POLJE

Vremenski putnici stižu do jednog od devet ulaza u Polje. Narumenjeno, usnulo, romantično polje. Postoje svakakva polja na širokome svijetu: Higssovo, gravitacijsko, električno, magnetsko, elektromagnetsko, brojevno, atmosfersko, šahovsko, minsko. Ova zadnja dva su jedno te isto. Kamion je stao pred stožer pred Poljem. Pukovnik i satnik izlaze van, naređuju vojnicima da čekaju. Inače, jedan mali vojnik je počinio samoubojstvo usput, bacio se pod kotače kamiona dok su putovali kroz vrijeme. Sayonara, viknuo je mali kamikaza. Pukovnik je zaprijetio cijeloj četi djece da će ih poslati u njihovo prapočelo bude li još netko pokušao probušiti kamionsku zračnicu svojim skeletom. Ostali mirno sjede, čekaju vozača i suvozača.

S obzirom na to koliko im treba da se vrate, pukovnik vjerojatno dobiva odlikovanje. X odlučuje saznati što se događa. Izašla je iz umrtvljene formacije i zaputila se prema šatoru. Diskretno razmiče bijelu grubu tkaninu šatorskih vrata na mračnom obronku. Pukovnik i satnik se oblokavaju jeftinom mješavinom vina, cementiraju se rakijom. Jedva stoje, pukovnik šlata satnika za stražnjicu, ovaj se isprva buni, ali onda se ljube i ruše na travnato tlo. Naposljetku, nije li Polje romantično mjesto? Tehnički, još nisu ni došli u Polje, kamion je parkiran pred ulazom, kao i šator, a pristup carini trenutno je blokiran pomoću dva reda balvana s jedne i druge strane granice. Bogalji se suše na suncu. Iz kamiona se čuje kašljanje, gušenje. Netko je bacio spremnik otrovnog plina na djecu-vojnike, svi su pomrli osim X. Iz šatora je odjeknula eksplozija, otpuhuje X dva metra dalje. Svi su mrtvi, kad bi barem mogla žaliti za njima.

Dolazi do samih vrata carine, kontrolna soba je prazna. Prelazi granicu. Pored ceste stoji velika reklama. „Dobrodošli u Polje!“, ispod natpisa je slika našminkanoga dječaka, naoružanog puškom i lažnim osmjehom. Piše još par stvari. „Želimo vam pu-u-uno sreće i zdravlja! Trebat će vam, jer vaše šanse za preživljavanje iznose 0,00000 …“ – nule se nižu kroz dva reda na dnu plakata, rub reklame je poderan, pa je teško reći ima li kakve jedinice na kraju. Reklamu srdačno financira naša draga i predraga Crkva, u suradnji s Vojskom i Mrežom. X pronalazi pušku. Cesta ubrzo postaje zemljani puteljak okružen makovima. Makova polja prostiru se do nedogleda, odjekuju pucnjevi, granate, vriskovi, uostalom, sve što rat čini radosnim. Središtem makova polja prolazi pruga za pretežno putničke vlakove. Dovoljno bogati ljudi plaćaju sjedišta kako bi se iz sigurnosti divili božanskom prizoru. Ne mora nužno vladati logika da su s jedne strane polja Naši, a s druge Njihovi, pucnjava je nasumična. Koga god da pogodiš, dobro si pogodio. Ima vojnika koji pucaju u zrak i nadaju se kako će metak pogoditi štogod mesnato.

Na samom središtu polja nalazi se raskrižje, cesta preko pruge. Smatra se da osoba koja vlada raskrižjem posjeduje božanske moći. Daleke crvene livade krcate su bagera i vozila hitne pomoći, poput podmornica koje izranjaju iz purpurne kade. Pred poljem sjedi stari slikar, nije sasvim pogodio ljepotu makova mora, perspektivu još manje. „Lijepo slikate!“ – javila se X. „Ha-ha, lijepo veliš? Hvala! Razum je prerezao vene.“ – „Izgledate zabrinuto …“ – „Bageri su mi ispali limun-žute boje, a zapravo su boje žutog okera. Limun-žuti bager je dobro slikati noću. Po noći je limun-žuta jako dobra boja na crnini. Problem je taj što bi cesta trebala ispasti boje bagera, ali ako naslikam cestu limun-žutom, neće se razlikovati bager od ceste, noć od dana …“ – koncentrirao se slikar. „Zašto bi se razlikovali?“ – pita X. Slikar je najprije izgledao kao da ima spreman odgovor, ali onda se ozbiljno zamislio nad pitanjem. „Da … imaš ti pravo mala! Ah jesam blesav! Dan-noć, staza-vozilo, crveno-zeleno … nije li to potpuno isto? Hvala još jednom!“ – slikar je nastavio razmišljati neko vrijeme kako da naslika makove. Iz središta kompozicije slike doletio je metak poput sadnice ideja i slikarovom krvlju natopio sivo cvijeće.

