Talentirani mladi ljudi skriveni u vašem News Feedu

Bernarda Znika ima 26 godina, živi u Varaždinu te se zadnjih četiri godina bavi tetoviranjem.

Njezin je Facebook profil krcat izvrsnim ‘komadima’ vizualne umjetnosti; mješavinom crteža, akrila i fotografija tetovaža.  Iz njezinih je radova lako zaključiti ono što mi je u konačnici i sama potvrdila: najviše inspiracije crpi iz prirode te fantastičnog/jezivog.

Međutim, osim ako niste jedan od njenih zadovoljnih klijenata ili prijatelja na spomenutoj društvenoj mreži, teško ćete dobiti priliku vidjeti njene radove.

Kada sam ju pitala ima li kakvu svoju stranicu koju bismo uključili u ovo predstavljanje, nešto što bi omogućilo zainteresiranima da dobe bolji uvid u njeno stvaralaštvo, odgovor je bio isto koji sam već mnogo puta dobila u zadnjih godinu dana – ne.

I dok kreativni mladi diljem svijeta imaju svoje blogove ili makar profile na nekoj od platformi koja okuplja njima slične, te postavljaju svoje radove ili ih čak i prodaju  na stranicama kao što su see.me ili etsy.com, izgleda da ta praksa još nije zaživjela na našim prostorima, što je velika šteta.

Bernarda tvrdi da za eventualnu zaradu od dodatnog crtanja trenutno nema dovoljno slobodnog vremena pa se ono zasad svodi na vježbu i razbibrigu. Pritom joj je za razgibavanje ruke najdraže koristiti bojice i olovku, dok u zadnje vrijeme najviše radi uljanim bojama, veće projekte na platnu.

 Živjeti da bi se crtalo, crtati da bi se živjelo

Bernardina priča ne odstupa puno od klasike:  na pitanje kako je počela crtati, odgovara da ‘crta odmalena’. Oni koji ju najdulje znaju sjećaju se djevojčice koja gotovo nikad nije iz ruku ispuštala bojice i flomastere, te jednog upečatljivog crteža konja kockastih tijela i glava.

Malo je reći da je njezina tehnika danas mnogo bolja, baš kao što su i konačni proizvodi mnogo dojmljivji, ali jedna stvar je ostala ista – fascinacija životinjama.

Nema klasičnu likovnu naobrazbu –  je li joj žao što nije krenula tim putem?

‘Ni najmanje’, odlučna je i ja joj vjerujem. ‘Željela sam pronaći način da radim ono u čemu istinski uživam, a da je profitabilno (…) Za razliku od suvremenih hrvarskih slikara i kipara koji nakon završene akademije najčešće ne mogu zaraditi za normalan život.’

Kad se jednom odlučila za karijeru u tetoviranju, krenuo je ‘veoma težak’ proces učenja, koji zapravo ‘traje cijeli život, nikada ne prestaje’ jer uvijek ima ‘nešto novo za naučiti, neka nova tehnika za savladati’. Kao što je slučaj sa svima koji vole ono što rade, pozitivne strane su puno izraženije od onih negativnih. Među najdraže ubraja zajednicu u kojoj se može družiti i dijeliti iskustva s drugim majstorima, upoznavanje novih ljudi, priliku da svaki dan radi na novm crtežu te osjećaj uspjeha i ponosa kada je mušterija zadovoljna konačnim izgledom tetovaže. Ono malo negativnog je pak poprilično slično i u ostalim branšama koje se bave ljudima i prodajom kreativnog rada – dakle, klijenti koji ne prate upute ili misle da znaju bolje od samog stručnjaka, te oni koji bi rado uštedili pa se pokušavaju cjenkati ‘ko da smo na placu’. Tipično za jednog kreativca, Bernarda mrzi crtati većinu toga što je trenutno pomodno, ‘pogotovo ako je mušterija to vidjela na nekoj poznatoj osobi’, uključujući već prežvakane ‘zvjezdice, siluete ptica, infinity znak i bilo kakve kršćanske simbole’.

 Serija ‘De los Muertos’

Unutar prostora zapadnjačkih kultura, lubanje asociraju na mračnu, jezovitu, groznu smrt.

Nasuprot njima, meksičke Sugar Skulls (calaveras de azucar), dio tradicionalnog  Dana mrtvih (Dia de los Muertos) su šarene i razigrane. Originalno oblikovane iz šećerne paste, lubanje se boje i ukrašavaju perlama i perjem, dok se na čelo dodaje ime pokojnika. Lubanja se zatim stavlja na grob zajedno s cvijećem (najčešće nevenom), svijećama, ali i omiljenom hranom i pićem voljenog pokojnika kako bi ga se nagnalo na povratak na Zemlju.

Ova tradicija vuče svoje korijene još iz doba Azteka te se veže uz odluku meksičkih obitelji da slave živote svojih dragih preminulih (za razliku od većine drugih kultura koje imaju tendenciju da oplakuju njihovu smrt) i u njoj smrt nije konačnica, već korak prema višem stanju svijest i ponovnom rođenju.

Zasigurno ste primijetili u posljednjih  nekoliko godina sve veću prisutnost takvih ‘šećernih lubanja’ i u popularnoj kulturi diljem svijeta gdje je ovaj  motiv naglo postao vrlo učestao među  zaljubljenicima u ovu neočekivanu kombinaciju ‘onoga što je lijepo’ i ‘onoga čega se bojimo’. I sama ih Bernarda, kada govori o inspiraciji za ovu seriju crteža, naziva ‘prekrasnima’ i ‘nimalo strašnima’ te otkriva ‘duboku fascinaciju ovakvim pristupom tematici smrti’.

M.Š.

De los Muertos