– Jel znaš već o čemu budeš pisala za novo izdanje?

– O mrtvoj deci.

– …

– …

– Pa, ak uspiješ nać način da to prikažeš na duhovit način, svaka čast.

– Ovaj put nem pokušavala bit smiješna. Ovaj bu mjesec Zagorka objesila klaunovske škornje o klin.

U zadnje vrijeme puno razmišljam o jednom razgovoru od prije tri godine. 2013. sam još uvek živela u Sarajevu i u aprilu smo otišli na otvorenje izložbe ‘(I) Oni su branili ovaj (svoj) grad!’ Milomira Kovačevića Strašnog.

Bilo je oko tristo fotografija, portreta ljudi koji su sudjelovali u obrani grada. Sjećam se kolko mi je bilo teško biti tam – onda je moj emocionalni ulog u Sarajevo već odavno bil povelik. U ono Sarajevo u kojem sam počela svoj odrasli život, ono legendarno prijeratno iz priča, ono pod opsadom koje su preživeli moji prijatelji, ljudi koje volim.

Moja prijateljica Stacy je u neko doba počela pričati s jednim Francuzom, ratnim fotoreporterom, koji je sa svojih šezdeset i sitno godina iza sebe imal barem tri desetljeća iskustva i koji je pokrival  sve poznate konflikte, uključujući i rat u BIH. Dok sam se ja vukla okolo s čašom vinom i mislila na to kolko je klinaca s puškom izgubilo mladost i onih 1.601 koji nisu mladost ni dočekali, uhvatila sam njegove riječi kak nikad nije videl niš toliko loše ko ‘ovo sad u Siriji’ i kak je Sirija izgubljena za Zapad jer smo predugo čekali.

2016-05-22 14.11.03

To je bilo prije tri godine. Sirija je sad već punih pet godina u ratu, pet godina ljudi ginu. Pet godina djeca umiru ak imaju sreće – ak nemaju, pate svakodnevno i fizički i emocionalno, i sam bog zna kolko ih još toga čeka. Kad se prije par meseci Zapad napokon odlučit uključiti, hrpa ljudi je graknula protiv toga, a ja sam iskreno bila sretna da im je napokon došlo iz guzice h glavu.

– Bombe ne znaju ko je nevin – govorili su mi.

– Daj, kaj ti je. S današnjom tehnologijom de satelit more videti koju nijansu crvenog laka na nogama imaš? A bombardirali se budu strateški položaji, skladišta oružja. Niko ne bude decu gađal bombama bokte. (A još sam si mislila: Usrani hipiji, ne znaju da se nekad stvari nemreju riješiti s ‘kumbaja my lord’ i pozitivnim mislima)

Al Matea nekad bude veći hipik od usranih hipija. I tak je Matea još jednom ispala bedasta.

Sad ne samo da niko ne pomaže ljudima u Alepu, nek su im šanse da izginu još veće. Čisto da bude malo zanimljivije.

E sad, i meni idu na jetra ratnici s tipkovnice. Bez obzira koliko put deneš link na članak o tome kak je meso ubojstvo, kak vegetarijanci žive dulje, šanse da bude neko od tvojih prijatelja doživel prosvjetljenje i prestal jesti janjetinu vjerojatno je manja od nule. O onima koji dijele postove tipa ‘danas je svjetski dan djece oboljele od raka. onaj koji ne podijeli ovaj status je bešćutno đubre koji mrzi djecu oboljelu od raka’ ne znam ni kaj bi rekla. Englezi imaju izraz ‘između kamena i tvrdog područja’, a mi to malo sofisticiranije velimo ‘jeben si kak god obrneš’.

2016-05-22 14.10.50

Nakon terorističkih napada u Parizu, ljudi su mijenjali svoje profilne slike da pokažu solidarnost i naravno da je takve mam na nož dočekala legija cinika jer ‘kaj su opće s tim postigli’ i ‘to delaju jer je pomodno ili jer vole bit u centru pažnje’. Ja sam tak mijenjala svoju za sjećanje na genocid u Srebrenici, referendum o braku i borbu protiv homofobije, protiv testiranja kozmetičkih proizvoda na životinjama. I svaki sam se put osjećala malo bedasto, pogotovo kad bi ju išla maknuti jer – vid mene kak mi je stalo i podupirem nekoga/neke, a vid me sad kak mi kosa vijori na trpanjskom povjetarcu.

