Punti di vista.
Basta regolare il proprio.
Ruotarlo fino a vedere le cose in un’ottica migliore.

Niccolò Ammaniti

ROZA

Roza hoda gradom u pripijenoj haljini do koljena – osjeća se seksi, zavodljivo, podatno, dok kapljice klize i pretvaraju njezine gaćice u sitnu lokvu zbog koje se meškolji dok šeta. Napaljena je, a radnici s obližnje zgrade zvižduću za njom dovikujući „ljepotice, ljepoto“, i Roza se osjeća dobro, maše im, izaziva bokovima cijela sretna; raspoloženje je na vrhuncu, a život je fešta, vatromet, lunapark.

Spremna je. Tjedan dana prije bila je suha poput Atakame, a sad se vratila i opet je za seks jer uvijek je voljela seks, kako god, samo neka ga bude, neka vrišti i živi i umire. Kako se samo sve u životu okreće. Do prije svega par dana bila je sigurna da je dosegla ništavilo, prazninu, kraj života i nije to shvaćala, da tako iz čista mira izgubi svaku želju bez ikakvog povoda, da ne želi Antu, svoga Antu, zaručnika; da nikakve uloge ni igračke ne mogu pomoći i da nastupi takav očaj, dosada, mrtvilo – beživotna Roza, beživotan on, sve do jedne večeri kad su pobjegli iz sablasnosti stana u neki kafić za otpisane koji svaki grad ima, kad su plesali dugo, žalosno, kao da on ide u rat a ona ostaje sama, u nadi koja svakim danom sve više blijedi i već je uspomena; odnosno, sve dok nije ugledala nju u kutu bara pod sjenom svjetla, svoju vlastitu Brigitte Bardot kako sjedi za šankom i pije viski kao u nekom starom filmu šezdesetih, slika koja ju je prodrmala kao da je uspaljeni tinejdžer koji se želi sakriti u trbuhu prve djevojke koju voli.

Roza nikad prije nije bila sa ženom i nikad to nije ni zamišljala, bila je luda jedino za muškarcima. Ali dok je gledala Brigitte kako se pomiče na stolici te večeri, u sebi je osjetila neko čudno peckanje i želju za pičkom, za ženskim tijelom, i čežnja se u njoj počela prelijevati kao kiša u posudi da natopi suho tlo, pa je prislonila svoje usne na Antino uho i rekla te magične riječi – „moram je imat, ljubavi, oćemo li?“, a on je pogledao čudno, kao da ne može vjerovati svojoj sreći.

 

ANTE

Dan sporo prolazi. Antin otac nabrijan je do daske, ali Ante ne mari; Ante razmišlja o svoje dvije ljubimice kući i o tome kako Roza ševi Brigitte.

„Otac ti šalje papire na potpis“, govori mu tajnica na vratima, a Anti je ruka u hlačama i misli kako čovjek ne može ni na par minuta odmoriti. No brzo se miri s tim jer posao je posao pa i ovaj put objeručke prihvaća papire, smiješka se, gradi dobre odnose u firmi.

Možda je jednom davno Ante bio uvjeren da nije pametno surađivati s članom obitelji, ali onda se predomislio, onda kad je shvatio da je prihvatljiv posao našao bez pola muke i zatim samo nadogradio kockice – zaljubio se, imao je stan i auto, sve, i ovaj mir koji počinje osjećati njegova je nagrada, to je nagrada za dobar život, za dobar tijek.

Možda je zato onaj tren kad mu je Roza rekla da želi grupnjak Ante pomislio da Bog ne može biti tako dobar te da i njemu katkada zatreba neki zgodan vic. Stoga je i bio uvjeren da se Roza šali i da ga samo kuša što će reći, a na kraju se iznenadio koliko dragi Bog može biti milostiv, onda kad je ugledao Rozino zajapureno lice i shvatio da joj je do svega osim do šale i da ona tu pičku stvarno želi, tu korpulentnu plavušu kojoj je jebačina drugo ime i koja je Anti ispunila jedan jedini san za koji je mislio da ga nikad neće ostvariti. Zgodna, jebote; volio je biti u njoj, a još više je volio gledati njih dvije kako se ljube i onda upasti u jednu kao padobranac, smjestiti se u gnijezdo njihovog toplog oklopa koji na njega nestrpljivo čeka svaki dan.

No ni u raju dovoljno dobro nije. Roza više ništa ne želi raditi bez Brigitte i Ante u tome vidi potencijalni problem. Nešto s tom curom ne štima – što o njoj znaju, jebote? Zašto je pristala na ovu igru? Ima li posla, kuće, ikoga; koliko ima godina? Roza je čak odlučila primiti je u njihov dom i napravila joj je ključeve stana, a Brigitte im ni ime nije rekla.

