Topla voda se na niskim temperaturama ohladi.

Hladna voda se na niskim temperaturama pretvara u led.

Led, pod pritiskom, puca.

Prvo što sam osjetio je bio dodir suze. Sve noge što su hodale po meni prije, stvari koje sam držao na sebi, prašina koja se slagala u odsustvu ljudi, fleke od prolivenih sokova i komadića hrane koji su padali sa stola i dolazili do mene, nisu me dozvali u ovaj svijet. Jedna suza, neobično teška, mi je dala život. Osjećam da sam već star. Škripa je zvuk mog bola dok noge prelaze preko mene, dok crvi prolaze kroz mene, dok se gomila teret koji ne mogu da nosim, a moram. Svrha mog prisustva u svijetu ljudi nije da pričam o sebi i svom bolu. Tu sam da svjedočim da je bolje biti stvar nego čovjek. Jedni životi dišu u gradovima, na otvorenim i ravnim cestama sa ponekom krivinom. Drugi, zabačeni u brdima, pate od manjka zraka na krivudavim cestama, punih rupa i odrona. Tu se pažljivo kreće, onako kako se kaže i kako se nauči. Radoznalost je zabranjena. Željeti novo je zabranjeno.

*

Prije sam imao samo jednu svrhu, da ležim između betona i tepiha. Ljudi mogu da hodaju po betonu prekrivenim tepihom. Neko me izmislio, neko me donio tu. To su  moji roditelji i moji preci. I ja imam historiju.

Ne, neću o tome. Neću o sebi.

Suza. Spomenuo sam suzu i hoću da pričam o njoj. Kada je započeo moj život, prvo što sam ugledao je bila mlada žena. Sjedila je na stolici i brisala lice dlanovima. Drhtali su. Skinuvši maramu sa glave, otkrivajući rijetku smeđu kosu, spustila ih je na koljena. U njeno lice se zavukla modrina, pokazujući se oko očiju i na usnama. Dodajte još malo crvenila u oči, umora i iscrpljenosti u obraze i prizor neće biti lijep iako crte njenog lica govore o ljepoti koju je posjedovala prije, koju nikada nisam i neću vidjeti. Crne pantalone su pratile liniju mršavih nogu, a ispod raskopčane plave košulje virile su kosti grudnog koša. Ispred nje je stajao čovjek, par godina stariji, cupkajuci s noge na nogu. Bio je premlad za oca. Možda joj je stariji brat? Shvatio sam kasnije da je to bio njen muž.

“I, šta je reć’, hoće li?”

“Obje. Pojavilo se i na drugoj. Kažu da ne vrijedi rizikovati.”

“A majku mu! Pa kako ćeš bez obje, na šta ćeš ličit’?”

“Na šta ću ličit’?! Mogla bih otić’ još i na operaciju nek mi dole nešto prišiju pa da budem muško, da se stidiš kad ti svi počnu dobacivat’ da si post’o peder. Čuj kako ću!”

“Pazi ti malo kako pričaš. Guzica ti par puta otišla u grad i odmah razvezala taj jezik, sram te bilo!”

Posmatrao sam sve što se narednih mjeseci dešavalo u toj sobi. Upoznao sam ih. Kroz njihove razgovore naučio sam o svijetu u kojem sam sad, o onom koji je daleko od njih. Zovu ga grad. ”Da Bog sačuva,” govorio je. ”Ne zna se ko je muško, ko žensko. Svako radi šta hoće, bilo mlado il’ staro.”

A onda je došla tišina praćena njenim koracima. Polako je  prelazila preko mene. Nježno. Bili smo sami često. On je uvijek odlazio negdje noću. Govorila bi sama sebi o svom boravku u gradu i onome što je tamo vidjela i upoznala. Plesala je skoro svaki dan. Prelazila bi sa jednog dijela mene na drugo. Ježio sam se. Kada bi prstom zakačila moju dlačicu, ja bih se prepao. Nisam želio da je povrijedim. Znam da su moje dlačice preoštre za njenu nježnu kožu. Ali ona bi samo uzviknula ”Aj” i nastavila. Nije znala da je posmatram, da je slušam. Nije znala da ima nekog. Brisala me. Umivala. Želio sam da joj se javim kada bi plakala. Nisam smio. Jednom, kada je kroz plač rekla da bi bolje bilo da je umrla, javio sam joj se tiho, šapnuo ”Ne,” a ona se trznula i razgledala okolo.

“Evo, još sam i luda.”

Nisam više ni progovarao. Nisam želio da misli tako o sebi.

Njegovo prisustvo u kući je donosilo buku i svađe. Nije mi smetalo mi što mene gazi svojim teškim nogama. Smetale su mi ledenice koje su izrastale iz njegovih očiju i usta. Probadale su  je svaki put kada bi se okrenuo prema njoj.

“Daj da posolim supu.”

“Nema soli.”

“Čuj nema, a gdje je?”

“To ti treba da znaš. Juče sam ti dala i pare i spisak šta treba uzet’, ali ti kad si otiš’o nisi se više ni vratio. Do jutros.”

