Avioni

 

Prvo odnekud,

Iz zelenih krošnji
Ili sivih nebodera
Izranja srebrna točka
Pa mirno i polako
Plovi plavetnilom
I ostavlja za sobom bijeli trag.
Za njom dolazi i zvuk,
Okrugao i ugodan poput oblaka.
Zajedno putuju popodnem
I ulaze u dječje poglede.
Onima koji zaustavljaju trenutak
Da bi ih zaneseno pogledali
Ostavljaju ugodne misli,
Maštarije o putovanjima
I pogledima s druge strane daljina.
Posvuda prostiru svoju dobru i blagu narav.

A onda, jednako polako i smireno,
Bez velikih riječi,
Završavaju svoje prijateljstvo s pogledima odozdo.
Još nam samo žele reći –
Nemojte se ljutiti,
Mi moramo dalje.
U neke nove krajeve i druge poglede.
Prvo nas napušta srebrna točka –
Zaranja za neku krošnju ili neboder na drugoj strani.
Onda nestaje i zvuk.

Još nas neko vrijeme veseli bijeli trag
A onda i on iščezne.

*Poslušajte Jakoba kako čita ovu pjesmu*

 

Glazba

 

Kad sviram violinu
Pretvaram se u stablo.
Moje je korijenje duboko i snažno.
(zapetljano kao naše misli dok smo si blizu)
Moje su ruke grane na nebu.
Na prstima jedne ruke
Gnijezde mi se pjevice.
Hranim ih osminkama
Svježe ubranim s crtovlja,
Očišćenim od vratova-peteljki.
Učim ih letjeti,
A letjeti znači pjevati.
(o da sam samo mogao zasvirati)
Druga mi je ruka zarasla,
Prekrivena bršljanom i teška.
Iz prstiju puštam
Fine meke dlačice –
Produžene živce
Kojima prianjam za gudalo.
Glazba kreće iz zemlje.
U svom okruglom tijelu grijem ju kao krv,
Propuštam kroz moje hladno srce
I puštam ju da poleti s mojih prstiju.
Tako se oslobađa tijela
I pretvara u lepršavu tvar –
U lišće, pelud i latice,
Maglu i maslačkove sjemenke,
U prašinu i snježne pahulje.
A onda zajedno
(lijep par – glazba i moje tijelo)
Puštamo vjetru da nas nosi.

*Poslušajte Jakoba kako čita ovu pjesmu*

 

Oblaci

 

Tog jednog popodneva

(Plavim platnom plove

Okrugli oblaci),

Kad smo se kupali u travi,

Rekla si mi da si oduvijek htjela znati

Tko sadi te krupne oblake.

Čudio sam se

Jer sam mislio da se oblaci ne sade –

„Kad bi se oblaci sadili,

Čije bi ih kiše zalijevale?

A i nemaju korijenja.“

Blago si se osmjehnula,

Kao djetetu koje postavlja naivna pitanja

I rekla –

„Kad smo tužni

Zalijevamo oblake svojim tugama

Pa oni rastu.

Kako su po naravi dobrodušni

Ti bi oblaci najradije uzeli sve naše tuge na sebe,

Ali ne mogu ih ni oni sve podnijeti.

Kad narastu dovoljno veliki i potamne

(isti su znakovi dozrijevanja kod oblaka i kod većine voća)

Oblaci urode kišom.

Tada oni plaču

I naše nam se tuge vraćaju.

Zato smo tužni kada kiši.

 

A te naše tuge –

I one su žalosne.

Zarobljene u tom neprekidnom kruženju –

Stalno između nas i oblaka.

Ponekad jedino

Dogodi se da se tuge ne vrate kao kiša

Nego kao male bijele pahulje

Pa kad se probudimo u snježno jutro

To što škripi pod našim koracima –

To su zaigrane iskre,

Veseli glasovi tuga koje vole da ih gazimo kao puževe.

Kad ostavimo svoj trag u snijegu

Tuge se oslobode svog pahuljastog tijela,

Slobodno zaplove ledenim zrakom

(ovog se puta ne vraćaju oblacima)

I nestanu u visinama

Kao baloni.

Zato toliko volimo snijeg.“

 

„A što je s korijenjem?“

„Korijenje oblaka seže do zemlje.

Zapetljano je s korijenjem ostalog drveća,

Ali nevidljivo.

Možemo ga vidjeti samo ponekad,

Za olujnih dana

Kad zabljesne kratkom plavom svjetlošću.“

„A tko onda sadi te oblake?“

(opet si se blago nasmijala)

„Ne znam.“

 

Poželio sam tada

Pojesti sjeme maslačka –

Nek me ponese vjetar

Pa da mogu zagrliti

Te bujne bijele krošnje,

Te goleme nebeske grmove.

 

Jakob Filić rođen je u svibnju u  Zagrebu . Student je komparativne književnosti i francuskog jezika i književnosti. Pjesme su mu do sada objavljivane na nekoliko internetskih stranica i u zborniku “Hrvatska mlada lirika 2” Društva hrvatskih književnika. Prošle je godine svojom pjesmom “Džepni oblak” osvojio prvu nagradu na natječaju za najbolju pjesmu u organizaciji Gradske knjižnice Solin. Član je književne skupine mladih autora 90+.

 

Fotografija: Jerome Olivier