. Nešto se promijenilo, Medvjede, nešto u ljudima. Dvolični su!“ – „Mah!“ – srna je odmahnula papcima. „Nije. Mene gađaju puškama, to je ostalo isto, hodam s metkom u mozgu. Ljudi nisu dvolični, samo ponekad ne nose maske. Ne razlikuju igru od ozbiljnosti, san od budnosti, skepsu od naivnosti. Nego … što te dovodi ovdje?“ – „Pitanja. Tražim nekoga.“ – „Joj, kako dobro! Tko je momak?“ – „Nije momak, barem mislim. Zove se Rat, visok je tri kilometra, ima crnu rizu. Prezirem ga, ali znam da je ranjen i da pati, zato mi ga je žao.“ – „Aha!“ – kaže Medvjed. „Dobro. A što želiš poduzeti? Ubiti ga?“ – „Da. Ubio mi je roditelje.“ – „Moja sućut. Da, razumijem. Sad sam se sjetila … taj Rat zvuči poznat odnekud. Nisam sigurna, ali možda bude sutra u Polju. Tamo razgovaraj s njime!“ – srna gleda preko ramena. „Vidiš li kakvog lovca? Inače, patim od daltonizma.“ – „Nema lovaca.“ – „Ne želim te razočarati, ali mislim da Rat ne postoji.“ – „Kako to misliš?“ – „Čula sam da spaljuju automobilske gume. Na vagonima Vlaka. Vlak ima devet vagona, na svakom vagonu je devet guma, zajedno izgaraju. Nema Rata!“ – „Ne! Vidjela sam! Rat je tamo, razgovarat ću s njime. Doviđenja Medvjede!“ – „Doviđenja …“ – tugaljivo se javlja, nema je više.

„Stani!“ – čuo se dječački glas. Pred X-om stoji dječak mlađi od nje. Izgleda pomalo kao njezin brat, ima kalašnjikov u naručju. „Tko si ti i s kime razgovaraš?“ – „Ne nosim oružje.“ – X se srušila u nesvijest od gladi i izmorenosti. Probudila se na sred sela, pored kišne lokve. Pred njom je violinska postava, djeca stavljaju note na stalke. Izgledaju nekako … profinjeno, dobro su odjeveni, počešljani, sretni. Sviraju skladbu Tišine, kapi vode rezoniraju krovovima, bunarima, krošnjama. Još možda tri minute prekrasne melodije, srčanog ritma, cvrkuta ptica, sagorijevanja mokrog sijena. Borovi bacaju teške sjene preko stolova i staraca koji sjede na verandi polja. Nisu na Onom polju, neko drugo polje je po srijedi, tko zna koliko polja ima, šahovska, bojna, polja pamuka. Sova sjedi sred bijela dana u tmini omorike. Žute žetonaste oči kao žarki svjetionici blistaju niz češere. Kao mjesec.

X je znatno smočila odjeću, ostavili su je na mokru betonu svega pedalj od suhe zemlje ispod zimzelenih grana. Suhi igličasti pokrov šušti pod koncertnom postavom samotne djece. Na lijevo se nalazi dom za umirovljenike, grimiznim krovom klizi garavi zapuh pečenja, starci skidaju proteze, djeca podižu instrumente na ramena. Zamah gudala poput lepeta krila škripi, žlice i vilice nose zalogaje. Glazba nije odviše monumentalna, ali barem se trude. Tonalitet truda. Djeca pokušavaju svirati, ali koga briga što pokušavaju. Jednadžba zahtjeva rezultate, zadatak i rješenje, kakav postupak!

Nešto nije u redu s time, misli X. Nitko ne vrednuje mentalni napor, eliksir nečijeg nastojanja. Djeca će biti mrtva, ovo su njihove sjene. Sjene koje pokušavaju postići nešto, sjene koje će nestati u mraku, moru beznačaja. Nešto bi moralo biti kardinalno pogrešno s time, ne bi li? Vozilo na benzin kašlje iz svog lojnog srca, umrlo je točno na prilazu, kamo se i zaputilo. Možda je netko svjesno napravio auto kako bi se ugasio na prilazu, koje su šanse da zamre baš tamo, a ne na kilometarskim cestama?