“Dobro, evo može se pojest’ samo me nemoj nervirat’ svojom pričom što nisam, gdje sam i kako sam.”

“Može, kad sam je solila suzama. Izvini što nisam više plakala da bude ukusnija.”

“Hajd ne seri.”

“Solim ti supu svojim suzama. I ne zvocaj mi što nemamo soli u kući. Boli me briga gdje si bio, šta si radio, s kim si bio nego mi reci gdje su pare što sam ti dala da kupiš i so i sve ostalo što je trebalo za kuću, pare koje je moja mati poslala jer zna na šta potrošiš i to malo što zaradiš. Jer  meni u grudnjaku  ušuškane ispod obješene sise do pupka nisu. Nemam ni sise ni grudnjake. Ispod ćilima nisu, u kutijama gdje stoje trave sa planine za čaj za smirenje i za probavu nisu. I ne krivi moj rak, meni je pojeo, tebi za život toliko bitne, sise. Ako želiš da ih diraš idi diraj, gnjavi, zavuci svoju praznu glavu u njih i dahći dok ti iz pluća ne izađe zadnji  dah. Daha ti tvog idi, ja te ne držim, nemam čime da te zadržim, ali ne deri se što ostajem živa. Svoje pare troši na sisate praznoglavke, ali moje nećeš!”

Riječima mu je obojila obraze u crveno. Svaka njegova riječ, izgovorena kao naredba da prestane, se nije mogla probiti kroz njen vrisak koji se omotavao oko nje.

Emira je izašla iz sobe.

“Vraćaj se ‘vamo kad ti kažem!”

Nije se vratila. Ostao je sam sebi da priča.

“Kako samo smije da se dere na mene onako?!”

Bio sam sretan zbog buke koju je napravila. Njen glas se odbijao o zidove, a kada bi došao do mene upio bih ga. Izbacio bih ga  ponovo da traje duže, ali zadržao sam ga za kasnije.

Admir je cijeli dan proveo ležeći na kauču, gledajući utakmice i ispijajući limenke piva po koje je otišao poslije svađe. Tako je i zaspao. Zadnji put sam vidio Emiru  kada je naveče ušla i ostavila komad papira na televizor.

Ujutro je pročitao poruku:

”DABOGDA  TI  BOLJE  BEZ  MENE  BILO,
MENI  BEZ  TEBE  HOĆE  SIGURNO.”

Mogao sam pročitati kada je iz njegove ruke padala na mene. Admir je sjeo i zapalio cigaretu. Mućkao je jednu po jednu limenku, tražeći bar jedan gutljaj da malo ugasi žeđ poslije sna. Nije ga bilo. Otišao je u kuhinju i donio času i pun bokal hladne vode.

Pogledao je komadić papira koji mu je maloprije ispao iz ruke, uzeo ga i ponovo pročitao.

Jedan pokret ruke je razbacao sve sa stola. Knjige sa polica su poderane i razbacane, sa toliko pažnje i bijesa. Bile su njene. Donosila ih je kada se vraćala iz grada. Ormar sa staklenim vratima u kojem su stajale čaše, tanjiri, velike zdjele i bokali me zabolio najviše kada je pao. I, iako je jedan dio mene slomljen nakon pada ormara, bio sam sretan kada sam uspio raskrvariti njegovo stopalo tim istim dijelom.

“Moj Admire, šta ti sebi dozvoli! Da te žena ostavi. Šta će tek sad ljudi reć’?”

“Kad bi samo mogao maknuti ovu stolicu sa mog oka!” progovorio sam po prvi put glasno. ”Je li bitno šta će drugi reć’? Šta ti imaš da kažeš? Je li tebe nešto boli? Imaš li želje? Da li sanjaš? Voliš li sebe takvog kakav jesi? Jesi li možda ‘peder’? Šta ako jesi?”

“Ko je to?” trznuo se Admir.

Želio sam da uzme stolicu i da sjedi na njoj. Nikada prije nije. Stolica je bila njena. Stolica plakanja.

Smijem se. Zviždim. Plačem. Opet se smijem. Zovem ga tiho, pa vrisnem. Izbacim iz sebe Emirin glas, njene riječi da ga podsjetim, da ne zaboravi. Dan kada je otišla Emira je dan odlaska njegove pameti.

Podigao je stolicu, zagledao, tražio. Nije bilo ničega što bi moglo govoriti. Sjeo je na nju. Sjedio je dugo  gledajući u mene. A onda je krenula. Još jednom sam osjetio suzu, tešku kao i ona prva koja me dovela ovdje. Onda su krenule sve suze. Padale su s treskom na mene. Čula se samoća zatvorenika. Čulo se kajanje. Čula se radost. Čula se sloboda.

U svim suzama, ja sam čuo svoj kraj.

Nermana Česko

*prvi put objavljeno kao dio projekta ‘Narrative Witness’ na   http://www.iwpcollections.org/nw1

Fotografija: https://www.see.me/profile/madoldie/post/4079182?tab=image