Zato, kad god Ante malo zastane i promisli, a to je rijetko, nešto mu govori da je to suludo i da to treba prekinuti. Problem je jedino što on nikako da prestane jebati i da počne dobro razmišljati. A njegovoj Rozi nikako da dosadi, živci su joj spaljeni. Njegova Roza nikad napaljenija, nikad željnija njegovog kurca o kojem pjesme sklada. I sad Ante misli na nju i želja je neizdrživa, svaka druga misao postaje suvišna. Što ga briga tko je Brigitte? Dopustit će joj da ostane još koji dan kod njih, a onda adio, arrivederci. Pa trči u vece, drka u kabini. Usput potpisuje papire, misli, ovo je život i bolje od ovoga ne može biti – zašto tražiš probleme gdje ih nema, budalo jedna, samo ajde naprid, to je tvoj đir.

 

ROZA

Kuća zjapi prazna. Roza hoda kroz sablasnu tišinu kao u nekom hororu a u njoj ni žive duše, nema Brigitte. Dušo, govori, ali bez odaziva – gdje si?

U spavaćoj sobi sve je ispremiještano – ladice pretumbane, Rozini parfemi pobacani. Posteljina je razderana, zavjese isparane. Roza trči do komode, pomiče čarape; vidi da je Antin novac nestao – sav novac koji su štedjeli za svadbu u kući umjesto u nekoj pokvarenoj banci i sav njezin nakit ispred zrcala izgubljeni, nepovratno.

Roza misli da će puknuti. Toliko je bijesna da je uvjerena da će uskoro eksplodirati. Ta kučka! Čekala je pravi trenutak da ih iskoristi, pokrala ih je i pobjegla, kurvetina jedna mala bezobrazna slatka pokvarena. Roza razmišlja o njezinoj pički i sad je ljuta na sebe što je vlažna, što bi joj vjerojatno sve oprostila, što je ona postala njezina fiksacija od koje nikako da se oporavi. Razmišlja kako bi izgledalo zadovoljiti je prstom i onda je razderati nožem, biti prekrivena njezinom krvlju i lizati je do kraja dok ona vrišti prekrivena razderanom kožom poput modnog dodatka.

„Ante?“, govori na mobitel. „Pobigla je, di si?“

„Pobigla? Kako misliš, pobigla? Jel negdi izišla?“

„Nema novca, Ante! Novac je nesta. Moraš je nać, nađi je. Nađi je i ja ću je zaklat vlastitin rukama, ubit ću je!“

Roza trči po kući, traži potencijalno oružje. Da se sada stvori pred njezinim očima, udavila bi je. Bacila bi je na krevet i sjela bi na njezino lice, neka se uguši u njezinoj pički, nek umre s njom u ustima, zauvijek.

Roza se gleda u ogledalu i vidi nju u sebi, vidi čitavu scenu u svojoj glavi – Ante je baca na pod dok ona pokušava pobjeći, ali Roza je čvrsto drži, Roza će se za sve pobrinuti, misli, nož je u kuhinji, i u kratkom trenutku lucidnosti nije joj jasno kako tako može razmišljati, tko to u njoj živi.

 

PITBUL

Ispada sve iz džepova – mobitel ključevi dva kondoma; Frane visi naopako, skriči, Pitbul je neumoljiva sila, opasan tip zbog kojeg su Frani gaće popišane i osjeća se jedino vonj mokraće, smrad straha i smrti i kukavičluka.

Netko bi možda pomislio da Pitbul u tome uživa, ali jebe se Pitbula za Franu i ljut je što je morao izaći iz kuće; misli na dijete – na obećanje ženi da će se nakratko primiriti i zaustaviti svoje poslove, barem dok mu sin ne dođe do godine i pol, bit će obiteljski čovjek. A onda sazna lošu vijest koju ne može zanemariti i sad čovjeku prijeti jer posao je takav, krvav i težak, jer ako Pitbul ne reagira, sve što je postigao u vodu pada.

„Ništa nisan napravija“, govori Frane, „kunen ti se materon, nisan druker!“

Pitbul to već zna i Franina patetičnost ga živcira, Frane je sitan, nebitan, ali je i lajav, a Pitbul živi od glasina, to mu donosi kruha i sveg ostalog blaga, i statusa i poštovanja, kao kad se počelo pričati da je jednome tipu koji mu nije vratio novac razrezao utrobu i pojeo njegov želudac – zašto bi pojeo ičiji želudac? Ali neka se govori, mislio je uvijek i nijednu glasinu nije opovrgnuo, od priča se živi, to je tako.

„Zadnji put ti ponavljan“, govori Pitbul režećim glasom od kojeg se Frane još više batrga kao da se žuri pasti s deseterokatnice na kojoj se našao igrom slučaja, nevin, jer on ništa nikome nije rekao, tako stalno ponavlja, nikome, a sad će stradati, sad će ga Pitbul izmasakrirati bez da mu je pružio zadnju priliku za dobar šut koliko ga mrzi.