Djeca satima pokušavaju, satima nikoga nije briga za to, gdje su rezultati? „Sviraj, jebote, sviraj!“ – viče starica. „Za što vas plaćamo? Naše mušterije možda imaju problema sa sluhom u svojim pozamašnim godinama, ali to ne znači da ćete mene orobiti. Imam devedeset i tri godine, ne sramim se to reći, a čujem kao tibetanski mastif na heroinu. Igraj!“ – starica odlazi, djeca pokušavaju pogoditi čistu notu. „No! Pilite drva, gudalima jel?! Pakiraj se da te ne vidim! Šic!“ – dobacila je starica bez da se okrenula.

Hoću li ja ostarjeti devedeset i tri godine, gledati nebrojena ledena ljeta i paklene zime? Gledati na sat do zadnjeg momenta? Ima li dovoljno jake vatre da otopi glečere naših daljina? Pitalo se siroče. Ukazala se dobra gospođa, mnogo mlađa. Tješi tužne svirače. Onda se pojavio tip u zimskom, zmijskom kaputu i nokautirao gospođu, pala je u komu. Gospodin je reporter, kamerman ga slijedi. Novinar se ukopao u potok krvave kišnice koja teče iz šume, okreće se kameri.

„Dobro vam ovo… tragično jutro! Pogledajte samo tužne, majmunske grimase pokislih žrtava rata, granatiranja, razaranja, umiranja i još mnogo čega tragičnog. Znam, znam … emocije su jake. Ova je dobra gospođa pala u komu, od gladi i ratne tjeskobe. Ja riskiram život, stao sam u potok samo za vas, kako biste vidjeli da mi je stalo. Ljudi kisnu, nemaju krova nad glavom.“ – prišao je sviračima. „Ova jadna djeca …“ – stavio je dlan na glavu dječaka i uništio mu frizuru – „nemaju za kruh, zato i sviraju. Bacimo maske zajedno! Zaratite protiv Rata, ubijte ubojice! Vraćamo se nakon religijskih reklama. Ovo je bilo emitiranje uživo, Nemo Nitković, Ratna Televizija!“ – kamerman gasi kameru. „Lešinaru!“ – viče X. „Molim?“ – kaže Nemo. „Vi ste lešinar! Bešćutni!“ – „Gle … samo radim svoj posao. Ne znam koji je tvoj problem, ali ja sigurno nisam.“ – novinar odlazi, ali kamerman par sekundi čeka na kiši gledajući djevojče. „Ne znaju svi što ti i ja znamo.“ – rekao je i odmaglio za šefom.

Odnekud se stvorio kamuflažni kamion i stao na početku prilaza. Iz njega najprije izlaze dva tipa, jedan debeli, stariji, ćelavi, možda glavni, i drugi tip, malo viši, ima naočale, kratku bradu i vedro lice. Ćelavi kazuje bradatome da brzo obavi posao. Iz kamiona izlaze redovi naoružane djece. Bradati odlazi prema violinskim sviračima, jedan mali vojnik mu predaje pušku. Tip izgleda kao putujući trgovac, obraća se djeci, budućim kupcima. „Dobar dan, dame i gospodo. Znaju me kao gospodina, satnika, uzdanicu… ali za vas, ja sam Maro. I danas smo ovdje, ja i moji vojnici, da vam predstavimo nešto veoma poznato. Volite li svirati?“ – djeca potvrdno klimaju glavama. „Odlično! Onda ste moji mušterije. Htio bih vam predstaviti najnoviju klasu glazbala: AK-47, vama poznatiji kao … kalašnjikov!“ – raspalio je paljbu i ubio par staraca.

„Kao što vidite, nije violina, nije gitara … al’ ipak svira!“ – djeca gledaju zgranuto. X je ravnodušna, iza zbivanja. „Ispaljuje 600 radosti u minuti, ne pregrijava se, ne zaglavljuje niti lomi. Napunite ga pijeskom i krvlju, svejedno puca. Kao stvoren za vas!“ – divi se monologu. „Za razliku od klasičnih glazbala, ovo može samo udarati ritam. Namjestite odgovarajući tempo, pojedinačna paljba, četvrtinke, poluautomatska, osminke i automatska, šesnaestinke ili što god“ – jedan dječak izgleda pospan, pa mu se trgovac obraća. „Alo, jel ti znadeš čitat? Gledati? Jesi glup?!“ – potom nastavlja – „Još nešto: kad svirate, radite to iz ljubavi! Uperite pušku prema voljenoj osobi, svojim bližnjima i razveselite ih! Mislim, ne morate odmah, ako se ikad vratite kući s PTSP-om, to je neizbježno, tako da …“ – okrenuo se i ugledao X polegnutu na cesti. „Sjetio sam se, trebamo par dobrovoljaca“ – ćelavi, inače pukovnik, najednom se uključio u zbivanja. „Lijepo ste uhranjeni, ranjivi, savršena roba kakvu tražim.“ – dječak sprema violinu u pripadajuću kutiju. „Ej! Šta radiš?“ – proziva ga ćelavi. „Violine se mogu oštetiti ako su dugo na kiši.“ – kaže dječak. „Ma dobro, sad to … vrati se natrag! Nego, zasvirajte mi nešto lijepo! De zasvirajte!“ – djeca počinju svirati.

