PITBUL

Boli ga glava. Svlači odjeću i baca se pod tuš, polijeva se hladnom vodom jer sve u njemu pulsira. Na krevetu okreće broj suca s kojim surađuje, pali jedan džoint jer to je bezopasno i ništa drugo ga ne zanima, on može dilati heroin, ali ništa neće konzumirati. To su ludi ljudi – bez dostojanstva, bez ičega; nitko ne bi smio biti đanki, on nije đana, on je samo diler i jedino što gomila je novac.

Duguješ mi, govori sucu na telefon čiji strah dopire sve do njegovih hlača zbog čega se Pitbulu čini da mu se kurac meškolji od uzbuđenja. Tako je dobro sijati strah. Sudac je oženjen, poštovan, ali voli kurve, voli da po njemu pišaju i seru, perverznjak stari, a Pitbul sve ima na snimci i drži ga u šaci jer ljudi nikad ništa ne žele priznati, kukavice su i nema im pomoći, ne mogu se osloboditi tajni.

„Jesan ti sto puta reka da me ne zoveš? Da ću se ja tebi javit?“

„Aj ne seri. Samo mi to saznaj“, govori Pitbull i prekida poziv. Uvijek sve objasni bez puno teksta – kad mu je taj pervertit već rekao za istragu, mora mu reći i ime, to je sve i nedoumica nema. Kako misli stati na aljkavo prenesenoj poluinformaciji od koje Pitbul koristi nema?

Na tren je opet uzrujan, ali onda razmišlja o tome da se ne treba nervirati jer sve se uvijek riješi, pa ide do balkona, širi zavjese, zrak je topao, ugodno je. Pali cigaretu i otpuhuje balončiće, gleda djecu kako se igraju po kvartu i razmišlja o sinu kojega će naučiti sve, kako pecati i gađati fazane.

U sobi nasuprot stoji Roza; vidi je iza prozora, gola je. Upravo se gleda u ogledalu a prozor je otvoren i Pitbul ne može odmaknuti pogled. Naginje se, skoro pada preko ograde. Koje su šanse da je ovako vidi? Ovo mora biti njegov sretan dan, najsretniji. Roza izgleda kao božica na tripu i Pitbulu se diže, želi je. Još jednom shvaća kako nikad ništa više nije želio na svijetu osim Roze, samo zbog nje bi se odrekao i novca i dilanja i kurvanja, sveg. A ona ga ne šljivi i niti ga ne pozdravi kad ga sretne – zašto joj on nikad ništa ne kaže, on koji je zavodnik, šarmer, jebač, pravi lover?

Prije samo par minuta mimoišao se s onim njezinim jadnikom i poželio ga je zgaziti, po tko zna koji put se upitao što je vidjela na njemu a pita se to i sada, što će takva budala njoj koja je tako velika, njoj koja mu se jedina oduprla na sastanku u zgradi pogledavši ga onako prodorno kad mu je rekla da više ne može slušati glasnu muziku iz njegovoga stana, da je to nepristojno i da će pozvati policiju a on joj je poželio obećati svemir, kuću, toplinu, samo njoj i nikome drugome jer Diana je nešto drugo, Diana je majka njegovog djeteta i on će se za to dijete brinuti, uvijek će se brinuti i druge će uvijek jebati, ali kad bi imao Rozu nikoga ne bi ševio, samo nju; u svim mogućim pozama bi je ložio, samo njezino tijelo bi vječno za sebe zalijepio. Pobjegnimo, Roza, često bi pomislio, a svaki put kad bi je sreo, ona bi ga pogledala s mržnjom – čemu tolika mržnja, mislio je i još više je volio.

„Di je Diana?“, poviče odjednom a njegova baka na balkonu priča s prijateljicom, baka koje nikako da se riješi a već devedeset godina ima i nikakvih naznaka da će umrijeti, koja govori da je Diana maloprije izašla a Pitbull mora umočiti, on apsolutno mora u nekoga umočiti i tad mu nešto pada na pamet što ne može ignorirati. Jer ideja je kao droga, ideja je gora od droge.