Na rubu polja sto metara dalje, ukopana u strmu travnatu padinu, počiva blijeda zgrada, višekatnica. Na njoj je napisano: Sanatorij. Tenkovsko tane razara krov i većinu najvišeg kata. Crni dim otječe niz komad plavog neba. Idući projektil pogađa prizemlje. Kroz uništeni zid petog kata izlijeće bijela figura, ovijena oblakom dima. Padala je možda desetak metara prije nego se otkotrljala niz travnatu padinu. Čovjek neke vrste. Svega deset metara pred X-om, pojavila se poznata figura. Debela, brkata, pijana, raščupana osoba. Bio je to general. Onaj General. Majkoubojica, ocoubojica, bratoubojica, četvrti korijen nad obitelji potencije četiri. Generalissimus. Zuri u lutku pred sobom.

„Pa zdravo!…“ – gega se, očito ništa od promaknuća. Izgleda vedro, kao i onog dana kad su se prvi put sreli. „Volio bih lagati da ne znam tko si, da te se ne sjećam, ali budimo … “ – spopada ga štucanje. „Budimo realni, to bi bilo ve-e-eliko sranje iz mojih usta, je tako’?“ – promatra ju istim praznim pogledom kakvim je promatrao njenu mati i nju samu. „Vidiš … ne tražim oprost, ja ne bi oprostio, ali, ALI! … „štucanje ga ponovno izjeda. „A-a-ali … što se može? Bilo pa prošlo, jebi ga! Svi gubimo bližnje i dalje i sve-e-e gubimo! E-e-e! Čuj, čuj, volio bi da mi oprostiš. Isus je opraštao. A i ja sam bome! Ima dobrote u svima nama, prekrasni stvore zemaljski!“ – htio ju je uhvatiti za ruku, ali ona se izmakla. General neko vrijeme tetura, pada na koljena, velika mješina rasteže se kao baldahin preko zelena oltara. „Ne moraš! Dašta! Samo kažem …“ – zagledao su pijanim pogledom u kamenu Madonnu. „Da, sjećam se ja vas. Vi ste ona obitelj, O … Om-m … Omega. Omega! Tako je, obitelj Omega! Kakvo je to prezime uopće? Znači šta … nisu te ubili? Jesi li stvarna ili je odnekud proklijala moja savjest?“ – djevojče osjeća strašnu poplavu čemera niz vodopade klijetki. Koliko samo vremena nije čula svoje prezime. Koliko samo vremena nije bilo toliko tiho na pljusku, zemlja i tjelesne tekućine, kao spojene višim valcerom, dominiraju zrakom. Odljev mozgova uistinu!

„Ja sam stvarna! Moji roditelji su stvarni, moj brat je stvaran! Stvarni smo!“ – histerizira X. „Polako … kužim, STVARNI ste! Šta misliš da sam glup? Bila si STVARNO punašnija kad sam te prvi put sreo. Ne baš debela, ali na putu. Prezivaš se Omega, kao neka masna kiselina. Više nisi masna, ali si bogami kisela! Imaš tu kiselu facu, kao da su ti lijevali akumulatorsku kiselinu niz grlo. Baš kiselu njušku imaš! Netko je tobom brisao blatni vjetrobran nebesa. Puno si na kiši?“ – „I vi imate kiselo, debelo lice! Kako stojite s trudnoćom?“ – razljutila se Omega. „ Opa! Bahata, niska lopta! Sviđa mi se! Da je tvoja majka bila tako bahata prema meni, ne bih bio onako milosrdan.“ – generala ubija zalutali metak s visina. Nešto dalje, mladoženja kleči pred ženom u vjenčanici, plamen mu razdire odjeću i obraze, mladenka je androidni robot.

