Brdo

 

Srela sam se konačno s Brdom* koje mi je dugo izmicalo, padalo u zaborav pa se ponovno javljalo i  tako duže vrijeme. Sada je tu, nosi me na svom valu, zatim baca u tamne dubine sve dok ne ostanem bez daha pa uznemireno srčem zadnje dragocjene kapi koje su se raspršile iznad mene.

Uspinjemo se zajedno strmom uzbrdicom, čujem kako mi šumno udara srce dok radi za mene sve što ni sama ne bih za sebe napravila.

Nosimo  svaki svoju tjeskobu, svoja čekanja i odustajanja, tetošimo nedonošena i još nerođena veselja i pužemo kao buljavi blavori po strmim stazama. Čekamo.

Sve je čekanje!

 

* Ivica Prtenjača: Brdo

 

 

Priča na horizontu

 

Po krhkim ostacima ljeta rasipaju se šareni ručnici i cvrčci koji monotono ponavljaju istu pjesmu dok se more baca na greben kao veseli bijeli pas, zatim se povlači i ponovno vraća nemilice trošeći vrijeme.

Hodam polagano, horizont se penje u nebo, lijepi  za prozračne oblake, tu i tamo u daljinu je zaboden poneki brodić, a uz obalu se na gumenim jastucima lijeno ljujaju spavači.

Napuštam sebe, svoju sigurnu luku i s pristojne udaljenosti promatram kako se uvijam k’o bespomoćni crv u igri koju razumijem samo ja. A ponekad ni ja.

Htjela bih pobjeći od svih tih priča, slika i glasova, ali ne znam ni kako ni kuda ni kamo. Jedna se priča raspršila na horizontu, sada iz nje niču mladice.

 

 

Slavljenica

 

U redu na blagajni gospođa ogrezla u godine povjerljivo me obavještava:

„Danas sam navršila devedeset godina!“

Djeluje staro i  djetinjasto, u oku joj titra suza, sad će kapnuti i kliznuti u vunenu maramu oko njezina vrata.

U košari slavljenice su tri trajna mlijeka i čokoladne napolitanke. Kaže: „Ako mi slučajno netko naiđe“.

Na blagajni je nastao zastoj, jer nečija kreditna kartice ne prolazi provjeru. Stojimo mirno, samo se nemir neprimjetno vrpolji u meni.  Pitam se hoću li i ja slaviti devedeseti rođendan i kupiti čokoladne napolitanke za slučaj ako mi netko naiđe.

Kreditna kartica konačno uspješno prolazi i  svi mogu platiti svoje račune.

I slavljenica.

 

 

Jutro nakon Barcelone

 

Ponizno klećim pred mladim jutrom koje mi prilazi preko krova susjedne kuće i ne mari za mene, za  kuću, za krov i moju poniznost.

U Barceloni plameni jezici ližu buntovnike. Ništa ja tu ne mogu. Samo me grč u želucu podsjeća na uzaludnu sućut. Svi smo u toj igri vezani istom krhkom uzicom.

Prolaznici nalijeću na palice i gumene metke, sve je Barcelona. Umorni psi rata žvaču prstene Jupitera i jauču. Nitko ne zna u kojem dijelu svijeta  će Barcelona dočekati jutro.

 

 

Molitva za život

 

Živjeti  iz sve snage, trčati pred rudo, osjetiti hladan vjetar na vrelom obrazu, padati, polomiti kosti, razbiti se na komadiće, uprljati ruke, razderati koljena, izgubiti cipele i hodati bos po oštrom šljunku, vikati iz sveg glasa, potući se,  plakati, udarati u prepreke, izgovarati neizgovoreno, osvajati nedostižno, promašiti metu,  ostati bez imena, opeći se vrelinom leda, zagristi kamen. Usuditi se.

Pa sjesti, udisati mir i tišinu, slušati kako zuje mušice i pčele u lijeno ljetno poslijepodne, meškoljiti se besposleno, pustiti misli da se talože u zaboravu, ležati nepomično na toplom kamenu, treperiti s povjetarcem, sanjariti, osmjehivati se, pjevušiti, vjerovati, oprostiti, nahraniti beskućnika, zagrliti prolaznika, rukovati se.

Prejesti se i gladovati jednakim žarom, slaviti i tugovati do potonuća, pljunuti u lice životu i na koljenima ga moliti za oprost.

 

 

Izvan kože

 

Sasvim je obična siječanjska nedjelja, bilo je već puno sličnih. Grad je zasipan snijegom, što znači da  ću danas ostati između dviju radijskih frekvencija,  facebooka,  knjige i bilježnice u koju zapisujem oprezne i bojažljive rečenice koje pokazuju namjeru da se uvuku u neku mračnu rupu i nestanu neupotrebljene. Čim zatvorim bilježnicu  one se sjate oko mene i predu svoju priču.

Vrijeme se taloži oko mene, otvaram prozore i hladni zrak s mirisom snijega nahrupi u sobu galopom k’o laka konjica, istiskujući toplinu.

Polagano mislim, bez riječi, u slikama.

Iskočiti iz kože jedne obične siječanjske nedjelje je najbolji način da se sve sagleda iz druge perspektive. Može se vidjeti kako drhture noćni maslačci prije nego što se rasprsnu i zaplove kao  okićeni brodovi ispred i iza mene. Može se vidjeti kako vrijeme prolazi brzim korakom i ostavlja tragove na licu, na mislima, na prozorima, na knjigama. Mogu se vidjeti oštri šiljci buke koji se nasukavaju po mojim rubovima.

Kad iskočim iz kože, vidim sve nepozvane  goste koji bez prekida defiliraju pokraj mene i vidim pozvane koji ne dolaze, jer su se zadržali negdje drugdje na neodređeno vrijeme.

Kad iskočim iz kože napušta me lijenost, tupost, zamagljenost, vrtoglavo se penjem sve do krovova kuća iako znam da tamo nema ničeg osim mene koja lutam bez kože.

Nije lako biti u svojoj koži, niti ostati bez nje, jer sva se ranjivost prilijepi za hrapava sjećanja i bude tijelo bez kože, tanko, prozirno, ružičasto.

 

 

Ilonka Filipović izmišlja priče, a neke i posuđuje iz života, upravlja sudbinom likova, ali im dopušta da vjeruju da sami biraju kako će živjeti. Iz prikrajka gleda kako se urušavju stare vrijednosti i stvaraju nove, opisuje ih i suzdržava od komentara. Ne očekuje da se suzdržavaju čitatelji. Objavila je 29 priča u zbirkama i na mreži. U njima je zarobila ljude koji ih vjerojatno nikada neće pročitati, jer im čitanje nije omiljena zabava. Neke je  izmislila iako većinu rečenica, misli i situacija nije izmislila i one su njezina stvarnost. Ne voli floskule, koje su dobile novo ime i sada se prikladno zovu priglupnice, ne voli političare koji se brane kontekstom, ne voli vlagu u kosi,  tramvajsku buku i još ponešto. Sve ostalo voli ili bar prihvaća ako ne može voljeti, a o tome će još pisati. A najviše od svega voli čitati. ilonka.filipovic@zg.t-com.hr

Fotografija: Andrew Gustar

 

Oglasi