Svima nam je dobro poznat onaj osjećaj kada imamo nešto za obaviti (najčešće je neki šalter u pitanju) i usred razgovora s odgovornom osobom pomislimo ‘Dobro, jel ti to mene zajebavaš?’ Najčešće ta misao sa sobom povlači i neke probrane, kreativne  psovke. S obzirom da nije društveno prihvatljivo upotrebljavati takav vid komunikacije na javnim mjestima, većina će se suzdržati. Progutati vrišteću kuglu uvreda, okrenuti očima jaaakooo polako, protestno uzdahnuti ili se čak nasmiješiti uz manje-više kiselo ‘hvala’. Naposlijetku, kaj se uopće može postići povišenim tonom ili spominjanjem majki? U najboljem slučaju, odgovorna osoba vam i dalje nije u mogućnosti pomoći jer ste a) na krivom mjestu, b) ne posjeduje informaciju koja vam treba, c) nije u opisu njenog posla ili d) boli ju kopito kaj ste vi na rubu pameti i imate život i obaveze izvan njihovog birokratskog pakla. U najgorem slučaju a) ispadate neodgojeno krme u očima pristojnog svijeta koji muči i čeka, b) striček policajac vas okine pendrekom po bubregu ili c) osvećuju vam se tako što vas tjeraju da čekate još dulje i/ili vas upućuju na pogrešno mjesto. Realno, ova zadnja opcija jest i najgora i najizglednija.

Jednako kao što je svaki pop bog u svom selu, tako je i svaki javni/administrativni djelatnik na ograničeno vrijeme apsolutni vladar života svakog jadnika koji zatreba njegove usluge. Ako striček čuvar na ulazu odluči da ste na krivoj adresi, apsolutno nikakvo protestiranje, cmoljenje ni preklinjanje tipa ‘dajte samo da pitam nekoga tko zna, kome je to posao, doslovno mi treba minuta’ ne pali. Opendrečeni Gandalf je proglasio svoje ‘you shall not pass’ i tu je kraj svake priče. Kasnije ćete pričati s nekim kome je to posao na adresi na koju vas je striček uputio i reći će vam ‘Ne, to ste trebali obaviti na prošloj adresi.’ ‘Ali rekli su mi da moram doći ovdje’, protestirat ćete (opet). ‘S kim ste pričali?’ ‘Sa čuvarem na ulazu.’ ‘Mah, ne znaju oni.’ /jeltitomenezajebavaš trenutak/ Krasno – jel sad još trebam i planirati vojne akcije, skrivati se u drvenim životinjama, šunjati se sporednim uličicama, penjati se kroz zahodske prozore da bih zaslužila čast da mi netko okine štambilj?

Koliko god sanjarili da možete izbjeći (ili makar svesti na minimum) papirologiju, stajanje u nebrojenim redovima, osamhiljada pečata i potpisa, potvrde i uplatnice – ne bu zišlo. Osim ako ne čuvate (vlastite) ovce na Velebitu i živite u kolibi bez struje, vode i interneta – iako slutim da nema više te šume koja vas može sakriti. Negdje na nekom popisu u nekom kompjuteru ste i vi i vaših sedamnaest ovaca i ako ne dostavite svih osamnaest OIB-a uskoro, sjest će vam FINA (ili neki ekvivalent iste) na račun. Mislite da nemate tekući račun? Jeste li se spremni kladiti? Prema svemu sudeći imate i dozvoljeni minus i kreditnu karticu i nekome ste jamac za traktor i pretplaćeni ste na ‘Poljoprivredni glasnik’.

Ukratko, ispunjavanje formulara i čekanje na potvrde nam ne gine. Negdje sam pročitala da prosječna osoba provede do pet godina čekajući u redovima, Optimist koji je došao do te brojke očito nikada nije živio u Hrvatskoj, BIH  ili, iz friškog mi iskustva – Španjolskoj.

Ako ste među nadobudnima koji su se otisnuli preko granica nakon što je Hrvatska pred par mjeseci zarila zube u europsku sisu, onda ste upoznati s bolnom činjenicom da ne samo da trenutno nije lakše dobiti dozvole za boravak i rad u nekoj od (sada nam) sestrinskih država, već – teže. Otvorene granice malo sutra. Razlog je jednostavan: birokratski mamut nije dovoljno brz da drži korak s promjenama. U pitanju je proces. Ovo je razdoblje tranzicije. Pa dobro, jel postoji neko razdoblje koje nije tranzicija? Otkad znam za sebe i svijet oko sebe, konstantno smo u nekoj tranziciji, stalno nekuda idemo. Hoćemo li već jednom i stići (gdje god TO bilo)? Mučno mi je više od onog new age bulšita ‘život nije odredište, život je put’ – sve je to super, al ajde brate više da se negdje i odmorimo. Ili je to ‘odredište’ izmišljotina za napornu dječurliju?