Pitbul čak razmišlja o tome da ga stvarno ukoka; toliko je ljut i toliko ga taj tip živcira, pravi narkić koji nema ništa u životu osim heroina i nikakvih ambicija, a gle njega, toliko dobro posluje već godinama, za novac je potisnuo čak i svoj ego i ne razbacuje se parama, njegova žena ima normalan posao, a on nosi vrećice babama s pazara i plaća porez, nigdje ne putuje, ni po čemu nije sumnjiv osim po velikom crnom BMWu zbog kojega ga svi gledaju čudno ali čovjek mora imati barem nešto što ga veseli, ne može biti posve umrtvljen. A sad ga je neki kurvin sin odao i Pitbulu malo nedostaje da se iživi, no u zadnji tren odustaje jer uvijek gleda širu sliku, viši cilj – Frane će dodati tko zna što u priču, tko zna što će sve ubaciti – rezanje kože i defeciranje po ustima i borbu do krvi – a onda će strah zavladati i krivac će se sam izdati, jao li mu ga jao.

Frane se još uvijek trese kad ga Pitbul vrati na mjesto popravljajući mu majicu i tapšući ga po ramenu. Budi dobar, govori, a ovaj povraća preko okvira zgrade na što se Pitbul slatko smije, misli kako je strah najbolji saveznik i kako je dobro da je izašao iz kuće.

 

ANTE

Propalo drkanje, propalo sve, Ante je očajan. Juri iz zgrade i tek onda shvaća da je jutros od svih dana izabrao doći na posao pješke, poput idiota. Što je najgore, zna da će i Roza to shvatiti, onda kad se popne u stan i uzme ključeve iz zdjele u hodniku, to će biti najgore, ugledati Rozu i upiti njezino razočaranje što još nije u potrazi, što gubi vrijeme. Jeben ti sve! Kako da je on uopće pronađe? Kao da je Split neka selendra s desetero ljudi koji se međusobno nemaju gdje sakriti, tko zna gdje bi ta kurva mogla biti. Osim toga, njih dvoje su sami za sve krivi. Roza je kriva što je pustila u kuću i što nisu ostali na jednoj večeri, što je onda nisu izbacili, zaboravili, zašto to nisu napravili? Što da sada on napravi? Što Roza misli? Da će je on dovući, a ona će je priklati i zakiseliti kao onaj tip u Breaking Badu, cijelu je rastopiti.

Ali Roza u zadnje vrijeme kao da više ne razmišlja – Roza gubi razum; i ovaj put je bila previše bijesna i on je to osjetio u njezinome glasu koji uzbuđuje a njezine riječi još više, one su nešto kao izgovoreni dio Tarantinove slike. Prvo ću je pojebat, rekla mu je, a onda ću je zgnječit, zaklat ću je ko tuku za Božić; a on umjesto da se zabrinuo, samo je mislio na to kako je želi ševiti. Zapravo, on ne prestaje na to misliti, dok hoda užurbanim koracima on gotovo trči, žuri što brže može jer jedan na brzinu ne bi bilo loše, i tek tako, misli su pobrkane, prioriteti preraspodijeljeni, i on više ne brine za apsurd situacije u kojoj su se našli.

 

BABA ANE

Ane sjedi na balkonu kao pažljivi čuvar svoga kvarta, ništa joj ne može promaknuti. Upravo je ispekla pitu za svoga unuka i čeka prijateljicu da joj se pridruži na čaju i ćakuli. Njezin mali taman parkira auto ispred zgrade, jasno ga vidi; njezin uspješni mali čovjek kojem svi zavide pa svašta pričaju – čime se bavi, kojeg kurca radi, tako govore, a ona ignorira te prostote. On joj uvijek govori da ništa ne brine, da posao dobro ide, iako ona ne zna o kojem poslu se radi niti ikad išta pita, što je briga, glavno da novca ima, da ima ženu, da je dobio dijete, da sve štima. Šteta je samo što se mimoišao sa ženom i sinom, taman su izašli u šetnju. Ane je Diani rekla da ga pričeka jer obitelj mora što više biti zajedno, ali Diani se žurilo, uvijek joj se žuri, kako da je Ane promijeni.

„Oš malo pite?“, pita ga s balkona kad zalupi vratima, ali odgovora nema. Njezin unuk se zatvara u sobu, ona uzdiše. Kad se oglasi zvono na vratima, žuri otvoriti prijateljici. Doktorica iz kvarta se sinoć vratila u nekom nepoznatom autu i imaju svašta za prokomentirati.

 

Nastavit će se…

 

Mira Petrović, rođena 1989. godine u Splitu. Diplomirala engleski i talijanski jezik i književnost. Objavila priče u sklopu natječaja kao što su „Zlatko Tomičić“ u Karlovcu, Gradska knjižnica Samobor, portal „Arteist“. Dobitnica prve nagrade na natječaju Vranac i treće nagrade za kratku priču satiru Gradske knjižnice Slavka Kolara 2015. godine.

Fotografija: Ikhlasul Amal

 

Advertisements