„Lijepo, zar ne?“ – čuo se plahi glas pored X. Ugledala je mladolikog čovjeka odjevenog u bijeli kombinezon. Visok je dva metra, ima svjetlo žutu, raščupanu kosu, pokazuje naznake ćelavosti. Nešto je čudno s njegovim rukavima, zamotani su oko njega, zbog čega ne može koristiti ruke. Pogled mu je neobičan, vizionarski, ali dekoncentriran. Nadvio se nad X. „Zdravo! Ja sam Fran, i volim gledati Ekran!“ – „Ekran“ je televizijska stanica koja prikazuje mučenja ratnih zarobljenika. „Bok!“ – „Volio bih se rukovati, ali kao što vidiš, imam jako, jako, JAKO lošeg krojača!“ – rekao je to sa zanosom. X se smješka. „Izgleda. Da ti pomognem?“ – „Bila bi to pomoć najveća od Vas, mlada damo!“ – X otpušta kopču za rukave, Fran se dalje sam snalazi. „Nemoj otkopčavati remenje na leđima, volim nositi ovu košulju.“ – „Lijepo ti stoji!“ – doista, Franovo dugačko, vitko tijelo bilo je kao stvoreno za to. „Hvala ti!“

Novi se prijatelj bori s dugačkim rukavima, pokušava izvući dlanove van. Na podu leži mačeta, njena oštrica para rukave uzdužno, što omogućuje da Franove ruke i mačeta budu skrivene od neprijatelja. S tim rukavima do poda izgleda kao bijela bogomoljka. Možda je djevojčin san bila vizija. Odlučuje slijediti bijelog proroka. On cijelo vrijeme maše rukavima koji podsjećaju na raspelo, kao da želi poletjeti. „Čujem da Rat dolazi!“ – veselo će Fran, uživa u kompoziciji destrukcije. „Da. Prvim vlakom, navodno. Želim ga sresti.“ – „Hah, bila bi to čast. Sretno ti bilo!“ – preko makova hodaju ljudi na štulama, kako bi zaobišli mine. Nose poveze na očima, bundeve na glavama, sunce je preoralo livade. Dimne zavjese lebde nad državnim službama. Vatrogasci spaljuju ljude bacačima plamenova, bolničari ubrizgavaju smrtonosne doze otrova u ranjene.

„Vidiš ove bolničare?“ – pokazuje Fran. „Oni su sramota. Umjesto da uživaju, gledaju tuđe patnje, oni ubrzavaju proces umiranja. Tko ne voli patnju ili smrt? Smrt je poput Rata, idol! Moraš ju voljeti!“ – nastavlja pjevušiti nekakvu pjesmu, zagledao se u sunce. „Nije zdravo gledati u sunce! Možeš oslijepiti.“ – „Oslijepiti? A zato je tako mračno!“ – djevojče je shvatila nešto začudno, Fran je slijep. „Čuješ li ovo?“ – „Što?“ – „Glazbu! Mogu prepoznati barem pedeset vrsta glazbala, s obzirom na zvuk paljbe. Kalibar, sve znam. Ha-ha, netko puca iz dvadeset i dvojke. Kakav jadnik! Još nisam čuo da je netko ubijen time. Zvuk noža i lom kostiju su prekrasni. Vriskovi …“ – svojim izjavama iznenađuje X. Stvorila je drukčiju sliku o njemu. „Hrabar si, skočio si sa zgrade slijep i zavezanih ruku. Zar se ne bojiš?“ – „Bojim se ponekad, ali na petom katu me ponijela nečija intervencija, kao da me sam bog nosio na oblaku. Nisam bio sam tamo gore.“ – „Ali padao si, nisi letio.“ – „Istina. Svejedno, bilo je zabavno!“ – ukipio se na puteljku.

„Zašto ratujemo?“ – pita X. „Jer je zabavno, jer je fora, ono …“ – „Što bismo bez rata?“ – „Ne znam, uhvatila si me u neznanju. Ja bih se ubio. Zamisli … okrutni Mir. Jebeni Mir! Prokleto mu ime bilo! Rat mora biti, moramo živjeti, moramo disati, moramo jesti, moramo piti, moramo hodati, moramo ševiti, moramo klati, moramo uzeti, moramo poniziti, moramo imati, moramo, moramo, moramo …“ – Fran ponavlja „moramo“ kao u transu. „Dobro, znam!“ – „Znam da znaš, smo si naši, ne?“ – „Jesmo. Što se dogodilo s ljudima?“ – „Kako to misliš?“ – „Drukčiji su.“ – sugovornik ima zbunjeni tupi pogled, slijep je, no! „Nisu. U ratu bacamo maske. Pokazujemo svoje prave prirode. Svoja prava lica. Ne moramo glumiti više! Sad smo u elementu! Volimo ubijati, volimo unesrećivati druge, pokoriti druge. Tome služimo! Naša iskrena svrha. Tako sam radostan!“ – „Ne vjerujem ti!“ – „Zašto? Ljudi veličaju ratovanje od praiskonskih vremena. Da ti kažem … čim zarati, protjerujemo manjine! Uzimamo im stanove, uzimamo im djecu! Neka pate, neka mole! Imaš moć nad njima. Ponizi ih, nagazi ih! Dovedi ih do ruba očaja, tako da se ubiju, bez milosti! Možeš, dakle, hoćeš!“ – „Ne želim!“ – „Koga briga!?“ – „Mene.“ – „A, tko si ti?“ – djevojče je zaboravilo svoje ime. „To sam i mislio. Ne moj se ljutit na mene, samo govorim istinu, nemam razloga lagati. U ratu su svi iskreni.“ –