Začudo, melodija žitko teče, bez škripe i zastoja. Skladba nije osobito složena, dječja pjesma. „Tiri-riri, tiri-riri, tiru-riru-ritu, povuci me za kitu! Sjajno! Mamica bi bila ponosna!“ – reče ćelavi. „Evo! I ja bih nešto odsvirao, ako nije problem …“ – dječak pruža violinu i gudalo. Ćelavi svira, tonovi su katastrofa, gleda bradatoga s polu-osmjehom na licu. Zatim nehajno baca violinu na blato i gazi ju debelom cokulom, duboko zadovoljan. Pruža dječaku gudalo. Dječak oklijeva, no pruža ruku za gudalom. Ćelavi povlači gudalo, uzima ga u obje ruke i lomi preko koljena, baca ga pred dječaka. Onda promatra malog emotivca koji se trudi zaključati tugu. Ćelavi prilazi, unosi mu se u lice. „Ma … jel ti to plačeš?“ – razvukao je grimasu oduševljenja koje dijeli s bradatim. Bradati ne izgleda osobito zabavljen ni zgrožen, već prazan. „Očeš plakati? Mu-uama, zovi mamu! Mama nije mrtva, ona se kurva u suparničkom rovu, može te ćuti. Zovi!“ – dječak šuti. Ćelavi stavlja dlan na njegovo lice, prijeteći mu šamarom.

„Imaš toplo lice, šta si peder? Na koga trzaš, priznaj! Na Maru? Svi trzaju na Maru, zašto nitko ne trza na mene?“ – cerio se. „Dobro je, dobro“ – tapša žrtvu po ramenu. „Nije strašno biti peder, dobar si ti. Naš si peder, to je najvažnije. Maro! Dijeli poklone, Djeda je umoran!“ – ćelavi se okreće, vidio je X, nasmjehnuo se i namignuo joj, a potom odlazi natrag u kamion. Maro dijeli kalašnjikove iz kutija, djeca ostavljaju violine na travi, navikavaju se na veličanstveno vatreno oružje.

„Trideset metaka u spremniku, spremnik na utor, puni, dakle, potegni ručicu i pucaj! Jasno? Ova mala kazaljka vam je načina rada, skužit ćete već. Aj sad ovako … s obzirom da su nam neke babe raznijele kamion bazukama, možemo ponijeti samo dva volontera, buduća veterana. Tko volontira? U polju ima hrane, vode, skloništa, što god poželjeli. Obično ne uzimamo djevojke, ali krizna su vremena. Ajde, jednog momka i djevojku. Uzet ću tebe i … onu djevojku na podu preko puta, već je maltene mrtva. Ajmo!“ – „Ajmo, ajmo, nemamo cijeli dan!“ – viče ćelavi. „Ovi naši već znaju sve što se ima znati, objasnit će vam putem kako to funkcionira. Nema brige, ajmo brigado!“ – bradati se posljednji ukrcava na kamion. Ćelavi pokreće motor, ali motor se gasi. „A mene si našo’… Ne, ne, Maro, ti si ovdje doktor, šta ne valja?“ – „Čini se da nemamo goriva. Hladilo je otišlo također.“ – „Koji ćemo sad kurac? Da pitam penzionere, možda oni nešto znaju.“ – pukovnik gori od bijesa.

