Živjeti izvan matične zemlje može biti epileptični doživljaj. Preopterećenje informacijama česta je pojava pa se najčešće živcirate dva, tri, četiri puta više nego prije – ovisno o broju novootvorenih geografskih područja interesa. Jedina druga opcija je da pošaljete sve u k… krasni, prestane čitati vijesti i proglasite se nezavisnim i nepristanim stanovnikom Mliječne Staze. Ja osobno u tu opciju ne vjerujem – em je dosadna, em je opasna.

Vibriram (šaljem poruku na Viber, op.a.) u nekom trenutku prijateljicu u Zagrebu da ju pitam koji se vrag točno događa tam i jel bude došlo do državnog udara. ‘Jel to na branitelje misliš?’ Pa nek na koga drugoga. ‘Ma joj. Mi smo si već pustili mira. Tam su od 10. mjeseca. Jučer su se malo uputili na Markov trg. Danas je već sve u normali opet.’ E sad, nemrem baš reći da sam sklona progutati senzacionalistička sranja koje nam serviraju domaći portali. Sklona paranoji? To jesam. Pa opet, meni je sve to sumnjivo. Kad više od pola godine neka skupina ismijava zakon, kad ih nitko ne dira jer se boje, kad Crkva javno staje na njihovu stranu (u zabludi o vlastitoj važnosti – rekla bih još donedavno, a sad mi se sve čini da je popova još uvijek zadnja), kad se praktički poziva na puč i kad se nemrem veseliti kaj je napokon žena predsjednica Hrvatske. Koliko se puta dosad dogodilo da inteligentni ‘nisu očekivali’ nekaj kaj se činilo ‘apsolutno nemoguće’? Nekak usred svega toga pobijede konzervativci na izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu.  Svi pametni liberalni Britanci s kojima sam pričala su u šoku jer, pogađate?, ama baš nitko to nije očekival. I dok se oni zgražaju i pribojavaju pada kvalitete života i još više referenduma o izlasku iz EU, onaj mali zluradi/praiskonski/balkanski dio mene pleše oko vatre uz mantru ‘nek vide oni kak je nama’.

Nekak u isto vrijeme, Irska je održavala referendum na kojem se odlučivalo imaju li homoseksualci pravo na brak. Zvuči poznato? I meni je. Odmah pal mrak na oči. Sličnostima nema kraja između ova dva mala naroda –  većinom katolici, vrlo religiozni i tradicionalni, ugnjetavani stoljećima od mrskih im susjeda, a opet druželjubivi veseljaci koji vole popiti. Skri Paddyja, pokaži Ivana. Osim kaj je moj bivši šef malo manje ležerni pozitivac, a malo puno više potpuni šupak. Jer, eto, nisu svi Irci isti. I osim kaj je ovaj referendum prošel s dobrih 62% u korist pravednosti i tolerancije. Za razliku od hrvatskog na kojem je otprilike isti postotak pljunul u facu ljudskim pravima. Jer, eto, možda Hrvati i Irci i nisu toliko slični. S tim da su se Irci koji žive izvan domovine masovno vraćali natrag da bi mogli glasati pa je izlaznost bila dvije trećine. U Hrvatskoj je glasala jedna trećina jer ostali ili nisu bili svjesni da se referendum održava ili ih nije bilo briga ili su bili sigurni da je takav rezultat nemoguć. Nakon kaj sam uočila svesrdnu podršku braći Ircima na fejs stranici ‘Volim Irsku’, morala sam istu prestat voljeti (stranicu, ne Irsku). Također sam se potrudila obavijestiti svoje, mahom zabezeknute, fejs prijatelje da su ‘U ima obitelji’ ne samo živi, nek  i brcaju. Srećom, njihova je potpora prihvaćena na tragu one od prije par godina kad je manijak Breivik izražaval solidarnost sa kojekakvim skupinama i narodima. Među njima je spomenul i Srbe – na kaj su mu jedne duhovite srpske novine odgovorile naslovnicom uz poruku ‘samo si nam još ti trebal’.

Nakon svega toga, dok je moju dragu prijateljicu iz Corka pucal patriotski ponos (guglala sam definiciju), u Barceloni se igrala ‘Copa del rei’ iliti ‘Kraljevski kup’. A samo tjedan dana ranije dok smo gledali Valenciju mi je Muž objavil da je gotovo. Nije bilo gotovo. Još kasnije je Rakitić u finalu Lige prvaka zabil gol u 4. minuti, a moji susedi (plural) samo da iz minobacača nisu pucali. O fascinaciji Katalonaca vatrom, petardama i vatrometom nekom drugom prilikom. Ali, no, vatromet se palil prije tekme, nakon tekme, za svaki gol, a ponekad i sam tak, nek se najde. E sad, Kraljevski kup i ne bi bil zanimlljiv da u finalu nisu igrali Barcelona i Atletic Bilbao. Za one koji nisu znali, jedni su Katalonci, drugi Baski. Svi su separatisti, dostojanstveni patriote, glasni protivnici Španjolske. Moj omiljeni dio je bil na početku kad je nekoliko desetaka tisuća navijača fućkalo tijekom nacionalne himne. Znači, ne valja vam Španjolska, ne valja vam himna, ne valja vam kralj – ali nemate nikakav problema igrati za KRALJEVSKI kup. Nit vam je problem prihvatiti taj isti i ku..i se s njim ulicama Barcelone. Odi doma mami igraj.

Pritom anketa pokazuje da su mladi u Hrvatskoj neočekivano religiozni i konzervativni i ne bi imali niš protiv diktature, a meni je nekak ipak sve lakše. Isto kak ispada da se zbog rascijepanog identiteta češće uzrujavam – nekak se uzrujavam slabijim intenzitetom. Jer su svi sad na ovaj  ili onaj način moji, isto kak nijedni nisu više u potpunosti. A i stvarno postajem prestara za ta sranja.

I dok pratim kak se doma sve i dalje svodi na to ‘čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan’, u Barceloni s balkona zgrade nekoliko blokova od mene vijori zastava.

Matea Šimić

Fotografija: Dražen Šimić

Advertisements