 

ANTE

Ne podnosi ga. Tu odvratnu njušku koja se bahati kvartom i o sebi misli tko zna što. S onim ogromnim autom koje se jedino ističe na parkiralištu nad ostalom šakom jada, nad njegovom Škodom koja stalno nešto kašljuca. Sreo ga je na stepenicama kad je izlazio s ključevima od auta nakon što ga je Roza prijekorno pogledala, razočarana, i onda ga je još dočekala ta mrga koja ga je skoro gurnula preko stubišta.

Ante klizi autom po splitskim ulicama bez da zna gdje ide i što radi, kako je došao do ove sulude situacije u kojoj ništa ne može dobro završiti. Uzbuđenje je splasnulo, ostao je samo jad, surova realnost u kojoj je on teški gubitnik. Vozika se razmišljajući kako je to sve san iz kojeg će se uskoro probuditi, nema pojma kako se u njemu našao i čak se pita je li mu ga netko nametnuo kao u nekom filmu, je li ga netko izrežirao i složio bez da on ima išta s tim.

Nakon nekog vremena Ante odustaje od potrage jer toliko vlastite volje još uvijek ima. Ulazi u bar i naručuje Jacka jer svega mu je dosta. Barmen mu govori o ljubavi, a Ante ga ne sluša, pije viski i gleda neku seriju na malome teveu u kutu iznad šanka. Barmen kaže da mu žena ima rak, da će umrijeti za koji tjedan jer već vidi da je više nema. Ante svraća pogled s televizora i osjeća se čudno, kao da nešto treba reći a ne zna što, tužna je to priča.

Moja ljubav će umrit, ponavlja barmen i pita Antu je li neku voli. Ante govori da voli Rozu više od života i da bez nje ne može živjeti, a barmen mu govori „šteta, najbolje je nikoga ne volit“. Ante se ne slaže, ali šuti. Ante voli Rozine madeže po leđima i voli gledati njezino lice kad svršava. Voli njezinu brzinu, njezinu okretnost i to što može riješiti svaki problem; što zna mjesto na njegovoj glavi koje izmasira kad ga boli da mu odmah bude bolje. Roza je njegova sigurnost i on je voli do neba i nazad kao dijete koje se prvi put zaljubi zapravo, nevino, i sad jedino što želi napraviti je reći joj upravo to i ništa drugo, pa plaća račun i žuri kući jer mora s njom razgovarati i mora je voljeti. Pa što ih onda briga i za novac i za Brigitte kad imaju jedno drugo, to će joj reći, ništa nije bitno osim njih dvoje, a barmen neka tuguje, Anti je žao, Anti je žao što toliko ljudi umire.

 

ROZA

Nije zaključala vrata i on stoji pred njom, ne može vjerovati. U kućnom ogrtaču je kroz koji se sve prozire, a on je guta očima i taj pogled je plaši – zna li?

„Ti si“, kaže mu kao da su stari prijatelji, „Ante će se vratit za sekund, šta tribaš, reci?“

Ni sama svojim riječima ne vjeruje, a on vjerojatno još i manje – on je kriminalac, kako da njemu laže? On je samo gleda, mjerka je, ona ga mrzi i nikako da to sakrije; tako je buntovna, uvijek nepromišljena, bez zaštite; bori se i gura glavu gdje ne treba, što dublje, a kako i ne bi, kako da to ne napravi kad on prodaje drogu djeci oko škole, kako onda ne otići jedan dan na policiju i ne prijaviti ga, izraziti sumnje, tražiti da ga zarobe i obave svoj posao umjesto da se bave dilerima marihuane i čuvanjem Torcide, zašto ga još nisu uhvatili?

„Samo san te tija malo pozdravit“, govori joj i sjeda za stolicu u kuhinji kao da je u svojoj kući. Debil jedan neotesani. „Imaš li šta za popit?“

Roza otvara hladnjak i nudi mu pivo, on pije bez da s nje skine oči.