Vojska djece korača prilazom. Starački dom Kanoneva srdačno je i gostoljubivo mjesto. Satnik se raspituje za benzin, upraviteljica tvrdi da na vrhu sedmog brda u Dolini devet brda imaju bunar benzina. Pješke do brda treba nekoliko sati hoda kroz šikaru, već je predvečer. Ne preostaje im ništa drugo nego prenoćiti ovdje. „Ali zakasnit ćemo na bitku, a ja neću biti promaknut!“ – jada se pukovnik. „Ne brinite se, krenete li rano, stignete točno na vrijeme.“ – „Znači, netko mora sad krenuti po benzin da stignemo sutra u jutro. Donesite lampe, tko će od vojnika ići po to?“ – Javio se volonter, isti onaj dječak s kalašnjikovom kojeg je X vidjela prije nesvijesti. Ćelavi proziva još dvojicu da pomognu volonteru. Drugi korijen iz devet polovina vojnika maršira hrabro u suton. „Samo da ih ne pojedu aligatori“ – konstatira satnik. Ostali se mogu raskomotiti, X toliko lebdi na kiši da joj se odjeća osušila. Logorska vatra tinja kao pregladnjeli cvijet, guta sirove oblake. Djeca vojnici haraju švedskim stolom, tamane slatkiše i gazirane sokove usred noći. X leži na krovu kokošinjca, gleda potpuno crno nebo, prožeto umjetnom rasvjetom zvijezda. Plave, crvene, žute zvijezde žmire pospane, užareni pigmenti mrzla svemira.

„Oj ražo noći, zamahni plovnim krilima i otpuši sva raznolika dna života! Otpuši naše maske, naivne krinke, kazališne daske! Neka bljesne pred nama, neka zasja nad njima, krvnička naša ljepota! Otiđi srećo, da i zlo može proći…“ – pomolila se tuđinka na krovu kokošinjca. „Idemo! Pokret, pokret!“ – ćelavac budi djecu iz dubokoga kasnog sna. „Vi biste spavali, tko kaže da ja ne bih? Svega petsto metara od doma nalazi se glomazna štala.“ – „Je li to kao štalica u kojoj se Isus rodio?“ – pita jedno dezorijentirano dijete. „Naravno da nije. Rekao sam ‘glomazna štala’, ne ‘štalica’, uostalom, s kim ja to pričam?“ – nonšalantno će pukovnik. „Momci, ajmo se razbuditi! Tko rano rani dva metka grabi! Pitat ću vas pitanja, znate odgovore: „Tko sam ja!?“ – pita ih bradati. „Ja sam ubojica“ – djeca će kilavo. „Nisam vas čuo!“ – „Ja sam ubojica!“ – ponavljaju glasnije. „Koga ubijam?!“ – „Zar je bitno?!“ – „Zašto ubijam?!“ – „Nemam pojma, ali je zabavno! Ahu, ahu, ahu!!“ – „Tako je, majčice vam…“ – nadovezao se ćelavi. Ratni poklič djece odzvanja kroz tamno zvono ulice. „Ajmo sad… kad ste već budni … jedna dobra, revolucionarska pjesmica. Zbore! Zbore!? Ne čujem vas dobro! Jeste li vojnici ili niste?“ – „Jesmo!“ – „Onda nam zapjevajte nešto!“ – najprije oklijevaju, pa se usklađuju.

„Mi smo Vojska ra-do-sna …

Volimo klati i piti podosta!

Nismo ni rulja ni ro-dbi-na …

Nego smo ratnici očajnih sudbina!

Vi-čite, vi-čite, pa-tni-ci!

Čeka vas tuga jer dolaze Ratnici!

Kri-čite, kri-čite, ja-dni-ci!

Naša vaš ruka očekuje na granici!

…

Mene je borba ro-di-la …

Kako bih bi-o-o propaganda ludila!

Trepet i strava me bo-dri-la …

Želja za krvlju me proplancima vodila!

Mi-rujte, mi-rujte, krv-ni-ci! …

Palite paljbu jer prilaze smrtnici!

Pa-dajte, pa-dajte, ra-dni-ci! …

Vaša će trupla istrunut na oranici!“

 

– grmljavina dječjih glasova ispire nebeska sijevanja.