„Ne vjerujem ti. Postoje ljudi koji su zaista unesrećeni. Ljudi gube bližnje, gube rodbinu, prijatelje i poznanike. Njihove tuge nisu lažne. Imaju osjećaje!“ – „Ha-ha! Nisam ni rekao da nemaju! Ali šta će ti osjećaji ako nemaš suosjećanja? Ako se nikad nisi stavio u tuđi položaj? Žalio za tuđim gubitkom?“ – „Što želiš reći?“ – „Ljudi plaču samo nad sobom. Ne plaču jer je netko umro, ne plaču jer je netko patio! … Plaču jer su ONI izgubili nešto. ‘Ajoooo, uze mi dite! Gle što nam urade! Ubijte ih sve, ojoooo!’ Plakanjem žele dobiti kompenzaciju gubitka. Nastoje uvjeriti druge da su potrebni društvu i da valja nadoknaditi njihovu štetu ili status!“ – „Nije istina. Plaču iz ljubavi!“ – „Pa što ako i plaču iz ljubavi? Ljubav je evolucijski mehanizam u službi produljenja genetike. Ljubav je funkcija. Sve je funkcija. Ljudi žive u nesadržajnom svijetu, jedino što se pitaju je ‘što čemu služi’, a ne ‘što je što’. Hodaju kroz monotone živote, bez razlika, riječi, bez značenja!“ – djevojče se ražalostilo. „Nisi u pravu!“ – plače. „Mene su moji roditelji voljeli, a ja sam voljela svog brata, oca i majku. I osjećam se grozno što ih nema!“ – „Onda te molim da prestaneš plakati, ljudi ovdje nema.“ – hodali su neko vrijeme i šutjeli, bombarderi zuje kao žice nebeska svirala. Nakon dugo vremena Fran razbija tišinu.

„Svako toliko se nađe loš svirač. Oružje se pokvari, dirigent bude pogođen.“ – konstatira. Začuo je vapaj pogođenog vojnika. Fran je kleknuo preko njega i savladao ga. Vojnik se opire. „Nemoj se opirati! Ne-ne! Zajahao sam te, sta ces mi? Sto mi mozes?“ – Franov se način govora promijenio. Ima problema s nepčanicima. Iz njega se oslobađa nešto skriveno i mračno, kao da je postao netko drugi. Mačetom urezuje proreze na vojnikovu licu, ovaj zapomaže. „Ha-ha, ha-ha-ha, vidis, vidis? Djevojce? Pogledaj!“ – X gleda zaprepaštenog vojnika, ali ne razumje što Fran želi pokazati. „Gledaj! Kako se opire! Kako glumi! Glumac, jel tako da si glumac?! Priznaj! Ja znam sto si! Ne mozes me prevariti! Slusaj … prije nego sto te zakoljem, hocu da deset sekundi prestanes glumiti, i pokazes djevojci sto si zapravo! Ja znam sto si! Znam! Hocu da ona vidi što ja mogu! Razumjes? Vidi ga, opet glumi! Ne mozes meni glumiti! Vidim te, znas to! I znas da te vidim, i ti vidis mene, i znas da nema smisla glumiti, ali ne odustajes! Prestani, zadnja sansa! Vidim kroz tvoju masku! Skini masku, pokazi se! Mrzi me, znam da me mrzis! Ha-ha, i dalje glumi!“ – Fran se iživljava na vojniku.