„Jel ti još uvik smeta muzika?“, pita je, a ona odmiče glavom, „nije, smanjija si“. Ne zna što napraviti. Ne zna kad će se Ante vratiti. „Jesi nešto triba?“, pita i stoji kao kip, ne može se pomaknuti.

„Ništa, tija san vidit kako si.“

„Dobro, ti? Žena, dite, svi?“

„Dobro je, sve je dobro, neman se na šta požalit.“

U sljedećoj sekundi on je već na njoj i drži joj ruke čvrsto prikovane za pod. Ona se opire, ali to je bitka koju unaprijed gubi i toga je svjesna, no ne predaje se lako. Osjeća njegovu erekciju na svome trbuhu dok je liže po licu i želi povratiti, dok on rastvara njezin ogrtač i grize njezine bradavice, a ona samo želi vikati. Njegove ruke su na njezinim ustima i ona ništa ne može napraviti, samo ga mrziti, a to joj ne može pomoći pa plače opire se batrga, a on uzdiše, on joj govori da je voli da je želi da moraju pobjeći; ljubavi, misli ona, ovo je noćna mora, Ante, di si? Ne može se izvući, taj manijak će je silovati. Nema više snage u sebi pa trpi, preživjet će – ona sve preživi i jednom će završiti, samo treba istrpjeti. On ne staje i ona se predala, miruje, ona je tijelo lutke, ne tiče je se, misli na livade na Antu na muziku na vjenčanje, na Brigitte i na njezine pazuhe.

 

ANTE

Ante je sav sretan – sve je tako dobro, tako super, ovo je jedan od onih dana kad je sve na svome mjestu kako god okreneš. Vozi po gradu i gužva mu ne smeta, ni kašljucanje auta ni rupe na nesređenim cestama ni nestanak novca; sve je lijepo, sve je kako treba, velika istina je otkrivena. Na semaforu zastaje jer se crveno pali u zadnji čas, pjevuši neku pjesmicu i razmišlja kako će Rozu prisloniti na stol u kuhinji i pojebat će je nježno, pokazat će joj koliko nježan može biti i koliko je voli, reći će joj da je ona njegova kuća a on njezin zaštitnik. Napravimo dijete, reći će – s tobom želim imati dijete, želim obitelj, ljubavi.

Na pločniku stoje neki dječaci, pubertetlije, možda imaju četrnaest, petnaest. Ante ih gleda neko vrijeme a zeleno nikako da se upali. Kad se promijeni, čuje trube iza sebe, ali onda skuži da ta banda mlati nekog dječaka i ne može se pomaknuti.

Nikad prije Ante na to ne bi reagirao mada je dobar čovjek, ali svejedno nije glup. Zato ne zna što mu se sada događa, možda je nešto u danu, nešto je u njemu, pa izlazi iz auta i nabrušen je – koji kurac?, viče i trči, a oni ga gledaju, ne vjeruju svojim očima da im se netko približava i promatraju ga izazovno, ali Ante nema namjeru pobjeći, ne ovaj put, nikako.

„Šta ti oćeš?“, pitaju ga, a Ante ih želi ugušiti jednog po jednog, svakog objesiti za kurac dok ne padnu na pod bez njega, sitni, jebeni fašisti koji se iskaljuju na slabima. Dječak je cijeli krvav, s rukama preko glave plače, moli, trese se od straha. Anti je loše od tuge, od tuge mu je loše i pun je bijesa; kakva je to omladina?

„Oš ti batina?“, pita ga vođa, a on se u životu nije potukao niti je za nasilje ikad bio, i ne može vjerovati da njegova ruka razbija nos tog dječaka ni da ga baca na pod i drži nogama, udarajući ga tako jako kao da je vreća za boks dok ga drugi gledaju u nevjerici, u strahu, bježe, nitko ih ne razdvaja.

„Prekini, čoviče!“, dolazi neki tip i odmiče ga, a Ante se otima, Ante objašnjava da su to male budale koje ne znaju živjeti, a čovjek mu govori da razumije, da im je pokazao, govori kao da priča s luđakom kojeg treba smiriti, da se ne treba više prljati.

