Natalija, reci nam nešto o sebi.

Ime mi je Natalija Mihovilić. Dolazim iz Zleća, malog sela pokraj Zaboka. U Zaboku sam završila matematičku gimnaziju, a u Zagrebu Medicinski fakultet. Nakon stažiranja sam se zaposlila u HMS Rovinj jer sam željela postati samostalnija u radu. Zatim sam dobila specijalizaciju iz ginekologije i porodništva te se preselila u Pulu. Sada gledam bebe kako dolaze na svijet.

Kako je nastala kolekcija fotografija koju donosimo u ovom izdanju?

Kolekcija se zove ‘In Bloom’. Najviše volim slikati prirodu u proljeće kad se budi iz one tmurne zimske svakodnevice. Tada su boje najizraženije. Sve je prijemčljivije našim osjetilima. Vidimo kako klija sjeme, kako iz pupa ruže nastaje mirišljavi cvijet. Ova kolekcija je nastala između 2012. i 2016. godine, a zastupljena su sva godišnja doba. Najviše sam fotografirala u Zagorju: u vrtu, na livadi, u vinogradu; no neke su fotografije nastale u Zagrebu i na obali.

Kako su izgledali tvoji prvi fotografski koraci?

Počela sam fotografirati redovitije tijekom fakulteta kada sam nabavila aparat Canon S90 koji me i danas služi. Često ga se uhvatim, čim nađem malo više slobodnog vremena i povoljno svjetlo za fotkanje. Najdraže mi je kad odem u šetnju sama jer drugim ljudima fotkanje zna biti naporno. Dok sam bila doma u Zagorju nagovarala bih sestru da ide sa mnom prošetati, uzele bi psa i onda bi njima bilo dosadno dok bih ja lovila svaki detalj koji mi se učinio zanimljiv. Tako da je sestra jednog dana odustala od tih šetnji, dok me je pas nastavio pratiti. No, i on se više odmori nego aktivno umori u toj šetnji.

Prvo veće fotografiranje obavila sam na otoku Silbi u svibnju 2012. godine. Iako tada nisam znala ništa o fotografiji, o svjetlu ili kompoziciji, znala sam da uživam u tom zabilježavanju trenutka. Nekoliko godina kasnije upisala sam kratak tečaj na kojem smo učili osnove fotografiranja i dobivali male zadatke kako bi primijenili naučeno. Međutim, teško je fotografirati pod pritiskom, kad nešto moraš, a uz to je bila i kišovita jesen. Na te fotografije nisam baš ponosna.

Iz tvojih je fotografija lako zaključiti da najviše inspiracije crpiš upravo iz prirode. Kako izgleda tvoj proces?

Šuma je jako pogodno mjesto za slikanje jer se okružim zelenilom, slušam šuškanje lišća, ptičji pjev, a tek u daljini se nazire onaj tutnjavi zvuk prometnica kojeg je teško izbjeći. U šumi mogu provesti i četiri sata fotografirajući. Otpalo lišće ili ono tek propupal, kapljice kiše uhvaćene u paukovoj mreži, radišne mravi, gljive, krš, kora drveta – motiva ima i više no dovoljno.

Također, budući da sam u zadnjih mjeseci počela aktivno planinariti veselim se svakom izletu na kojem mogu uhvatiti neki detalj s visina.

Shvatila sam da je fotografija isključivo stvar trenutka. Bilo je to u studenom 2012. kada sam stajala pokraj ulaza u Botanički vrt i slikala zalazak sunca u Zagrebu. Vidim krošnje zimzelenog drveća, obrise zgrada i ulične svjetiljke, ugašene. Okinem sedam fotografija. Ništa. Čekam. Čekam. Ulične svjetiljke se upale. Okinem. I to je bilo to. Jedan detalj koji je promijenio koncept.

U kojoj mjeri ti je fotografiranje samo hobi, odnosno, koliko imaš želju ili priliku podijeliti svoj rad sa širom publikom?

Dosad nisam izlagala, ali sam razmišljala o tome kako bih jednog dana voljela imati samostalnu izložbu. U pitanju bi defitnitivno bile makro fotografije. Zasad fotografije objavljujem samo na svojoj Facebook stranici i svaki ‘lajk’ koji dobijem mi je drag, potvrda da se moj rad nekome sviđa. Dosad nisam prodavala svoje uratke i nemam namjeru, osim ako se jednog dana ne pruži prilika na samostalnoj izložbi.

Nemam neke uzore, tu sam prilično samostalna i koncentriram se na ono osobno – ono što se meni sviđa.

Nedavno mi je objavljena fotografija “Labirint na crvenoj zemlji” na izložbi fotografija CroGea u Zagrebu. Fotografija je nastala prošle godine u srpnju u kampu Polari u okolici Rovinja. Prikazuje bijele stijene na crvenici, pokraj mora. Ono što me čini posebno ponosnom je činjenica da je objavljena s drugih 39 predivnih fotografija s geološkim motivima Hrvatske.

Koju bi fotografiju iz ove kolekcije izdvojila kao najdražu?

Onu sa smokvom, bez sumnje. Bila sam na festivalu Terraneo 2012. godine. Nakon završetka festivala, otišla sam s prijateljicom na Zlarin gdje smo prenoćile na plaži. Bila je ugodna ljetna noć učinjena još ljepšom zbog suza svetog Lovre. Sljedeći smo dan šetale zlarinskim uličicama te naišle na jednu klupicu i hlad ispod smokve. Uzela sam jednu smokvu, odgrizla komad, stavila ostatak na koljeno i uslikala. Pomislila sam tada kako bi ta smokva, njezina raskošna unutrašnjost, trebala biti logo za život kakav želimo. Meni je ta smokva u tom trenutku predstavljala slobodu, užitak, bezbrižnost i veselje.