Pod starim krovovima

 

Pod starim krovovima

Žene nijemo plaču.

Pudraju svoja izbrazdana lica

kada prelaze kućni prag.

Uvećana stopala guraju u španjolske čizme

koje svakim korakom

otvaraju nove rane na starim žuljevima.

Odlaze u Konzume, Šparove, Bile i Kauflande

i umornim očima skeniraju ponude.

Kiruškom preciznošću nalaze akcije

i biraju jeftine pileće iznutrice

za nedjeljne juhe.

Naoštrenim noževima

skidaju kožu mrtvih pilića

i užurbano prosipaju

morsku krupnu sol po porezanim prstima.

Pod starim krovovima

Žene hodočaste od perilica do sušilica

i podižu vjetru na balkonima

bijele plahte u znak predaje.

Neka se suše na zraku, kažu

a miris Faxa, Nila, Denk mita i Ariela

prelijeva se u susjedna dvorišta.

Pod starim krovovima

Žene liježu kad cijelo selo sinkronizirano diše

i odijevaju zakrpane spavaćice umrlih majki.

 

 

Magnolija red

 

Tek danas u podne rascvjetala se magnolija.

U isto vrijeme rekao si da ih moramo prodati.

Ionako ih ne nosimo.

Muk i bonaca.

Pogled zamagljen i dalek.

Razmišljaš o računima za grijanje

i koliko će grama pokazati.

Razmišljaš o meni, bijeloj haljini i opojnim ljiljanima

i svojem Varteks odijelu.

I McDonaldsu u koji smo otišli nakon toga.

Smješkaš kada se prisjećaš izgovorenih zavjeta u dobru i zlu.

Nisi ni sanjao da će grijanje postati zlo

I Struja i Plin i Smeće

I da će Voda biti zlo i da će zlo biti voda.

O čemu razmišljaš, pitam tiho a dovoljno glasno da izoštriš pogled u mome smjeru.

Da te zvuk mog glasa vrati na prijavljenu adresu, na stolac u kuhinji i da pogledom ogradiš magnoliju

koja u pravom trenutku postaje alibi za prvu laž u nizu rezerviranih samo za mene.

Razmišljam o magnoliji, napokon se otvorila.

Uviđam da si kilometrima daleko, dalje od Kuvajta iako osjećam tvoje otkucaje srca

kao što osjećam kraj,

kraj sezone grijanja.

Ne brini, rekao si

još uvijek imamo Struju, Plin i Smeće…

 

 

Desničar u sobi

Naša jutra više nisu naša.
Preuzela ih je magla,
gusta smola zaborava.
Ti spavaš na desnoj strani
i ne osjećaš mokre poglede,
ne tražiš moju ruku,
moje rame,
moje bedro.
Naša jutra više nisu naša.
Ona pripadaju danima u tjednu,
neizdrživim malim ritualima
jutarnjih buđenja,
olovnih rutina,
građanskih dužnosti.
Buđenja uvijek pripadaju djeci,
njihovim glasnim koracima u šumi tišine.
Ti spavaš na desnoj strani
i ne čuješ lom kostiju,
njihov krik u zoru,
pripremu za kamene blokove
na ramenima
kroz dan.
Polako nestajem kao jesen u zimu
i izložena lelujam na vjetru.
Nestajem.
Ostaje samo magla i ispunjena desna strana.
Sve sam manja,
raspršujem se
u sitne sjajne čestice,
postajem magla
koja živi u sobi,
zavijam i cvilim,
koju ne čuješ
i ne vidiš
jer spavaš na desnoj strani kreveta.
Spavaš kao da si pokojni,
spavaš i šutiš,
spavaš i ne suosjećaš,
spavaš i ne sanjaš.
Postaješ desničar u sobi…

 

Irena Nevjestić rođena je 1981. u Koprivnici. Piše poeziju i kratke priče, a neki radovi su i objavljeni. Živi i radi u Koprivnici.

Fotografija: Alistair Young