Ante je prekriven krvlju – iz nosa mu teče krv, ruke ga bole i šake su izgrebane; on je samo jedan u nizu nasilnika, tako ga barem svi gledaju i svi ga se boje, ali zašto ga se boje kad ima pravo, zašto se miču?

„Šta blejite?“, viče Ante, a ljudi bježe, on sjeda u Škodu i gleda u krvave ruke, misli kako je dan mogao biti sasvim dobar i kako svašta čovjeku može pokvariti raspoloženje. Pali auto i pokazuje srednji prst ostatku publike koji ga još uvijek nesigurno prati pogledom. Drži ga neki neobičan adrenalin, osjeća se kao pravo muško. Putem se svejedno pita kako će ovakav doći pred Rozu. Pita se kako će joj reći da naprave dijete u ovom ludom, poremećenom svijetu.

 

PITBUL

Boji se, nesigurna je; nije više tako hrabra kao onoga dana na sastanku. Stalno namješta ogrtač, ali on sve vidi, od glave do pete, ništa mu ne može sakriti.

Ali Pitbul ne bi htio da ga se ona boji; želi joj reći da je voli, želi pred nju kleknuti i zaprositi je, a ona ga gleda kao da ga mrzi. U glavi je imao sto uleta, a sad ih je sve zaboravio, više ne zna što da kaže pa traži pivo, sjeda na stolicu, ne pita je može li sjesti. Ona govori o Anti, a njega nije briga za Antu, Ante je nebitan u cijeloj toj priči.

Njezine usne su velike i zamišlja ih oko svoga kurca koji stoji dignut i bole ga jaja. Ne može izdržati, ona je tako privlačna, tako ga mami. Baca je na pod, a ona se opire, rastvara joj ogrtač i miluje grudi, želi je jebati i zauvijek u njoj ostati. Ona se opire, plače, to ga buni – zašto plače, jebemti? On ne želi da ona plače, samo to ne želi. Pa je mazi po glavi, posustaje, stat će, misli, ne može ovako, ovo je pogrešno, ne želi je povrijediti. Ali u to se ona prestaje micati i gleda ga praznim pogledom koji mu se ne sviđa, koji ga ljuti; misli gdje je nestao onaj pogled koji on tako voli a ona ništa, kao da je nema pa on udara sve jače, ona ne viče, čak joj miče ruke s usta a ona i dalje ne viče, „jebena kučko, šta ti je“, viče on i zabija sve jače, lupa joj glavom o pod a od nje nikakve reakcije. On svršava i zavija na ovakav dan, izlazi iz nje i vidi krv na kurcu, krv u njezinoj pički, iz glave, krv svugdje. Dira joj vrat i osluškuje puls, viče da se probudi, liže je, a ona ne reagira, mrtva je. Pitbull kopča hlače i bježi, bježi, a noge mu se tresu i pada, bježi, lupa vratima, nestaje.

 

BABA ANE

Dvije prijateljice ogovaraju doktoricu kad Ane čuje buku iz susjednoga stana. Misli kako ono dvoje vjerojatno opet eksperimentiraju kao da ništa drugo ne znaju, Ani muku stvaraju. Ševe se po cijele dane i ne misle na to da su zidovi tanki i da ona sve čuje. Ta djevojka vrišti gore od ijedne porno glumice i Ane je ne podnosi; Ane joj je jednom prigovorila da je bacila opuške cigarete na njezin balkon a ona joj je pokazala srednji prst, što od takve onda očekivati?

Ane misli kako je i ovog puta u pitanju nekakvo divljaštvo ali nije sigurna, nekako joj se vika čini pretjerana i osjeća strah, zabrinuta je, možda je netko u opasnosti. Njezina prijateljica se slaže pa zovu policiju, uzbuđeno čekaju što će se dogoditi dalje. Ovo je jedinstvena prilika za iskorak iz rutine, tihu promjenu dana koji se ponavljaju u svojoj bezličnosti.

