Inspicijent (lat.), u kazalištu, osoba koja po redateljevim uputama upravlja predstavom iza kulisa; na filmu, radiju i TV, osoba koja provjerava sadržajnu i tehn. točnost izvedbe

‘’I to je to?’’, pomislila sam nakon detaljnog guglanja jednog ljetnog dana prije tri godine kad mi je u lokalnoj birtiji prišao poznanik iz srednje škole. ,,Čuj, ja radim mjuzikl. Bil bu o Zagorju.  Neke zagorske priče i tak.  Ono, neke najpoznatije. Nisam još razradil. Trebal bum nekoga odgovornog ko bu mi pomogel oko toga. Organizacije i to. Ak oćeš…’’

Bila je 2005. godina kad sam upoznala Svena Šamsa. Na stepenicama opće gimnazije u Oroslavju sjedila sam s prijateljicom kad se pojavio u zelenoj majici i s ogromnim osmijehom. Nismo se baš družili Sven i ja nakon završetka škole, putevi su nam se razdvojili. Jedino gdje smo se viđali bila su događanja za koje je Sven  radio promocije i za koje se znalo mjesec dana unaprijed zbog njegove sposobnosti da ljude uvjeri da je nešto dobro i da to vrijedi pogledati. Tako je uspio uvjeriti i mene, taj zbunjeni dečko s početka priče koji je toliko škrtario na riječima, a spremao je veliku stvar za Zagorje.

Luka Šimunjak
Autor: Luka Šimunjak

Mjuzikl Zeleno blago danas je brend kojim se Hrvatsko Zagorje može ponositi. Prvi mjuzikl te vrste koji je objedinio najpoznatije priče i simbole zagorskoga kraja: Krapinjonce, priče o Veroniki Desinićkoj, Matiji Gupcu i Ljudevitu Gaju, toplice te nezaobilazni zagorski cug. Nemam pouzdanu informaciju o tome kako je točno Svenu pala na pamet ideja o mjuziklu, znam samo da mu je to bila životna želja, a glasine se šire da se ideja rodila (a gde drugde?!) u birtiji.  Možda nije ideja i nije u potpunosti samo njegova, možda je bila produkt neformalnog razgovora uz cugu, ali ono što sa sigurnošću mogu reći je to da je Sven jedna od malobrojnih osoba koja se usudila zaista posvetiti jednom tako zahtjevnom projektu kao što je stvaranje mjuzikla.

Na samom početku, probe su se održavale u Domu kulture Oroslavje. Prva proba (kao i sljedećih devet) prošla je u potpunom kaosu: nitko nije znao gdje mu je mjesto niti što ustvari treba raditi (oko 80% sudionika bili su amateri: automehaničari, konobari, osnovnoškolci). Ni ja nisam bila iznimka: malo sam plesala,  glumila, malo puštala glazbu, pa sam malo zapisivala upute koje je glumcima davala naša Marijana (Brcko, op.ur.) – jedna od scenaristica mjuzikla, koja se prva hrabro uhvatila u koštac s plesnim instrukcijama temeljinim na iskustvu koje je stekla u plesnoj školi. Koliko je bilo zabavno, toliko se u meni s vremenom počela buditi nervoza zbog nedorečenosti onoga što sam radila. Jednostavno rečeno, tip sam osobe koja voli znati gdje joj je mjesto kako bih se onda mogla posvetiti tome da svoj posao čim bolje odradim. Bilo je pitanje vremena kada će se pojaviti prve nesuglasice. Krenulo je odjednom: suze, nervoza, depresija, tjeskoba, prometne nesreće jedna za drugom, odustajanja. I mnogo svađa, dragi čitatelju, mnogo a sve su, vjeruj mi, bile su neophodne. Da se nije dogodila ta prva, velika svađa, u naš tim nikada ne bi došla Tihana (Strmečki, op.ur.) S iskustvom rada s najeminentnijim hrvatskim koreografima, već na drugoj probi koju je vodila, naučila nas je riječi poput ”stage right”, ”stage left”, cug, scenci. Uredila je Tihana dotadašnji košmar koji smo imali u glavama najbolje što je mogla, i naš prvi nastup, premijera mjuzikla Zeleno blago, dogodila se u Festivalskoj dvorani u Krapini. Radili smo naporno te smo tjedan dana prije premijere svaki dan (neki od nas i po po dvanaest sati) provodili u dvorani. Nakon nastupa u Krapini pomislili smo da smo dotakli zvijezde, nimalo svjesni što nas tek čeka.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Uskoro nakon Krapine dobili smo vijest da smo pozvani da nastupamo u GK Komedija u Zagrebu. Probe su postale još intenzivnije: kada se neki projekt počinje raditi ozbiljno, organizacija postaje najbitnija. Tako sam naučila kako je to biti izbačen sa scene. Kako se samo Tihana usudila mene izbaciti iz scene u kojoj sam plesala? Ljutoj, razočaranoj i posramljenoj, u trenutku mi je prošlo kroz glavu da su moja uloga i doprinos Zelenom blagu zauvijek prekriženi i izbrisani. Bilo je teško pregristi ponos i nastaviti dalje, ali bila je to ispravna odluka. Tek sam tada zapravo počela raditi ono zbog čega sam uopće i priključila. Biti inspicijent? Ovako to nekako ide : neodgovaranje na e-mailove, svađe među članovima, odbijanje trenutačnog dolaska na scenu kad ga/ju se pozove, izgovor ”Samo da popušim pljugu do kraja”,  shvaćanje svega što se kaže osobno, mamurne probe, plakanje preko telefona, odbijanje suradnje, odlasci, dolasci, sati kombiniranja, hvatanja wirelessa po lokalnim kafićima i hotspotovima, pisanje mailova u pauzama od predavanja na fakultetu, paničarenje oko kostima i jedna Marvel bilježnica u plavom fasciklu. Pokazalo se iznimno teško ostati profesionalan , šutjeti i ne uplitati se. Jer, vjerujte, nije lako osobama s kojima si donedavno bio prijatelj i/ili poznanik nametnuti se kao autoritet koji jedan inspicijent treba biti. To se ipak dogodilo jer mjesta za neozbiljnosti i neprofesionalnosti  više nije bilo.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Komedija je, kao što smo se i nadali, bila prekrasno iskustvo, dan iskrene i neopisive radosti. Kasnije su došle izvedbe na Bundeku i u HNK Varaždin, a kao i u svim sličnim projektima, ljudima su se počele nalaziti zamjene, ekipa se hladila, emocije su se mijenjale i s vremenom je došlo do određenog zasićenja, no Svenova upornost i snažne žene kojima se okružio tjerali su nas dalje.

