Dvije godine ili dvadeset četiri mjeseca. Nije tako strašno. Marko je ovdje već desetu godinu, što opet nije tako strašno jer je još mlad. Ili je time strašnije. Marko je, srećom, u susjednoj ćeliji. Zamisli da je onaj ludi Perkonja! Uh, bio je još zahvalniji na Markovom postojanju, a posebno na šutljivosti, točnije – tišini koju je prihvaćao kao najbolji mogući dar svog prijatelja zatvorenika. On mu je uzvraćao istim. Dobro, pokoji jecaj ni najokorjelijem zločincu ne bi zasmetao. Inače se bavio čitanjem svojih djela. Pisao je kako bi mogao čitati. Pamćenje mu je bilo katastrofa. Za tri bi dana novelu čitao kao da nikad u životu (što je, inače, bolna i gotovo zabranjena riječ u zatvoru) nije susreo ni rečenicu od svih koje su je kohezivno gradile. Nekad bi ga vlastite misli rasplakale. Uostalom, misli i jesu ono zbog čega plačemo. Patimo. Otkad je u zatvoru, barem zna u čemu je problem – u zatvoru. Ne možete ga kriviti što nije sretan. Zar ne? No, što je u prethodnici ovog „života“ (umiranja ili kako već to nazvati) uvijek bio problem? Naravno, nije problem uvijek bio isti, ali uvijek ga je bilo.

Sada mu je žao što nije bio sretan dok je to mogao biti, ali tu je misao imao već bezbroj puta; nekad već sutradan nakon dana tugovanja. Propuštenih prilika. Samosažaljenja. Uvijek je postojalo to „nešto“ što ne bi bilo u redu… ali što? Selidba? Leovo nepozdravljanje kad bi se sreli na ulici? Misao na Marijine ruke koje više nikad neće biti njegove? Brat kojemu nikad nije pokazao koliko mu znači? Lijenost koja nije dopuštala njegovo znatiželji da se utaži? Crkva koju je viđao svaki put kad bi išao do trgovine i pojam morala koji bi mu padao na pamet? Papiri koje je našao i spalio, a da ih nitko nije ni pročitao? Izlike. Sve su to izlike i nazoviproblemi. Nikad nije imao mir koji bi smirio njegov duh i dopustio njegovom srcu i postupcima malo nesebičnosti. Mir koji bi ga motivirao. Ne bi mogao naći prepreku dovoljno veliku da je snagom smirenog duha ne bi mogao preskočiti ili barem odgurnuti. Prekoračiti preko nje kao da ne postoji! Uvijek je zbog tih prepreka skretao u ulice kojima nije želio ići i zapeo bi na mjestima koja mu se uopće nisu sviđala. Nije se sviđao sam sebi. Bježao je od ljubavi uspješnije nego od zakona. Očito.

Povjerovao joj je da ga voli onog dana kad su prekinuli. Dobro se sjeća njenih riječi za nekog oskudnog pamćenja. Prisjećao se onoga što je smatrao lažnim držeći se za to kao za jedini konop koji ga je povezivao, ne sa srećom, već s onim što je moglo biti sreća. Sjeća se njenog znoja kad je trčala da ga stigne vidjeti prije nego što se sve promijenilo. Kako ju je bez razmišljanja (iako o tome nije mogao prestati razmišljati od prekida) poljubio u čelo, osjetivši bilo čiji ritam nikad nije ni bio zaboravio. Šteta što joj je tada pogledao u oči i vidio da ovo ne radi zbog sebe, nego zbog njega. On bi tada (a i sada) više bio volio da je došla jer je izgarala da ponovo vidi onoga koga je gledala zaljubljenim očima čak i u svađi. Nažalost, bio je svjestan pravog razloga zbog kojeg je došla; znala je da nitko drugi neće.

Ona je dobra, ali ne kao što su dobri likovi iz lektire u karakterizaciji osnovnoškolca koji zna da u bajkama postoje „dobri“ i „zločesti“, ovo je dobrota iduće razine; kad shvatiš da svijet nije dobro i zlo, da su osjećaji i osobine izmiješani i da treba raditi na vlastitoj sposobnosti razlikovanja jednog od drugog; kad shvatiš da tek trebaš naučiti čuti svoju savjest da bi sa sigurnošću mogao nekoga ili nešto ukrasiti epitetom „dobro“. On bi bez razmišljanja rekao da je suština dobrote isto što i srž njenog srca. Međutim, da čujete zatvorenika kako filozofira o moralu, vjerojatno ga ne biste ozbiljno shvatili. Ljudi lako zaborave da svi griješe – neki više, neki manje, neki ovako, neki onako… Ljudi lako zaborave sve osim tuđeg grijeha.

