U ožujku ove godine održao se u Barceloni godišnji festival kratkog i animiranog filma  Mecal, osamnaesti po redu. Kao i svake godine, osim četiri službene kategorije u kojima su se pristigli filmovi natjecali (Internacional, Documental,  Animacion, Oblicua), postojao je i tzv. ‘paralelni program’ u kojem su prikazivani filmovi odabrane gostujuće zemlje. Ove godine je to bila Hrvatska.

 

Imala sam priliku prisustvati dvjema odvojenim projekcijama Focus Croacia. Prva je bila večer Obres mestres de Zagreb Film tijekom koje su prikazana remek-djela ovog filmskog studija: Samac (Mimica i Marks, ‘58.), jedini hrvatski film koji je osvojio Oskara –  Surogat (Vukotić, ’61.), Lutka snova (Godfrey, Grgić, ’79.), Znatiželja (Dovniković-Bordo, ’66.), Dnevnik (Dragić, ’74.) i Satiemania (Gašparović, ’78.). Za sam izbor filmova ne postoji nikakva zamjerka jer su zaista u pitanju najnagrađivaniji primjerci te su fino objedinjeni tematikom koja u svakome kritizira društvo na svoj način: od konzumerizma, preko lažnog morala, do usamljenosti i otuđenja pojedinca od društva. Surogat je očekivano popraćen s najvećim pljeskom, dokazujući da je jednako dobro prihvaćen i pedesetak godina nakon nastanka; ovoga puta u Španjolskoj – kako među odraslima, tako i među djecom.

 

Posljednja večer je najavljena pod nazivom Especial Focus Croacia te je nakon projekcije priređena mala zakuska za posjetitelje. Bojala sam se da ću zakasniti jer radim dokasno, najbliža metro stanica Francuskom konzulatu u kojem se događaj održavao (zašto se nije održao u Hrvatskom?) je Diagonal koja ima toliko izlaza da su neki od njih vjerojatno prolazi u druge dimenzije, a kada sam uspjela pogodila pravi, Google Maps me iznevjerio te sam dobar komad puta prohodala u suprotnom smjeru. Uza svo moje kašnjenje, stigla sam otprilike pet minuta prije najavljivanog početka koji se dogodio dobrih četerdeset minuta kasnije. Iako je Hrvatski konzulat potvrdio da sam na njihovom popisu, moje ime nisu uspjeli pronaći pri ulasku. Odlučili su mi vjerovati na riječ (u pitanju su bile besplatne ulaznice za državljane Hrvatske kojih ionako nema previše u Barceloni) te sam uštedjela 4.5 eura.

 

S obzirom da se festival može pohvaliti sa skoro dva desetljeća postojanja te količinu i značaj institucija koje su navedene kao sponzori i suradnici (manje-više svi koji su od neke važnosti, izuzev samog kralja Španjolske i Pape), očekivala sam nešto višu razinu profesionalnosti. Finalnu večer obilježila je loša organizacija primjerenija kakvom lokalnom ili pak školskom festivalu, a nikako ne festivalu s ovakvim ugledom. Dalo se naslutiti da se nije previše vremena posvetilo već iz izbora filmova za tu večer: bio je to mišung u kojem se našlo malo kratkih filmova, malo onih animiranih, te je iznova prikazan ‘Surogat’.

Gospodin koji se obratio publici (ime mu nisam uspjela uhvatila, čak i ako se predstavio) predstavljanje hrvatskih redatelja je ne pretjerano uspješno improvizirao, vjerojatno nadajući se da će se izvući na simpatičnu španjolsku neopterećenost i ležernost. Iako ovaj događaj nije iziskivao iznimnu količinu formalnosti, da se uspio makar ostaviti dojam da čovjek nije upravo dvije minute prije nego se primio mikrofona pao s Marsa, publika bi sva sretna mogla utvrditi tko pije, a tko plaća, te bi se izbjegao osjećaj, pa, neprihvatljivog amaterizma.

Ovako je voditelj prvo malo blebetao na španjolskom da bi zatim najavio obraćanje predstavnika Animafesta (koji, naravno, nije bio ranije obavješten o mogućnosti držanja govora). Također je predstavio djevojku koja je trebala obaviti posao simultanog prevoditelja, a koja je u najboljem slučaju jedna od volonterki koju su netom prije toga uhvatili u hodniku, a koja igrom slučaja studira engleski jezik; a u najgorem slučaju slučaju kći obiteljskih prijatelja koja je provela godinu dana u Londonu na Erasmus razmjeni. Osim nekoliko rečenica koje je pokušala prevesti, pokazalo se da prave potrebe za njom i nije bilo: većina publike je dovoljno dobro razumjela engleski, a sam voditelj je konstantno upadao u riječ i njoj i umjetničkom direktoru Animafesta Danijelu Šuljiću te onda onako usput i sam prevodio. Čak i ako izuzmemo prekidanja, teško bi se moglo reći da je prevoditeljica bila na razini zadatka. Međutim, bilo bi nepošteno ne naglasiti da se djevojka našla u situaciji u kojoj teško da je i mogla bolje –  govorilo se brzo i bez dovoljno stanki, a taj posao je nemoguće kvalitetno izvršiti osim ako nije u pitanju profesionalac s pregršt iskustva.

Iako iznenađen te stoga i sam nepripremljen, gospodin Šuljić se solidno snašao. Pozvao je domaće redatelje da se prijave na sljedeći Animafest te ukratko predstavio redatelje i filmove (među kojima su bila i dva studentska) uz duhovitu opasku o kolegi Thomasu Johnsonu koji se zbog svoje djevojke preselio iz Britanije te sada radi filmove u Hrvatskoj, što je okarakterizirao kao ‘vrlo praktičan’ potez.

Na samom kraju obraćanja javio se i netko iz publike željan da čuje svjež materinji pa su mu udovoljili želju s nekoliko rečenica izvornog hrvatskog.

Ne može se izbjeći zaključak da su organizatori trebali bolje (u nedostatku ispravnije riječi) ugostiti i predstaviti kolege iz Hrvatske, no sami su uratci popravili cjelokupni dojam večeri i opravdali to što su odabrani kao jedni od najboljih koje Hrvatska trenutno nudi.

Prvi je na redu bio Nasamo (Kosovac, 2014.) čiji je doživljaj lagano zasjenila činjenica da je u prvom redu sjedilo dvoje djece bez obzira na to što su roditelji nekoliko puta upozoreni da film nije primjeren za njihov uzrast. Iako u samom filmu nema ničeg ‘žestokog’ ni eksplicitnog, sama činjenica da s nama sjede i maloljetna djeca učinila je da se tijekom scena masturbacije ili oralnog seksa gledatelj osjeća pomalo nelagodno kao da gleda pornografski film u društvu roditelja.

Prikazani su još i ranije spomenuti Surogat, Glad (Zlonoga, 2014.) s čijom smo redateljicom kratko porazgovarali, Simulacra (Bošnjak, Johnson, 2014.), Zašto slonovi? (Meštrović, 2012.) te odlična Kokoš (Gunjak, 2014.) koja nudi vrlo jedinstven i intiman prikaz života tijekom opsade Sarajeva ranih devedesetih te budi jake emocije, uspješno izbjegavajući patetiku.

 

Matea Šimić

Oglasi