Ali, ak i to kaj se stavlja po fejzbucima i peticije koje potpišeš i  ne budu potakle neku korjenitu promjenu ili pomogle u pravom smislu te riječi (kaj god to značilo), i dalje je bolje nek da se ne dela baš niš. I podizanje svijesti o nekom problemu je vrijedno i potrebno. Niko ne očekuje da protestiraš protiv svake vrste nepravde koja postoji jer bi to onda bilo puno radon vrijeme.

Kad sam vidla da se organizira bdjenje za Alep, nikak se nisam mogla odlučiti dal da idem il ne. I baš sam si to mislila – kaj tim sirotim ljudima znači kaj bum ja tam malo odstajala vuru-dve i onda si pem kupiti nove tenisice i sesti na kavu. Pa sam to nekak u polustrahu spomenula ljudima koji imaju iskustvo prosvjeda, ali i onima koji su neke slično i preživeli. Njihovo ‘Odi’ mi je došlo ko šamar otrežnjenja.  ‘Dok smo mi bili u toj situaciji, bilo nam je drago čuti da tam daleko neko protestira da se ovde zaustavi rat. Osjećaš se manje sam, osjećaš da svijet ne boli k… za tebe’.

I tak sam prešla. I da to ne obavim polovično, napravila sam i  plakat.

U Barceloni živi skoro tri miliona ljudi, a tradicija demonstracija je jaka. S obzirom da su za vrijeme Franca bili sustavno ušutkavani, sad koriste svaku priliku da izraze svoje mišljenje – javno i glasno. Kad je independencia u pitanju, to na hiljade i hiljade maršira, šamara lonce i arlauče.

Na okupljanju za Alep nas je bilo jedva sto. Nabijem vam vašu nezavisnost tam de sunca nema, nadam se da ju nikad nete dobili.

IMG-20160506-WA0003

Na mom je plakatu pisalo ‘Ak ovo tolerirate, vaša djeca su sljedeća’. Taj me citat progoni više od desetljeća, otkad sam prvi put čula pjesmu istog naziva velške grupe Manic Street Preachers. Taj je slogan zapravo puno stariji- nastal je za vijeme španjolskog građanskog rata kao poziv na otpor fašistima. Onda je Madrid bil obljepljen plakatima s fotografijom mrtvog djeteta, a u pozadini nebo puno vojnih aviona. I ova poruka. Možda je to ono kaj nam treba? Kad bi postavili ekrane na svaki gradski trg i vrtili snimke leševa dece, ruševina i dijelova tijela, kad te slike ne bi mogli preskočiti ili izbjeći – možda bi onda ljudima bilo stalo?

Nisam ja tu napravila niš posebno. Sigurno se nemrem usporediti s divnim ljudima koji su organizirali koncerte u Zagrebu ko pomoć izbjeglicama i osobno pakirali, vozili i dijelili prikupljeno na granicama sa Srbijom i Mađarskom. Al i dalje mislim da je bolje nek niš.

Nekak mi se čini da većina to ‘vaša djeca su sljedeća’ ne doživljava ko neku stvarnu prijetnju, a zapravo je najrealnija i najveća. Zakaj bi te bilo briga kaj se događa nekome ko nije ti il nije blizu?

A zakaj bi onda ikoga bilo briga za tebe?

Ili kak ide jedna pjesma iz 2. svjetskog rata:

Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili sindikalce, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po Židove, ja sam šutio; jer nisam bio Židov.

Kada su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni.

 

I ak su u pitanju homoseksualci (ko u odličnom tekstu Borisa Dežulovića) il Zagorci il Arapi, na isto dojde.

Jedna je cura na bdjenju imala natpis “Tko moli za Alep?” a ja jedino kaj sam mislila je bilo “Bogati, bolje da niko.”

Alep gori. Molitve su one koje ziher ne budu pomogle. A moljenje je dobrim dijelom i zaslužno kaj smo tu de jesmo.

Advertisements