Godina1989. Mjesto: Oroslavje

Matea: ‘Mama, kad ćemo u lunapark?’ Mateina mama: ‘Kasnije.’

Godina 2013. Mjesto: autobus Ploče-Zagreb

Matea: ‘Hoćeš se igrati 20 pitanja?/Potapanja brodova?/Grad-država?’ Mateina sestra: ‘Ne./Ne./Kasnije.’

‘Kasnije’ nikada nije došlo. I onda mi neki prigovaraju kaj je moja čaša uvijek napola prazna.

Ok, tranzicija. Hrvatska je toliko kratko dio EU da povelik dio europskog stanovništva (uključujući i one koji se bave pitanjem stranaca) toga nije ni svjestan. ‘Odakle ste?’ ‘Iz Hrvatske.’ ‘Ha?’ ‘Kroejša.’ ‘Ahaaa. Zar je Hrvatska ušla u EU?’ ‘Jep.’ Onda zbrojite hrvatske zakone, zakone države u kojoj se pokušavate nastaniti i europske zakone. Tražite riječ? Kaos. Ponovo uzmete u obzir hrvatske zakone (božepomozi) i zakone države u kojoj se pokušavate nastaniti, a ta država je Španjolska. Tražite novu riječ? Je… kaos.

A ovog sam puta došla spremna…

Nekoliko mjeseci ranije šaljem e-mail španjolskom veleposlanstvu u Zagrebu u kojem objašnjavam svoju situaciju. Odgovor dobivam u kratkom roku: Španjolska je stavila moratorij na radnike iz Hrvatske što znači da još dvije godine nemate pravo raditi u ovoj državi. Međutim, vaša situacija je specifična, zanemarite prvu polovicu ovog pisma: kada dođete u Barcelonu odnesite taj i taj papir na ovu adresu. Jednostavno.

Tri dana po dolasku saznajem da je ured na rečenoj adresi zatvoren. Raspitujem se kod ostalih stranaca gdje su oni dobili svoj NIE, nitko mi ne može pomoći jer su se pravila u zadnjih nekoliko godina mijenjala 74 puta. S pola uha hvatam riječ ‘sastanak’. Nema problema, zato je bog izmislil internet. Sljedeća dva dana surfam: službene stranice su na katalonskom i španjolskom (zato je bog izmislil i gugl prevoditelj!), nije mi jasno u koju kategoriju spadam. Forumi su srećom na engleskom, netko se potrudio detaljno objasniti što i gdje. Imam adresu!! Komentari su puni frustriranih Britanaca koji se žale na administraciju i čekanja. Papci. Španjolska je predivna. Opet netko spominje ‘dogovoreni sastanak’ – ‘cita previa’. Malo se brinem, ali nema veze, ići ću na tu adresu koju sam pronašla, pitat ću, imam vremena. Španjolska je predivna.

Šesti dan odlazim na 1. adresu. Striček policajac me ne pušta unutra jer je 14:17, a oni rade do dva. ‘Ali na stranici piše da radite do pet!’, protestiram. Striček policajac ne govori engleski, dobivam komad papira s novom adresom. Sljedeće jutro odlazim na 2. adresu. Teta na informacijskom pultu je nadrkana i ne govori engleski. Na krivom sam mjestu. Treba mi Autorizacion de trabajo koji mogu dobiti u nekom od ureda Generalitat de Catalunya. Adresu mi ne može dati jer ih ima puno, a ona ne zna u kojem se bave time. Izlazim potpuno zbunjena, pokušavam pričati s policajcima 1 i 2. Šipak. Policajaci 3 i 4 malo natucaju engleski, traže mi adresu.. izgleda da ima jedan ured u istoj ulici. Odmah odlazim na 3. adresu. Opet krivo. Striček je jako ljubazan, ali mu nije jasno kako ne mogu riješiti papire na adresi na kojoj sam upravo bila. Nije ni meni, al ajde. Printa mi gugl maps upute za adresu na kojoj misli da bih mogla. Obavještavam ga da je taj ured zatvoren. Hmmm. Printa mi nove upute. Vraćam se na 2. adresu u ludoj nadi da je žena pogriješila. Čini se da nije jer me gleda u stilu ‘mala, jel si se ti napila antifriza ko dijete?’. Osmi dan odlazim na 4. adresu. Ne, ni ovo nije mjesto za mene. Moram ići na 5. adresu za koju prvo moram dogovoriti sastanak preko onlajn formulara. A-haaaa, to je bilo to. Vraćam se doma, treba mi sat i pol da pronađem pravu stranicu, dokučim kaj uopće piše tam i pronađem odgovarajuću kategoriju. Cita je napokon ugovorena, čekanje 2 tjedna. Nekolicina upoznatih sa španjolskom administracijom savjetuje mi da kontaktiram hrvatsku ambasadu i tražim savjet ili pomoć. Ne mogu zamisliti taj univerzum u kojem bi se to dogodilo.

