Kad sam imala deset godina upoznala sam svog dalekog rođaka Bao Yua. Znakovi od kojih je sastavljeno njegovo ime znače „dragocjen“ i „nefrit“. On mi je to rekao kad sam ga upitala jednog predvečerja dok smo sjedili u paviljonu i osluškivali kišu. Dodao je da su mu roditelji dali to ime da bi imao dug i sretan život. Naposljetku sam se dosjetila da ga upitam što znači moje ime – Hong.
– Oh, pa to je lako. – Bao Yu se nasmiješio i pritom mu je zablistao niz bisernih zubi.
– Tvoje ime znači crvena boja, kao boja ove orhideje – rekao je i rukom pokazao na veliki cvijet duguljastih latica što je visio sa lampiona iznad nas.
– Crvena…zovem se Crvena – očarano sam prošaptala gledajući latice orhideje novim očima.
Ponovno sam se rodila. Osjećala sm se povezana s Prirodom, njenim crvenim pticama, crvenim jesenskim lišćem, titravim plamenom svijeće – sve što je bilo crveno je postalo dio mene. Čak sam svojim nespretnim dječjim rukopisom pisala  još nespretnije stihove u čast crvenoj boji:

Noć je tu.
Sve je obojala u crno
Osim onog plamena u svjetiljci.
Njegovo crvenilo
Zauvijek će
Noći odolijevati.

Kosu sam ukrašavala crvenim cvijećem, crvenim vrpcama, u usne utrljavala crvenu boju divljih bobica i odbijala odjenuti bilo koji komad odjeće koji nije bio crven. Moji roditelji su se mrštili, ali bi im ponekad  osmijeh omekšao lice. Ipak su mi oni dali to ime, a zna se, svako ime postane dio te osobe.
S prolaskom vremena, glas o meni se pročuo. Naš susjed, bivši sudac Cao Qin, pisao je stihove o meni:

Kada zora zarudi i
Narumeni njene usnule obraze
Crvena se budi.
O, čuvajte se djevojke Kine,
Ona vas svojom ljepotom
Nadilazi.

Ovakvim mi je stihovima starac očito udvarao. Tada sam već bila odrasla, „dovoljno zrela za udaju“ – ponosno bi govorila Majka nanovo iščitavajući Qinove stihove.
Cao Qin nije bio jedini. Dječaci, sad momci, s kojima sam se prije igrala po rižinim poljima, neznanci strogih crta lica u crnim haljama, tko zna odakle,  do kojih su doprle priče i pjesme o meni, svi su željeli oženiti Crvenu. Okupljali bi se u našem rascvjetalom vrtu, pod krošnjama trešnje i šljive, čekali sa svojim dragocjenim darovima i pritom se glasno svađali čiji je dar ljepši i dostojniji mene.
Ja sam ležala umotana dekom na svojoj postelji i plakala. Ponekad bi, lica još vlažnog od suza, znatiželjno, jedva primjetno, odgurnula zavjesu s prozora koji je gledao na vrt.
Kad bi majka i otac ušli, pokušavajući me slatkim riječima nagovoriti da se bar pokažem proscima i sama odaberem svog budućeg muža, govorila sam:
– Ne, ne želim se udati. Vezana sam za prirodu, njena sam nevjesta!
Majka me gledala razrogačenim očima, kao luđakinju, a dobri, blagi otac je samo sućutno kimao svojom sijedom glavom.
Stigao je napokon i taj dan. Iz skupine prosaca se izdvojio visoki, sredovječni muškarac u skupocjenoj zlatnoj odjeći.
Glasno je obznanio (njegov duboki glas dopro je do moje sobe): – Roditelji dame Hong, zovem se Cao Er, brat vladara pokrajine Lu, Ai Era. Nudim vam najveće dragocjenosti naše pokrajine u zamjenu za ruku vaše prekrasne kćeri.
Nastao je metež i žamor. Ostali prosci su se pogledavali u nevjerici i kratkim, glasnim uzvicima izražavali svoje negodovanje.
I ispred moje sobe sam začula komešanje i prigušene glasove. U sobu je uletila Majka, a za njom Otac, ruku ispruženih prema njoj. Zgrabila me za ramena: – Sve si čula! Počni se spremati!
Kriknula sam od očaja i pala na postelju. Ona me još grublje zgrabila i udarila u lice tako jako da mi je iz nosa procurio tanki mlaz krvi. Otac ju je, pokušavajući spriječiti još jedan udarac, uhvatio za ruke s leđa, ali se ona uspjela iskobeljati. Bore bijesa su izobličile njeno lice. Toliko je htjela to zlato, da se pretvorila u vješticu. Ta me nenadana spoznaja dotukla. Osjetila sam kako Priroda napušta moje tijelo. Svijet je postao hladan i stran. Prepustila sam se svojoj sudbini. Majka se slavodobitno nasmijala kad je zapazila promjenu na mom licu. Nije joj smetalo što sam ju gledala kao gmaza. Zlato pokrajine  Lu odražavalo joj se u očima.
Izašla je u vrt da priopći dobru vijest nestrpljivom Cao Eru. Sa prozora sam vidjela kako zabrinuta izraza lica šeta vrtom gore – dolje. Otac i ja smo ostali sami. Iz vrsta se čula radost u glasovima Majke i Cao Era. Ocu je pogled bio prikovan za pod. Uzdrhtale su mu se usne pomakle i oblikovale riječ oprosti. Zabila sam lice u jastuk. Izašao je iz sobe i zatvorio vrata.
Podigla sam se zadnji put sa svoje postelje, začešljala kosu, zataknula cvijet orhideje za nju, rukama izravnala haljinu i s uzdahom pogledala na vrt.
Zapuhao je vjetar. Grane su, kao moj otac, opušteno i tužno kimale svojim zelenim glavama. U djeliću trenutka osjetila sam tek blijedu sjenu nekadašnje sreće – Priroda me nije sasvim zaboravila.

