Pričali smo s mladom hrvatskom redateljicom Petrom Zlonogom čiji je animirani film Glad prikazan na nedavnom internacionalnom festivalu kratkog i animiranog filma MECAL.

Petra, reci nam nešto o sebi.  

Zovem se Petra Zlonoga, bavim se animiranim filmom, dizajnom i ilustracijom. Završila sam studij Grafičkog dizajna te sam radila kao dizajer u marketingu. Nakon toga završila sam magisterij iz Animiranog filma i novih medija na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Od tada se pretežito bavim animiranim filmom koji je što autorski, što namjenski animirani film. Ovaj film koji smo imali prilike večeras vidjeti je Glad. To je moj prvi profesionalni animirani film kojeg su financirali  Hrvatki audio-vizualni centar i grad Zagreb, a napravljen je 2014. u produkciji Bonobo studija. Na njemu smo radili otprilike godinu i pol dana, a rađen je u klasičnoj animiranoj tehnici tuša i olovke na papiru

Ovo je tvoj prvi profesionalni film, no nije jedini?

Nije. Prije nekoliko mjeseci završila sam kratki animirani eksperimentalni film “Dota” u trajanju od 4 minute i nekoliko sekundi. On je sad krenuo u svoj festivalski život.

Koja je glavna ideja iza Gladi?

Krenula sam od meni intrigantne činjenice: sve što je živo je na neki način gladno. Bilo da je u pitanju doslovna glad ili ona metaforička. U filmu glad pokreće sve: i biljku i pticu i ljude koji su na neki način gladni  povezanosti, susreta s drugim ljudima. To je ta neka žudnja, odnosno želja, koja sve što je živo potiče da i dalje raste, širi se i spaja.

Postoji li neka posebna tema ili tehnika kojoj se uvijek iznova vraćaš, ili kojom bi se htjela pozabaviti u budućnosti?

Sa stajališta animacije, odnosno kod filma kao medija, najviše me zanima odnos između  slike i zvuka/riječi. Zbog toga često u filmovima koristim naraciju. Glad je primjer filma za koji postoji naracija, iako sam na kraju odustala od nje jer mi se činila suvišna; film je sam po sebi dosta hermetičan. Ono što je meni zapravo zanimljivo je način na koji slika reagira na riječ te kako riječ reagira na sliku. Uvijek tražim da oni na neki način budu u suradnji.

Koliko su teme kojima se baviš u svojim filmovima ‘prostorno ograničene’, na tebe samu ili na zemlju iz koje dolaziš?

Uz dva spomenuta profesionalna filma, ukupno ih imam sedam. Tematika je u svima najčešće osobnog karaktera, bavim se dakle nečim što mene privatno zanima. Međutim, vjerujem da se uvijek na taj način, kroz prizmu vlastitog, dotičemo i univerzalnog. Nešto što mene zaokuplja u Hrvatskoj (čak i naoko specifične situacije), vjerojatno u suštini zaokuplja i pojedince širom svijeta. Netko u Indiji ima jednaki osjećaj istog tog problema, te ga jednako tako preispituje; jedino su kontekst i ime tog problema možda drugačiji. Sve što je živo ima te neke iste postavke koje nas ‘žuljaju’.

Spomenula si da je ‘Glad’ nastala uz financijsku potporu. Koliko si zadovoljna s položajem animiranog filma u Hrvatskoj? Ulaže li se dovoljno u ovu vrstu umjetnosti?

Iskreno? Smatram da čak vrlo dobro stojimo s financiranjem. Konkurencija u Hrvatskoj je  jaka, što je zapravo super, no ipak se znantna količina novca ulaže u animirani film, kao i u razvitak nekih komplementarnih djelatnosti, suradnji i slično. Naravno,  moglo bi se raspravljati koliki je to iznos u odnosu na igrani film ili na neke druge kulturne djelatnosti. Ono što se meni čini da je u Hrvatskoj puno veći problem jest slaba zaštićenost autorskih prava. U inozemstvu je normalno da autori dobivaju tantijeme od bilo kakve vizualne djelatnosti, dok je u Hrvatskoj takvo što na vrlo niskoj razini. Ljudi jednostavno nemaju razvijenu svijest da je to nešto što je nekakvo autorsko dobro. Međutim, što se tiče filma, još uvijek postoji velika podrška autorima da rade, kao i podrška za međunarodne suradnje. Mislim da je to vrlo pozitivno.

Kakva su tvoja dosadašnja  iskustva s festivalima?

Imala sam zapravo dosta sreće kada su u pitanju internacionalni festivali. “Glad” je puno putovala, a ja sam često putovala zajedno s njom. Dosad sam sudjelovala na festivalima u Poljskoj, Sloveniji, Japanu, Portugalu. Lijepo je kad imaš film koji putuje pa i ti putuješ s njim te imaš priliku ne smo predstaviti film nego se i družiti s drugim autorima i razmjeniti iskustva. Što se tiče kvalitete festivala, uvijek je to nekako pitanje organizacije. Neki su festivali bolje organizirani pa su npr. više orijentirani na to da se autori sreću radi potencijalne suradnje, potrebe umrežavanja i slično, dok se drugi koncentriraju na samo prikazivanje filmova publici.

Danas nisi ovdje samo kako bi predstavila svoj vlastiti rad, već na neki način predstavljaš i samu Hrvatsku . Osjećaš li pritisak kada sudjeluješ na festivalu u tom svojstvu?

Naravno da sam svjesna da sam ovdje ne samo kao autor, već i kao predstavnik onoga što Hrvatska trenutno nudi na području animiranog filma. Međutim, ja zaista volim ono što radim i ovakva putovanja su mi gušt, tako da taj pritisak nije ništa više od slatkog problema.

 

Matea Šimić

Fotografija: Petra Zlonoga, preuzeta s http://www.havc.hr

Oglasi