Čekajući na Citu…

Pronalazim posao, još nemam papire, al samo što nisu, šef je zadovoljan. Dva tjedna prolaze. Ujutro imam još jedan razgovor za posao, gotov je za 15ak minuta, cita je tek za 2 i pol sata, ne isplati mi se vraćati doma. Sjedam na kavu, zaboravila sam cigarete, razmišljam kako uopće nepušači piju kavu, ispijam ju za 20ak minuta. Odlazim do ureda. Striček policajac me ne pušta unutra jer sam uranila. Pola sata prije sastanka napokon ulazim, dobivam broj, ispred mene je 14 ljudi. Razmišljam zašto sam uopće morala rezervirati termin, ako sad moram čekati. Dolazim na red, vadim papire. Teta na šalteru govori mi da mi ovdje ne trebaju papiri, dobivam novi broj. Još 16 ljudi. Napokon dolazi i taj trenutak, predajem papire, teta ih pregledava. ‘Zašto ste došli ovdje, ovdje se bavimo samo ljudima koji nisu iz EU?’ /trenutak za psovke i čupanje kose/ Objašnjavam joj gdje sam sve bila i gdje su me sve slali. Da je Hrvatska članica, ali kao da i nije. Da se nalazim u nekom usranom međuprostoru jer ne pripadam nikamo i nitko ne zna što sa mnom. ‘Nema to veze, vi ste građanka Unije i trebate otići na ovu adresu, upisati se u registar i onda tražiti Autorizacion de trabajo.’ ‘Ali bila sam na toj adresi prije 3 tjedna i znogirali su me otamo.’ ‘Ne brinite, mijenjala su se pravila u zadnjih dva tjedna.’

Sljedeće se jutro vraćam na 2. adresu. Ponovo recitiram tko sam i što sam i kaj trebam. Izgleda da sam na pravome mjestu, ali moram ugovoriti sastanak. Kakav sad crni sastanak? Pokazujem im komad papira koji sam davno ovdje dobila i gdje finim Times New Roman fontom piše za koje kategorije prijava treba sastanak i iz koje je očito da meni ne treba. ‘Sada vam treba.’ Trčim doma da to čim prije obavim. Gugl translejtam. ‘Trenutno nema dostupnih termina.’ Pokušavam iznova svake dvije minute. ‘Trenutno nema dostupnih termina.’ Napokon popuštam nagovaranju i zovem hrvatski konzulat, nitko ne ne javlja. Koji šok. Vikend provodim u uzaludnom pokušaju prijave. U ponedjeljak odlazim u istu policijsku postaju, uspijevam šmugnuti pokraj policajca i dolazim na šalter za informacije. ‘Web stranica vam ne radi.’ ‘Ali vi se ne možete registrirati ovdje. Prvo morate dobiti Autorizacion de trabajo.’ ‘Ali rekli su mi…’ ‘Ne, prvo vam treba dozvola za rad.’ ‘U redu, imam radni ugovor. Gdje trebam ići?’ ‘Ugovor vam nije dovoljan. Uostalom, ne možete to sami uraditi, vaš poslodavac mora osobno otići i prijaviti vas.’

Zovem šefa, on nikada nije čuo za tak nekaj: ‘ Evo, sad se možeš prijaviti za sastanak, proradila je stranica.’ ‘Ali rekli su mi da moram…’ ‘Ma, samo te vozaju okolo. Koji ti je broj pasoša? Gotovo. Imaš sastanak 7.11.’ ‘Ali…’

Sunčan je dan. Španjolska je i dalje predivna. Ja nemam ni najmanje ideje gdje otići sljedeće. Nema veze, sunčan je dan. Mañana.

Matea Šimić