Iznenada, vojnička se ruka podigla sa zemlje i upucala djevojče u želudac. Fran je zario mačetu kroz vojnikova prsa. „Sad ces ti vidjeti!“ – nastavlja bosti pokojnika. Djevojče leži na leđima u smrtnim mukama. Fran se povampirio, cereka se kao đavao, nešto je uistinu zvjerski i tuđinski u njemu. Toliko je krvav i pomahnitao, da se jedva nazire bijela boja košulje, rukavi mu se zapliću o mačetu. Prilazi djevojci kao bogomoljka koja se nahranila svojim suprugom, crven poput makova. „Imas mozda petnaest minuta zivota! Iskoristi ga!“ – napravio je kratki predah i nastavio. Složio je široki, krvnički cerek i pognuo glavu, njegove oči srljaju natrag u lubanju kao dva lifta koja nestaju u zgradi. „Znas, volim govoriti ljudima: bacite maske, ne budite dvolicni! Ali moram priznati … i ja imam ponesto maske na sebi, jos uvijek. Istina je … kad bih ja bacio svoju masku, svi bi gadzali samo mene!“ – smijao se.

„Ti nisi čovjek, zar ne?“ – pita ga X. I dalje se podsmjehuje. „Nisam. Ali nemoj nikome reci! Dolazim odatle.“ – pokazao je mačetom prema oblacima. „Iza oblaka, tamo je moja nada, moja pruga. U svemiru …“ – zamislio se. „Tamo sam voljen i zbrinut. Dodzi, zakasnit ces na vlak!“ – podigao je X sa staze i ponio ju kroz poplavu metaka. „Zelis upoznati Rata? Dolazi svakog casa.“ – pruga podrhtava. Na obzoru je vlak bez lokomotive, devet vagona gonjenih višom silom, usporavaju, približavaju se središtu svijeta. „Rat moze usporiti, ali nikad nece stati. Dosao se nahraniti nama.“ – crni dim uzdiže se sa iverastih, teretnih vagona. Na svakom vagonu nalazi se devet zapaljenih guma, konci od crnog dima predu novu haljinu Rata. Tri kilometra visok div približava se bojištu na željeznim rolama. Fran se budi iz svog transa, govor mu se vraća na mjesto. „Inače bih te bacio na tračnice, ali znam da si važna, nebo je reklo.“ – odložio je djevojče na jedan od sporih vagona i pustio ju da udiše dim. Ubrzo je pala s vlaka i otkotrljala se niz travu do kanalizacije. Aligator drobi glavu živog vojnika koji vrišti, pa šuti. „Jesi li dobro?“ – pita Fran. Zašto bi njega bilo briga? Svemir je hrpa pijeska i kamenja, plaža nuklearnih fuzija. Tko bi mogao voljeti na toj plaži? Možda kakvo zaljubljeno čudovište, zvjezdanog osmjeha i planetarnih obraza?

U polju makova sjedi starica odjevena crninom, prodaje makove. Umjesto da tuguje, ima veseli, srebrni osmjeh. Njeni zubi sačuvali su refleksije ljudi poginulih pred njom. Lijepo se smije, mlađa je od svoga tijela. Ima crni, zakrivljeni šešir, na njemu su jarko žute pjege i razni crveno-zeleni uzorci. „Želiš li kupiti cvijet?“ – pita djevojku koja se drži za želudac. Dugo joj je trebalo da odgovori. „Ali … nisu li makovi posvuda? Zašto su ovi skuplji od ostalih?“ – starica se raduje i mudro šuti. „Zato … što sam ih ja ubrala.“ – djevojče nije isprva shvaćalo što starica želi kazati. A onda se sjetilo da to zvuči kao nešto što bi i samo reklo. Je li ta starica njezina sudbina, pitala se. „Vi znate mnogo, zar ne?“ – starica nije odgovorila, mudra baba. Djevojče uzima bajunetu mrtvog jurišnika i pruža ju starici. „Platit ću vam bajunetom, razumijete li zašto je ta bajuneta važnija od drugih?“ – ispituje staricu. Ona se neprimjetno osmjehnula.

„S obzirom da si dobra djevojka, htjela bih ti proricati budućnost. Želiš li znati?“ – „Zašto ne, deset minuta je lako predvidjeti!“ – „Vidjet ćemo …“ – I tako je starica proricala djevojčetu dok je kiselina tekla niz kiselu odjeću, kiseli želudac, majicu, tlo. „Malo će te biti, malo će te tako uspavati da ćeš misliti da te nema, ali tamo si. Uvijek si tamo, što god da bilo. Nema lijeka za to tvoje stanje, suđeno ti je postojati. Ja znam što slijedi, bez obzira kažem li ti istinu. Tvrditi da lažem nema smisla, niti ima smisla vjerovati da sam ti lagala. Ako misliš da sam u krivu, javi mi kad te ne bude!“ – prognozirala je starica. „I još nešto … bit će mnogo oblaka danas, čak i na vremenskoj prognozi tako kažu. Eto!“ – „Puno vam hvala!“ – djevojče ustaje i pogrbljeno odlazi, cvjećarnicu i staricu sravnjuju minobacačem.