„Deveta bojna ili Ratnici“, kako se zovu, službeno slove kao paravojna grana koja koristi nekonvencionalne metode sakaćenja, no zapravo je jako cijenjena jer omogućuje glavnim granama da nesmetano glume poštenjake. Svojom snažnom porukom domoljublja i antihumanizma potiču mlade generacije na odmaranje u lijesu. Njezini regruti uglavnom su djeca i beskućnici, a predvođeni su vojnom titulom naziva koji nitko ne može izgovoriti. Tko ne bi htio mesariti pored tako slatkih i vjerodostojnih patriota? Prilaze velikoj štali pored koje blješti zelenkasto-plava noćna svjetiljka. Na sijenu prekrivenom gustom sjenom, leži mrtvi konj. Deveta bojna oklijeva ući u štalu, nešto se čini veoma zlokobno. „Gdje su ostali konji? Dobro bi nam došli.“ – pita satnik. Poslao je nekoliko vojnika da izvide štalu. Rekli su da nečega unutra sigurno ima, možda kakva životinja, ali nije konj.

Nešto se veliko kreće po sijenu. Ispod svjetiljke proviruju dvije tanke niti, a zatim zelena glava s dva plavo-zelena oka. Dugački vrat slijedi glavu, a šest tankih nogu koje nose trup hodaju za vratom. Prizor je toliko stravičan za X da bježi bez osvrtanja. Isprva podsjeća na konja, možda više na kentaura, izvanzemaljska trokutasta glava promatra devetu bojnu. To je bogomoljka veličine žirafe. Ćelavi hvata dah i bježi. Mehanička tirkizna kliješta dohvatila su dijete i podigle ga kao što viličar prinosi paletu. Plavo crnilo poput tinte ispisuje se po suhoj bijeloj travi. Ostali bježe u stravi. Leteći tanjur snopovima svjetla podiže bogomoljku, svjetlo se gasi.

„Budite se, sunce vam garavo!“ – ovo je prvi put da se X raduje što ju netko divljački budi. Ima li što bolje od glasnog buđenja poslije jezive noćne more? Evo je opet, na krovu kokošinjca. Je li ono sinoć bilo stvarno? Izgledalo je stvarno, osjećala se kao da je stvarno. Ali? Može biti da i jest stvarno, nakon susreta s čudovištem ne bi se usudila spavati na tlu pored vatre. Najsigurnija bi bila na krovu, možda je tako dospjela natrag na isto mjesto. „A šta ti radiš na krovu, ko’ boga te molim?“ – satnik namješta grimasu koja ne znači ništa, slojevi kože i mesa naslagani jedni preko drugih pod nemilosrdnim suncem.

„Danas je Dan! Moramo iskoristiti vedrinu prije nego se opet smrači kao ponoć“ – objašnjava. Ali zašto se njoj obraća, zašto bi ona bila relevantan element svega toga ili bilo čega drugoga? To ju je zbunjivalo, kao i mogućnost da se jučerašnji dan dogodio. „No, u vrstu!“ – naređuje i stiže na konzultacije s pukovnikom. „Gdje su oni? Ako ja ne budem promaknut … e jebem ti nebo!“ – „Bismo li trebali ukrcati vojnike, zbog uštede vremena?“ – „Možeš ti uštediti vremena, ali moje živce ne možeš. Čuješ li to?“ – „Što?“ – „Eno ih! Samo su dvojica, trojicu sam poslao. Nose nešto, bolje da je to benzin.“ – „Nešto tekuće sigurno jest. Kako napreduje tvoj radnik?“ – pita pukovnik satnika.

Satnik je pronašao umirovljenog automehaničara koji nije fizički popravio motor, ali je ukazao na probleme. Dječak broj 4 i 5 rade na popravku. „Valjda nas starac nije zaribao. Još samo taj benzin.“ Iz daljine dolaze riječi, sve su jasnije. „Bježite! Bježite!“ – viču dječaci. „Jel on to nama naređuje? Zašto bih bježao?“ – uzrujao se ćelavi. Satnik poziva vojnike na ukrcavanje. Dječaci nose četiri kanistra goriva. „Šta je?“ – „Dolaze neprijatelji! Ne biste vjerovali …“ – ostala djeca preuzimaju gorivo i pune rezervoar. „S obzirom koliko goriva imamo, zadnji kilometar mogli bismo pješačiti“ – izvještava satnik. „Tko dolazi, jebem te gluha?“ – iživljava se ćelavi. „Gospoda zvijeri“ – drugi dječak pada mrtav jer ga je ujela riđovka. „Gdje je treći kojeg sam poslao?“ – „Izgubio se.“ – „Vraga se izgubio, dezerter! Prokleti, neodgojeni …“ – „Pukovniče, spremni smo. Zovu nas nove pobjede!“ – ohrabruje satnik. „Da! Izjebat ćemo neprijatelja do debelacije!“.