Izašla sam ususret svom budućem gospodaru. Kada me je ugledao kako izlazim iz sjene i sigurnosti svog doma, na licu mu se ogledalo uzbuđenje isprepleteno s iznenađenjem. Prsa su mu se nadimala pod zlatnom haljom.
Duboko se naklonio, i obratio mi se onim dubokim, samouvjerenim glasom:
– Kunem vam se svojim životom da nećete požaliti biti moja žena.
Umjesto odgovora, bolno sam se nasmiješila njegovoj laži i lagano naklonila. Dublje nisam mogla. Majka je stajala sa strane i ironičnim smiješkom popratila moju nepristojnost, ali ništa nije rekla.
Sluge su nas strpljivo čekale sa nosiljakama na samom ulazu na naše imanje. Cao Er značajno kimne glavom jednom od njih. Bilo je krajnje vrijeme da se krene.
Prelazeći pogledom preko vrta, paviljona, svog doma i staklenog odsjaja očevog lica na prozoru, opraštala sam se od svog života. Dok ovo pišem, u još nedotaknutoj samoći mojih odaja, čini se kao da je od tog oproštaja proteklo tisuće godina.
Evo, čujem njegove korake. Približava se mojim odajama. Također se približava kraj ovih zapis koji svjedoče o prokletstvu mog imena.
Ja, koja sam se jednom poistovjećivala s tom bojom sad s gađenjem promatram ovu vjenčanu haljinu što mi prekriva tijelo. Prezirem i one crvene lampione što su se upravo podigli i upalili, kao da se bude iz sna.
Proklinjem tu boju koja donosi sreću. Proklinjem svoje roditelje koji su mi dali ovo ime. Ali blagoslovljam boju krvi koja će kao rijeka prokuljati iz mojeg tijela čim, netom prije nego što moj gospodar posegne za vratima moje odaje, si u grudi zarinem ovaj bodež pod mojim rukavom. Blagoslovljavam trenutak kada ću postati Bezimena.

Luca Kozina, završila hrvatski jezik i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Splitu.
Priče objavljivane u inozemstvu, na internetu, u časopisima Fantom Slobode, Zarez i Split Mind.

Fotografija: bitznbitez ( was lucias_clay )