„Što je rekla?“ – raspituje se Fran. „Ništa korisno.“ – protisnula je X u strašnoj agoniji. „Ne mogu hodati više.“ – „Dozvoli! …“ – tako ju je Fran ponio do najbližeg rova i polegao pored cijevi koja vodi u kanalizaciju. „Valjda neće naići aligator, ha-ha, nikad nisam jeo aligatora! To je kao štakor s raljama! Je li te kad ugrizao? Mene jest, slomio mi je ruku, prokleti gad, ha-ha! Rađe bih parkirao dizalicu na kosti nego tu beštiju. Stoka zubata!“ – „Frane, možeš li učiniti nešto za mene?“ – „Što, što?!“ – „Vidiš li one šparoge?“ – „Da, da, vidim, odmah!“ – pohitao je i ubrao šparoge. „Inače, čuo sam da su tulipani bolji od šparoga kao pogrebno bilje, ali kako ti hoćeš!“ – donio je veliki snop. „Hvala! Kako si znao gdje su, mislila sam da si slijep?“ – „Ne znam, osjećam ih, možda je miris, trupla se raspadaju, divno! Kao da smo u velikoj miješalici cementa, sve se miješa, ništa nije posebno. Sviđa mi se!“ – „Što sad?“ – „Ništa sad. Ideš na nebo, pred Boga.“ – „Ne želim pred Boga, on je licemjer. Hoću pred Sotonu, on je barem iskren.“ -„Haha, duhovita si!“ – „Od svih ljudi koje sam srela, zašto ti zvučiš tako normalno?“ – udahnuo je i samozatajno dodao. „Jedina normalna stvar u ratu su luđaci“ – djevojče je navuklo kiseli osmjeh, kao klaun kojeg je uvrijedila.

„Frane, hvala ti puno!“ – on djeluje zbunjeno. „Zašto, zbog pogrebnog bilja? Nije to ništa!“ – „Ne … zato što sam sanjala ružan san, a ti si me probudio.“ – „Kako to misliš?“ – „Ja sam baš poput vas, poput tebe … volim smrt, razaranje, gledati druge kako pate, gube svoje bližnje … stalo mi je samo do sebe i sad to vidim! Borila sam se za laž, masku ljudskosti, ali napokon … slobodna sam! Želim ubijati ljude, žao mi je što nisam dovoljno jaka za to. Zato te molim da učiniš ono u čemu si sjajan, masakriraj za mene!“ – oduševljen je. „Ajme … sad bih te najradije oženio! Ti si ljepota. Biseru, tako je, slobodna si! Leti slobodno!“ – djevojče umire.

Našao je novčanik. Pustio je papirnate novčanice u vjetar, one se kotrljaju kao lavina uspomena. Nije siguran što učiniti s obiteljskom slikom iz pretinca, stavlja ju u mali džep djevojčine bluze, zadovoljno. Njemu se čini kako je njezin leš nešto najskladnije što postoji, miran, plave oči gledaju jedini vedri komad neba. Oblaci se gomilaju, crveno-zeleni oblaci. Čuo je pucnjeve u daljini i pomamio se kao morski pas u moru ranjenih riba. „Č-č-čekajte mene!“ – viče iz dna duše kao razigrano dijete, grabi mačetu i kalašnjikov, roni kroz oblake suzavaca. Čak se i teretni avion srušio na njega sred raskrižja, ali on je stajao uspravno na jedinom netaknutom komadu polja i cerekao se.

Tenk se parkira na truplo djevojke, Vlak je davno prošao. Guste sjene padaju preko vjeđa, drumova, kaljuža, mostova. Pucnjevi odjekuju daljinom, prekrasni, veličanstveni, bezumni pucnjevi. S vrha brda Crkve, Ara papiga grmi na megafon. „Radosno! Nai-i-ivci! Ratujte, pička vam materina! Ratujte!!!“

KRAJ

Tibor Makarije Torbica, rođen 1998. u Rijeci. Student je filozofije i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Fotografija: jurek d. (Jerzy Durczak)