 

ANTE

Ante ulazi u stan, viče „neš virovat“. Prvo je bio očajan, a onda je shvatio da je ovo prilika da se pokaže u jednom posve novom svjetlu. Pravi je. Borac za prava, ratnik, Rambo. Dok se penjao uza skale, cijelo vrijeme je zamišljao Rozu kako trči pred njega, kako gleda krv na njegovoj odjeći, zabrinuta, kako mu se baca u zagrljaj kao u nekom romantičnom filmu i liječi njegove rane, ljubi ga. Kako joj on objašnjava da se suprotstavio nasilnicima – reći će joj da ih je bilo dvadeset, sve velike mrge; neće reći da se radilo o dječacima i ona će ga gledati kao heroja, popušit će mu kurac za nagradu a on će je pojebati u guzicu.

Ante ulazi u dnevni boravak cijeli oduševljen, toliko toga joj ima za reći, doziva je, a Roze nigdje. Ide prema kuhinji i otvara vrata, a Roza leži na podu sva krvava. Ante se baca na nju i ništa mu nije jasno, lupa je po obrazima. Gleda dlačice sa skrućenom krvlju, njezine izgrižene bradavice. Želi vikati pa i viče, viče i ne može stati, a policija najednom upada u stan i pritišće ga uza zid. Stavlja mu lisice a on vrišti, on se dere što se događa i zašto nije bio tu. Kako se ovo moglo dogoditi? Što se dogodilo njegovoj Rozi? Tko je napravio taj užasan čin? Ante je divlja životinja koja se uzalud koprca u postavljenoj zamci, dok ga policajci udaraju šakama a on se otima, nadljudske napore koristi; on želi zagrliti svoju ženu, zašto su oni tu? Zašto ga ne puste na miru?

Policajci ga vuku u auto i on tek tada počinje shvaćati o čemu se radi, da je pun krvi i da izgleda kriv pa pokušava objasniti da nije kriv, da je kriv samo zato što nije bio tu i da je njegovu curu netko silovao, netko je ubio, a oni ga ignoriraju, oni se međusobno pitaju kakvi ovo kreteni žive u ovome gradu i pljuju mu u lice dok on plače kao malo dijete, ne opire se, trese se, kao novorođenče, kao kad dijete ostane bez matere, ne zna što bi.

 

BABA ANE

U crnoj kronici piše da je stradala R. U. i da je osumnjičen bio njezin dečko koji je odmah priveden u policiju, ali je nakon detaljnog ispitivanja oslobođen krivnje i novi dokazi trebaju otkriti ubojicu. Naime, gospođica je silovana i tragovi sperme će sve pokazati. Njegova slika stoji u novinama i baba Ane je gleda znatiželjno, jasno joj je i iz fotografije da on tu malu voli i da ni za što nije kriv, da umire od boli.

Ane se ne osjeća dobro, cijelo jutro sjedi, jer je spojila dva i dva, a istina je uvijek tako teška, ne može se podnijeti. Najgore je kad se sve poklopi. Jer je Ane maloprije među prljavom robom ugledala hlače svoga unuka prekrivene krvlju i poderanu majicu. Jer se on jučer vratio cijeli uzrujan, malo nakon što je ona zvala policiju, uletio je vičući i lupajući vratima, rekao je da ga nitko ne dira. Kad se Diana vratila kući, vrištala je u sobi i Ane se prepala. Neko vrijeme je Diana vikala da prestane, a kasnije je izašla iz sobe i Ane joj je rakijom brisala obraze. Jer je sve konce pohvatala, zato je zgrožena, slaba. Kad je to jutro ugledala krvavu robu, par sekundi se čak mislila hoće li nazvati policiju da ubrza postupak, ali onda je odustala – on je ipak njezina krv, a ne možeš na vlastitu krv, nikada.

 

Mira Petrović, rođena 1989. godine u Splitu. Diplomirala engleski i talijanski jezik i književnost. Objavila priče u sklopu natječaja kao što su „Zlatko Tomičić“ u Karlovcu, Gradska knjižnica Samobor, portal „Arteist“. Dobitnica prve nagrade na natječaju Vranac i treće nagrade za kratku priču satiru Gradske knjižnice Slavka Kolara 2015. godine.

Fotografija: Derek Gavey