Prošlo je mjesec dana otkako smo odigrali posljednje četiri izvedbe Zelenog blaga u Krapini. Prilikom posljednje izvedbe, kada sam spuštala zastor posljednji put, pred očima su mi proletjele sve probe, druženja, dragi ljudi. Bio je to veliki ponos. Pogledalo nas je ukupno 10 000 ljudi. Od tih 10 000 bilo je sigurno 8000 djece koja su vidjela kako se ljubavlju , trudom i tolerancijom (zaista!) može postići apsolutno sve.

Privući toliko gledatelja i u rekordnom roku rasprodati sve te izvedbe, veliki je uspjeh ne samo za nas nego i za kulturu Hrvatskog zagorja. Kazalište u Hrvatskom zagorju oduvijek je bilo dobro prihvaćena grana umjetnosti, a pogotovo se volimo hvaliti našim akademski obrazovanim glumcima.  No, kada se govori o posjećenosti kulturnih događanja u Hrvatskom zagorju, a posebice kazališnih predstava, Zagorci se ipak često znaju povesti za onom: ”Pa gde je to pisalo da bude?” ili ”Kulike para?”. Za Zeleno blago nisam čula niti jedan takav komentar. S jedne strane jer je Sven apsolutno svaki atom svoje energije uložio u promoviranje i marketing, a s druge jer su ljudi ipak bili svjesni vrijednosti onoga što smo napravili i nije im bilo teško izdvojiti koju kunu da vide ono ‘o čemu svi pričaju’.

Luka Šimunjak
Autor: Luka Šimunjak

Privodeći kraju ovaj tok misli vezan uz Zeleno blago, sretna sam jer mogu reći da je taj projekt bio jedno veliko buđenje. Ne samo za članove Zelenog blaga, već i za zagorsku kulturu i zagorsku publiku. Ono što se najčešće čulo prilikom izalazaka iz dvorana u kojima smo nastupali bili su ljudi oduševljeni što se konačno grupa ambicioznih mladih ljudi angažirala u unapređenju kulturno-umjetnički života Zagorja i pridonijela širenju ‘zagorske’ riječi. Krapinsko-zagorska županija je od samog početka prepoznala vrijednost Zelenog blaga i svesrdno pomagala da ovaj divan projekt uspije, a čelni ljudi Županije  su nas podržavali na apsolutno svakoj izvedbi. Ono što posebno vrijedi naglasiti jest da su se sam župan Krapinsko-zagorske županije te njegova zamjenica prilikom svog gostovanja na našoj posljednjoj izvedbi, pred prepunom dvoranom zahvalili na stvaranju zagorskog brenda i izvanrednoj promociji zagorske kulture i običaja. Za jedan tim koji je u projekt ušao amaterski, volonterski i potpuno neupućen, dvije i pol godine truda i rada rezultirale su velikim uspjehom. Nedavno je Zeleno blago dobilo i licencu Ministarstva za izvođenje za osnovne i srednje škole, a nakon posljednje izvedbe iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža javljeno je da su odlučili uvrstiti Zeleno blago u  Enciklopediju Hrvatskog zagorja koja je trenutno u izradi.

Ideja Zelenog blaga bila je zabaviti se i zabaviti ljude te probuditi zagorsku kulturu i publiku. U tome smo uspjeli, a do nekog novog mjuzikla čuvat ćemo naše Blago kao lijepu razglednicu našeg zagorskog kraja.

 

Viktorija Šakoronja rođena prije 26 godina, a živi i radi u Oroslavju. Od djetinjstva se amaterski bavi glumom te podržava umjetnost u svim njenim oblicima. Apsolventica je Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, a osim poučavanja vrijeme provodi koordiniranjem volontera te radom u Udruzi mladih.

Fotografija: Martin Horvat

Oglasi