Ukrcavaju se, kamion vozi unatrag. Netko dolazi iz šume. Ćelavi zaustavlja kamion kako bi vidio što slijedi. Iz vela crnogorice korača družba u odijelima. Nekoliko njih, hodaju kao ljudi, gestikuliraju kao ljudi, no umjesto ljudskih glava imaju životinjske. Mahom su zvijeri, kuna, lasica, zerdav, lisica, vuk, medvjed, vepar, ris, ali ima i biljojeda, kozorog, ovan, jelen, krava i jedan s klobukom meduze. Ima ih stotine, trinaestero vrsta njih leprša iz redova smreka. Umirovljenici sjede na klupicama sred šljunčanog dvorišta, ne slute dolazak stranaca. Zvijeri nose mačete i sablje te barem par hektolitara vode ili goriva. „Pukovniče, moramo krenuti!“ – „Čekaj, želim ovo vidjeti!“ –

Gospoda zvijeri nasrću mačetama na starce, smirajem se slijeva onomatopeja. Krv se prolijeva po bijelom pijesku i crnom lišću. Šahovske figure padaju preko sukobljenih polja, papci i pandže cipelare, razdiru odjeću. Mukanje, režanje, zveket metala. „Ha-ha-ha, pa ovo je klaonica! Samo što … ha-ha, samo što životinje mesare ljude!“ – pukovnik se smije, cjelodnevna zabava. „Pukovniče, zaista moramo krenuti, propustit ćemo glavni pokolj!“ – „Nećemo, samo čas, imam dojam kako se ovdje nešto mnogo bolje sprema. Ha-ha, što su naumili?“ – Na balkonu se pojavila krava, dovukla je nekoliko izbodenih staraca gore, veže užad za ogradu, zatim stavlja omču oko vratova pokojnih. „Neće valjda napravit ono što mislim da hoće?“ – pita oduševljeni satnik. Krava uzima nekoliko zvonaca iz kutije za zvonca, zavezuje ih oko staraca i vješa starce preko balkona. „Ding-ding … večera! Ha-ha-ha!“ – rikava pukovnik. Satnik uzima dlanovnik i snima događaj. „Obavezno mi pošalji snimku!“ – „Imat ću milijun sljedbenika na Mreži.“ – gospoda zvijeri preuzimaju dom, preživjele zaljepljuju selotejpom za stolice, pred domom ili u domu, kako bi svjedočili spektaklu. Na krov slijeće pijetao koji je kilometre prevalio leteći. Kukuriče, dom polijevaju benzinom. „Netko je očito skinuo masku. Mogli smo njih pitati za gorivo.“ – „Ma mogli smo ih pitati za kurac!“ – podsmjehuje se ćelavi.

Potoci zapaljivosti šikljaju niz grla kanistara i ljudi. Kozorog piroman mekeće pred slasnim roštiljem. Kuća je polivena, pijetao napušta grobnicu. Lisica baca upaljač na žitki preljev betonske torte. Sretan rođendan! Narančasti plameni jezici obasjavaju visoke pampase, zavezani starci vrište na drvenom tavanu, umiru od trovanja dimom. Selotejp se rastapa, gledatelji se otapaju od radosti. Ris uzima sjekiru i kasapi preostalo zavezano meso. Šah-mat, družina odlaže oružja po stolovima. Okružuju kuću držeći se za ruke, napravili su nijemo kolo oko ozarene stihije. Vrte se u krug suprotno od kazaljke na satu, glasaju se, vrte glavama, šire čeljusti, sudaraju gubice dok se zvonca poginulih bacakaju pod neuništivim balkonom. Rajska svijetlost probija se kroz zagušljivi zid čempresovih iglica. Deveta bojna se napila tog prekrasnog prizora i nastavila voziti unatraške sve do polja. Sva vozila voze unatrag preko polja i plešu suprotno od smjera kazaljke na satu, jer vjeruju da će tako vratiti vrijeme veselih zvjerstava.

 

Nastavlja se…

Tibor Makarije Torbica, rođen 1998. u Rijeci. Student je filozofije i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Fotografija:  Jonathan O’Donnell