Jutarnje kolovoško sunce sporo je napredovalo u času kad je crno bijela mačka još sporije došetala do svog mjesta na žalu, za mačje pojmove opasno blizu vodi. Lijeno je nekoliko puta okrenula glavu, kao da proučava je li sve kako treba, nakon čega je prionula oblizivanju svog međunožja. Bila je negdje u pola posla kad joj se pridružio jedini otočki mačak s vlasnikom, točnije vlasnicom. Sivkasti je mužjak bio vlasništvo Babe Mare koja je živjela u prvoj kući do mora, zapravo rođendanski dar njenog otuđenog sina. Mara ga je zvala jednostavno mačak, s malim početnim slovom (životinju, ne sina) i brinula se o njemu nekako odsutno, kao da joj nikad nije bilo potpuno jasno što će s njim. Sivonja je mirno sjeo kraj monokromatske pripadnice svoje vrste i trznuo brkovima, što je u mačjem svijetu vjerojatno bio ekvivalent kurtoaznog pozdrava. Sunce je razbijalo svoje zrake na titravoj morskoj površini koja ih je pak zrcalila u dva para mirnih, poslovično žućkastih očiju. Grupa od četiri vrlo mršave i nedvojbeno šugave mačke doklatarila se iz pravca rijetke borove šumice koja se prostirala iza žala. Kada bi kojim slučajem izgladnjela banda bila ljudske vrste, pripadali bi zasigurno onim čekinjavim alkoholičarima krvavih očiju što su u svakom gradu dio inventara kolodvora i ulaza u supermarkete. Lijeno su se izvalili na šljunak tako da su im repovi na čas tvorili savršen romb, no onda je jednoj zasmetao tuda leteći obad i sklad se poremetio.

Žalo na kojem su sjedili bilo je jedino šljunčano na inače stjenovitom otočiću koji je izgledao kao da ga je netko dijete izrezalo iz kartona tupim škarama i iz šale zalijepilo usred Jadranskog mora. Pučanstvo na njemu je brojalo tridesetak duša koje su ionako većinom samo čekale mjesto na groblju kraj crkvice, jedinoj parceli koja se širila. Rijetki turisti koji bi se tu zatekli oduševljeno bi uzdisali nad netaknutom prirodom i kristalnim morem u prosjeku petnaest minuta, nakon čega bi se redovito počeli raspitivati kada bi ih drndava brodica mogla vratiti u civilizaciju i zatim bivali razočarani i uplašeni kad bi shvatili da ista prometuje svaka dva dana. Ta je okolnost osiguravala stotinjak manje-više prisilnih noćenja po sezoni.

Jutro je odmicalo, a krzneno okupljanje na žalu postajalo je sve brojnije. Kad je zvonik crkvice odzvonio deset, netko dokon mogao je prebrojati dvadeset i jednu mačju glavu, pogleda usredotočenih na nešto iza horizonta. Među njima su bila i dva šarena mačića koji su tišinu tu i tamo prekidali prodornim cijukanjem ipak tišim od onog kojeg je isputila plavokosa turistkinja u kratko odrezanim trapericama i toliko svijetle puti da nije bilo teško predvidjeti bolne opekline od sunca koje će uslijediti predvečer. Izbivši na žal, oduševljeno je prokomentirala količinu i kakvoću mačaka na žalu svom visokom, mršavom pratiocu koji je pak bio toliko ljutit što će morati još jednu noć provesti u gostinjskoj sobi Babe Nedjeljke (najbolje prijateljice Babe Mare) da ih se nije ni udostojao pogledati. Uz još jedan cijuk, djevojka je izvadila mobitel, spremna ovjekovječiti taj neobičan trenutak u čemu ju je naprasno prekinula Baba Mara. Debeljuškasta, u crno odjevena udovica dobrano preko sedamdesete jurila je s metlom niz puteljak koji je vodio od njene kuće do obale glasno vičući: „Šiiiic!“.

Mačke su se poslušno razbježale, kao da su očekivale takav razvoj događaja, sve do jedne sretno umakavši Marinoj metli. Preneražena plavokosa turistkinja prokomentirala je svom momku nešto o metalnom zdravlju starice, na što je prozvana, ne razumjevši ni riječi, na svom jeziku uzvratila bujicom o tome kako se proklete mačke tamo skupljaju već nekoliko tjedana, svako jutro i svaku večer i samo bulje i zure ni u što, ništa ne rade, bar koliko ona zna, ali to je u najmanju ruku čudno, ne sviđa joj se. Kad bi bila posve iskrena, a to je zahvaljujući jezičnoj barijeri i bila, te ju mačke plaše. I sivom mužjaku, ostavljenom joj na brigu zadnjih je dana hranu, umjesto u kuhinji, ostavlja pred vratima. Kad je iz njihovih praznih pogleda shvatila da nisu ništa shvatili, još je nekoliko puta odmahnula glavom i, služeći se metlom kao štapom, krenula kući. Potresena skandinavka primjetila je da nigdje na vidiku više nema ni jedne jedine mačke.

