***

Kada ujutro otvorim oči 
Prvo umrem.                                                  Obojam noge živim vapnom da izgledam kao drvo.
Razlistam se
pa se uvijam kao da puše jak vjetar.
Zatvorim sve svoje otvore
Slušalicama
Kavom
Losionom za kožu
Ulošcima.
Tako mrtva izdržim jedva do pola deset.
Onda se razlijem kao vrući vosak i svatko može od mene učiniti što ga je volja.
Jednom sam bila čak i okrhnuta šalica… 

Ali tada sam bila voljena.

***

Djed Mirko je bio vojnik
Al’ prije je svirao bajs.
Baka je djeda postavila na policu s ostalim obiteljskim fotografijama
a on se posadio pod višnjom u voćnjaku.
Drvenu je nogu obojao u bijelo
pa sjeo na hoklicu da hrani mrave
kao što se hrane ptice mrvicama.
Smijao se glasno kao traktor
i pljeskao rukama kao domaćica u kazalištu.
I pio je.
I plakao.
Često je grebao zemlju 
kao da češe pseća leđa
a onda džepnim nožićem
vadio ostatke mrtvih ispod noktiju.
Prosjedio je dvije države na hoklici pod višnjom 
i nije rekao ni riječ.
Iza uha je čuvao novčić za lađara
a ja mu nikada nisam sjela u krilo.

***

PONEKAD SE SJETIM DA…
Svijet bi mogao biti velik
I zrak ne bi morao biti gust
Od ilovače
Ona se lijepi za moje udahe
Pa pokušam odjenuti haljinu
Od ivančica i zrelih maslačaka
Ne bih li plešući savladala
Sve te račune 
Koje treba svesti na nulu
Na kraju krajeva.
Ali!
Ja ne volim krajeve.
Ne volim čak ni okrajke.
Ni svođenje.
Ni nule.
U mojoj šumi je mnoštvo
Razlistano
Budno a ipak skriveno
Od usana.
I onda je široko u meni.
Kao ronjenje između korica.
Svijet gubi svoju oporost
Mračne jazovke
Čudovišta
Pa smiješ živjeti onako kako si željela kada
Si bila djevojčica
S ivančicama u kosi
I zrelim maslačkom u izdahu

Nives Madunić Barišić (1968. Osijek) , književnica i dramaturginja. Objavila nekoliko knjiga za djecu te priče za odrasle. Kao dramaturginja surađuje više hrvatskih kazališta. 

Fotografija: