(„Takve se stvari dogđaju ljudima“, Stanislava Nikolić Aras, Algoritam, 2014.)

Iako bi se moglo reći da se Stanislava Nikolić Aras debitantskom knjigom oglasila relativno kasno, njezino autorsko ime – bar za one koji/e ponekad prate što se događa izvan književnog centra – nije nikakva novost. Na različite je načine ova autorica egzistirala u našim književnim prostorima. Radila je kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, voditeljica kazališnih radionica te radionica kreativnog pisanja, voditeljica umjetničke organizacije Teatro Verrdi. Objavljivala je tekstove o književnosti i kazalištu te poeziju u časopisima Quorum i Tema, a nekoliko je puta nagrađena kao kratkopričašica. Upravo će uvjetna zakašnjelost ovog pjesničkog prvijenca utjecati na njegov karakter, i to na način da će se kroz njega reflektirati autoričina spisateljska, pa i čitateljska iskustva i faze kroz koje je prolazila. Da je riječ o tematski i stilski heterogenom materijalu naznačeno je u samom uredničkom blurbu, a u tom ga je kodu recipirala i dosadašnja kritika (K. Bagić i T. Lemac). Ako bi se pjesništvo S. Nikolić Aras pokušalo pozicionirati unutar tokova suvremenog hrvatskog pjesništva, moglo bi se reći da je nekoliko poetičkih matrica koje se ukrštavaju unutar ovog rukopisa.

Zbirka sadrži četrdesetak pjesama podijeljenih u četiri ciklusa (Trnoružičarenje, Krov nad glavom, Wannabe satva, Sedam samuraja). Takve se stvari događaju ljudima njezin je naslov kojim se signalizira neoegzistencijalistički refleks, ujedno i posljednji stih ništa manje stvarnosno naslovljene pjesme Obični ljudi. Stihovani je to prijepis istrgnutog trenutka, poetizirana slika jednog običnog podneva u još običnijem gradu, gledana iz perspektive melankolične lirske junakinje koja pije kavu na klupi u parku uz refleksiju na bakinu smrt koja je prekinula jedan uobičajen slijed događajnosti u sredini umrvtljenoj od ustaljenosti. Šire okruženje autoričina lirskog subjekta vječno je čekalište, nalik na autobusno stajalište (Na trgu oni možda dočekuju nekoga / vraćaju se autobusom ili čak vlakom / u Benkovac, Obrovac, Starigrad paklenicu / i mirne duše / sjednu u park da se odmore na suncu), čekaonicu u stomatološkoj ordinaciji (Bilo je četiri popodne kad su oblaci izgubili ravnotežu / i počeli se survavati na krovove / Čekaonica se sabila u tubu) ili pak trg koji umjesto gradskom vrevom odiše atmosferom smrti (Gade mi se trogirski palaci / Ne volim mrtve ribe u frižiderima / Ni hipnotizirane konobare što potežu cimu na svim jezicima / Ne volim prazne katove mračnih tunela / Vlagu ni stare cure / Trogir – moje čipkasto kameno mračno doba). To su prostori i trenuci u kojima se, kako bi rekla jedna druga protagonistica, ona Gromačina, sasvim lako izlazi iz života, u kojima se sam osjećaj živosti gubi (Konkretno se distorzira u četiri popodne u zubarskoj sjedalici / Događaji iznutra, događaji izvana / Nemojte ništa biti dva sata). Egzistencijalna nesmještenost ovdje se očituje u dvojakom odnosu prema toposu u koji je lirski subjekt situiran – dijelom iz njega želi otići, dok je s druge strane čvrsto usidren u njegovoj mediteranskoj topici. Ušminkana mjesta provincijalnog ozračja poput obale na kojoj niču luksuzni apartmani izgrađeni na svinjcima, napušteni hoteli unutar kojih u raspadnutim stilskim foteljama sjede krezubi džankiji, grad koji je poput otvorene grobnice teme su pjesama poput Svinjca i Ode peludu. Pjesnikinja gradi živopisne slike općeg mrtvila te se ironija i sarkazam ukazuju kao makrostrukturalne figure ostvarene čitavim repertoarom stilskih figura, pri čemu su nerijetki disfemizacijski i eufemizacijski poetski iskazi. Trnoružičarenje je naslov pjesme po kojoj je imenovan čitav prvi ciklus. Svojevrsnim metaforičkim eufemizmom doznačeno je hibernacijsko stanje ili ne tako bajkovit san prvog i svih drugih lica u zbirci koji zajedno s unutrašnjim i izvanjskim prostorima funkcioniraju kao metonimijski korelati u ocrtavanju šireg društveno-političkog okvira. Ovdje se ističe stihovana priča o Jednoj ženi čija se sudbina pretapa u opće žensko iskustvo. Međutim, baš kao u pjesmi Brothership, protagonistica ovih stihova ne pridružuje se putnicima čije brodove ispraća mahanjem. Izvanjska nedogađajnost nadomješta se nutarnjom doživljajnošću o kojoj govori drugi niz pjesama od kojih možemo izdvojiti tri skupine: male obiteljske naracije (Spoznajna, Glad), pjesme upućene ljubavničkom, ali i prijateljskom drugom licu jednine (Ljubavna nemoć, Noćni vlak, Strah, Feđka rođeni) te autorefleksivne kontemplacije (Mislim samo na sebe, Bilo bi dobro ovako živjeti, Život japanske babe). U potonje spadaju i one posvećene književnicima i jednom liku (Ray, Volim te Arthuro Bandini, Italo stara ljubavi, Allene Ginsberže, Haruki rides again i Ray 2) te one u kojima se tematizira sama tekstualnost (Intimna). U kvalitativnom pogledu, u potonjim će se pjesmama osjetiti slabija mjesta u zbirci – intimističke posvete piscima teško da će preći razinu običnog dnevnika čitanja, dok će autoreferencijalne kontemplacije ponekad dovesti do (pre)općih mjesta. Najboljim se mjestima u zbirci nadaju ocijeniti pjesme ljubavne provenijencije. U njima se, za razliku od pjesama stvarnosnog prosedea, težište premješta na metaforički pol, a ironija ustupa mjesto hiperboli kao stilsko-tvorbenom načelu – po definiciji shvaćenom kao semantičkom mehanizmu iskrivljavanja, nadograđivanja i usložnjavanja stvarnosti, tj. prelasku onih nametnutih, ali i simboličkih granica. Pjesme o Drugom u ovom će slučaju postati pjesme o samoj Žudnji poput Vrtoglavice, jedne od ponajbolje izvedenih pjesama u cijeloj zbirci.

Intertekstualnost, interdiskurzivnost i citatnost još su neki od postupaka za kojima S. Nikolić Aras poseže u svrhu postizanja različitih učinaka. Među njima je dojmljiva inscenacija ljubavne priče u filmski svijet westerna kako bi se alegorizirao intimni klinč i simuliranje zapleta u odnosu koji se ne može ostvariti u realitetu (I toga je bilo… / Ali u jednoj drugoj priči). Citatnošću se pak služi kao reakcijom na kontekst s kojim se permanentno pregovara (u pjesmi Noćni vlak znakovit je grafit političkog sadržaja ispod željeznog mosta) ili pak dijalogiziranje s književnom prošlosti i sadašnjosti (čitam Pogačara i tu je spas „Nokti, sigurno nokti“).

Svojim je pjesničkim prvijencem Stanislava Nikolić Aras naznačila nekoliko puteva prema kojima bi se njezino daljnje stvaralaštvo moglo usmjeriti. U kojem god da smjeru krene, čini se da su stvaralačka spontanost i tematsko-stilska neusiljenost jedne od glavnih karakteristika njezina spisateljskog identiteta.

Ivan Šunjić