Nakon što je Mara detaljno pospremila kuću u kojoj više nitko ne živi i pripravila ručak ni za koga, opružila se pred televizorom s namjerom da pogleda vijesti koje ju nisu zanimale. Kauč je škripnuo iz solidarnosti sa škripom njenih kostiju. Sivog mačka nije bilo nigdje u blizini, no svejedno mu je ostavila tanjurić s mesom pred kućnim vratima.Na poslijetku, rutina je bila jedino što ju je držalo na životu. Njen pokojni bio je pokojan već toliko dugo da se uz najbolju volju nije mogla sjetiti koje su mu boje bile oči, a već spomenuti sin zvao je da joj čestita rođendan na sve pogrešnije datume. Takav je život, govorila bi Mara često Nedjeljki i, još češće, sama sebi. I sad, usred vijesti o valku koje je, negdje na kopnu, svjetlosnim godinama daleko, iskočio iz tračnica (dvoje poginulih), Mari se po prvi put prispavalo prije njene uobičajene sieste u četiri sata. Osjetila je kako joj se oči sklapaju, no pogled na sat potvrdio je da je tek jedan i četvrt. Možda je sat stao, pomislila je, osjećajući kako ju obuzima ugodna slabost. Kapci su joj zatreperili da bi se na kraju sastali, a disanje joj se usporilo. A možda je ovo smrt, pomislila je zadnjim bljeskom svijesti. Ta ju pomisao nije uznemirila, naprotiv; suhe, staračke usne izvile su se u osmijeh u čiji je kut neočekivano uklizila samo jedna topla suza.

Mara će spavati cijeli dan, do kasno idućeg jutra. prespavat će večernje mačje sijelo koje će trajati nekih sat vremena, nakon čega će se četveronoci zavjernički razići bez da se išta ljudskom oku dostupno zapravo dogodilo. Prespavat će i glasnu večernju svađu skandinavskih turista koja će završiti još glasnijim vođenjem ljubavi i iscrpljenim snom bez snova. Sve i svi na otočiću spavat će dugo i mirno.

Naime, sve osim mačaka. Gotovo u isto vrijeme kao i prošlog jutra, crno-bijela će mačka doći na svoje mjesto. Pridružit će joj je i ostale, trzavih brkova i nakostriješenih leđa. Skandinavski par nervozno će vući svoje kofere u strahu da ne propuste brodicu i neće se ni osvrnuti na njih. Tek kad će i poslijednji preveliki kovčeg biti ukrcan, djevojka će primijetiti val. Plimni val, velik, prevelik za jadransko more, za ljeto, za vrijeme bez oluje. Kao u filmovima katastrofe, polako će pristizati, rasti, podsjećajući na golemu plavu plahtu kojom netko prostire krevet. Sve će utihnuti, čak će i zvono crkvice propustiti odzvoniti, tako da će poslije biti teško reći u koliko je točno sati more pomilovalo otočić, odnoseći šljunak i borove iglice. Pomilovalo je i Marinu ruku koja je visjela s kauča, ušavši bez kucanja u njenu kućicu. Kad se Mara pribrala dovoljno da izađe, more se već povlačilo. U daljini je razabrala mokre plave glave razjapljenih usta mladih turista na brodici koja se opasno ljuljala, srećom usidrena. Kao kroz san, spustila se do obale i ugledala ribe, stotine riba koje su se nemoćno trzale na žalu, ostavljene na suhom u povlačenju mora. Tijela su im se trzala u pokušajima disanja. Većinom su u pitanju bile manje ribe, one koje plivaju tik uz obalu, no bilo je i nekoliko kapitalaca čije su se krljušti presijavale na suncu. Kad su zadnji udarci umirućih peraja o šljunak utihnuli, kao na znak pojavile su se mačke. Kako je stigao na žalo, čopor se rasprišio, bezbrižno kidajući zubima riblja tijela, gosteći se iznutricama i hrskajući sitne kosti. Žalo je opet bilo savršeno tiho, mačke su bezglasno žvakale usredotočene na svaki riblji zalogaj, samo su manji valići bijesno i nemoćno zapljuskivali obalu. Dvije su se mačke provukle između Marinih nogu na putu prema velikoj ribi i ona je zadrhtala kad je osjetila da su ju okrznuli. Usporeno se prekrižila promatrajući mačju gozbu i sama sebi obećala da više nikad, nikad neće ostavljati hranu za sivu beštiju.

Lana Bojanić rođena je 1992. u Zagrebu. Studira psihologiju, piše kratke priče i pjesme, upravo zavšila roman. Do sada objavljivala u Hrvatskoj, Srbiji, Austriji i Crnoj Gori. Suosnivačica Književne grupe 90+.

Fotografija: Alicia 1989