Ona je jedini dokaz da se isplatilo što je bio ono što jest. Ili nije. Možda bi joj bilo bolje da nije bila u kazalištu onog dana. Ona je jedina iz publike koja ga je slijedila nakon njegovog glupog ispada na pozornici. I sasvim nepotrebnog, pomislio bi, ali tako je upoznao nju. Nju… Jedinu koja ga nije osuđivala, već je došla pomoći osjetivši da ima jedino što mu treba i da će mu to u roku od idućih tjedan dana biti spremna dati i nastaviti bezuvjetno pružati. Prihvaćanje i ljubav. Nema šanse… Nema šanse. Ona je halucinacija. Previše je čitao o njoj u zadnje vrijeme. Vjerojatno je idealizirana u knjigama. Nitko ne može biti tako savršen. Ničija ljubav ne može biti tako savršena. Nekad se pitao je li pisac koji piše o njoj nekim čudom vješt u tome. Nije moga znati jer nije baš puno čitao ni, nekad prije, dok ga prilike nisu u jednu ruku prisilile, pisao. Možda stvarno je. Vjerojatno je potrebno bar malo talenta da te skladanje rečenica rasplače. Međutim, puno se češće pitao bi li nju bio sreo. Da nije radio u kazalištu, bi li ju sreo, negdje, jednom? Da nije kreten, bi li…? Da ona nije tako… Ne, nema šanse. Bila je na pravom mjestu u pravo vrijeme i ništa više. Savršena slučajnost! Samo to i ništa… Kako „samo“? Mogućnosti su beskonačne. Kolika je vjerojatnost da kocka padne na njihov susret? Gotovo da dira nulu, a najbliža brojka koja nije nula od te je nule beskonačno mnogo udaljena. A ima beskonačno mnogo brojeva. Nekidan je brojao do tisuću. I to je puno, ali u zatvoru i dalje premalo.

Pojavila se zvijezda. Jedina koju može vidjeti kroz onu pukotinu gore. Jedna zvijezda u atomu neba. I to ju može vidjeti samo ako stane pod pravi kut, naravno. Neki se ljudi brinu da ne prođu kroz život ne radeći ono što bi „trebali“ – ono što bi bilo najbolje za njih. Kako da znaju što je najbolje? Tko to zna? Tko to može znati? Dobro, mogu početi s eliminiranjem. Zatvor sigurno nije na listi odgovora. Sjeća se – smiješno mu je sada – kako je tražio smisao u zatvoru kad je tek bio došao. Pa ne mora niti može baš sve imati smisla! Ili? Opet se sjetio Marije. Imala je neobične tenisice. Svih boja. A oči su joj svejedno bile šarolikije. Zarumenjele bi se kad bi plakala i svojim suzama isprala njihovu plavu boju razlijevajući je u glas. Kad bi bila sretna, zjenice bi se raširile isto onako kao i kad bi ugledala njega. Volio je njene nemire jer se osjećao korisnim mireći je svojim zagrljajima dok je u njegovim vlastitim rukama kolao zasigurno crniji nemir od njenog.

Volio je kontrast između tog svog neba po danu i tamnosivih zidova. Činilo mu se da u životu nije vidio tako plavu boju, no kome u zatvoru možeš vjerovati? Sebi sigurno ne. A onda bi se još ponovo sjetio njenih očiju kojima se nebesko plava nije uspjela ni približiti. Jednom je kroz tu pukotinu slobode vidio ružičastu boju. Taj je dan zalazak sunca zasigurno bio veličanstven.

 Kao da je ove noći i zvijezda bila sjajnija. Nebo s jednom zvijezdom – to je bio njegov život. Čuo je Markovo šaputanje: “Kraljice neba, moli za nas…“ I on je razmišljao o Mariji. Osjetio je mir.

Ana Juradin prvenstveno je pjesnička duša, a potom sve ostalo. Ima 20 godina i studentica je kroatistike i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a živi u okolici Splita, za koji ju vežu more, uspomene, ali najviše ljudi. Voli književnost, fotografirati i sve čokoladno.

Fotografija: wolfgangfoto