“Odakle si?

Iz Jugoslavije.

Zar takva država postoji?

Ne, ali sam ipak otamo.”

(Dragana Jurišić, bilješka)

 

Trenutno je u Barceloni u tijeku festival dokumentarne fotografije DOCfield. Od 27 različitih izložbi, jedna mi je odmah zapela za oko zbog domaćeg prizvuka i emocijama nabijenog naziva: YU: The Lost Country, autorice Dragane Jurišić. Tema Jugoslavije i njene dezintegracije i dan-danas golica maštu bivših Jugoslavena i njihovih potomaka, kao i mnogih izvan regije. Domaće se rasprave često svode na nekoliko istih, recikliranih izjava ljudi koji ni nakon 25 godina nisu spremni sagledati samu državu objektivno te su kao takve gotovo bez iznimke ostrašćene i bez neke veće vrijednosti, a u mnogim se dijelovima bivše države ‘Jugoslavija’ tretira kao prljava riječ.

 

Kao nekoga tko je rođen neposredno prije samog raspada, a grozote rata su ga zaobišle, te stoga nema odviše vlastitih točaka od kojih bi mogla krenuti, slava i zloglasnost Jugoslavije me fasciniraju jednako kao i pitanja sličnosti i različitosti u post-jugoslavenskom razdoblju.

 

Godine u Sarajevu samo su produbile taj interes: između ostalog, tamo sam stekla prijatelje iz Makedonije koji Jadran još uvijek, potpuno neopterećeno,  zovu ‘naše more’ (jer kako bi ga drugačije zvali?) te usvojila izraz ‘naš jezik’, dobrodošlo olakšanje od nepotrebnih komplikacija . Ni sama NEMA nema isključiv identitet: njeni se stalni čitatelji i suradnici nalaze diljem regije te kao projekt nikada nije bila niti će biti ograničena na samo jednu od država.

 

No, kako na Jugoslaviju gledaju oni koji su bili primorani otići?

 

Iako je svjetska izbjeglička kriza u punom jeku dok ovo pišem te bi se mogle vući poveznice i na tom specifičnom polju, ono što se mene kao posjetitelja izložbe najviše dojmilo jest pitanje identiteta kojim se kolekcija  bavi. Tko si jednom kada napustiš svoju državu rođenja? Tko si ako se više nemaš gdje vratiti?  Tko si ako ta država više ne postoji?

 

©Dragana Jurišić
©Dragana Jurišić

 

‘Izgubljena država’ zvuči istovremeno i komično i jezivo. Kako se država može ‘izgubiti’?

 

Sama autorica kaže: ‘Jugoslavija se raspala 1991. godine. S nestankom države, najmanje milijun i petsto tisuća Jugoslavena je iščeznulo, poput građanina Atlantide, u oblast imaginarnih mjesta i ljudi. Danas u državama koje su nastale nakon dezitegracije Jugoslavije vlada poptuno poricanje jugoslavenskog identiteta.’

 

Priča o meni kao fotografu počinje na dan kada je naš obiteljski stan spaljen zajedno s ispisima i negativima koje je moj otac, strastveni amater, prikupio. Tog sam dana postala jedna od tih ‘izbjeglica’ bez fotografija i bez prošlosti. Zaista, moja sjećanja na ljude i događaje prije te nedjelje u septembru 1991, praktični ne postoje ili su vrlo blijeda. Tada sam naučila o nadmoći fotografije nad sjećanjem. Moj je otac uslikao svoju posljednju fotografiju dan nakon požara, površnu snimku kao dokaz štete osiguravajućem društvu. Gdje je on stao, ja sam počela. Čin fotografiranja, gledanja na svijet kroz leću kamere, pomoglo je u održavanju privida kontrole nad inače nepredvidljivim svijetom.’

 

Jack Gibson (LeCool, 09/2014) opisuje kako YU: The Lost Country Dragane Jurišić ‘vodi gledatelja kroz hodočašće te otkriva pred njime bezbroj života i emocija na karti gdje je Jugoslavija nekada bila. Kroz seriju fotografija koje dokumentiraju novi život i ostatke prošlih zločina u bivšem konglomeratu, Jurišić ritmički umeće tehnikolor snimke svojeg čitanja s putovanja, gotovo u stilu Wesa Andersena, gdje neplanske dnevničke bilješke žive na marginama te pričaju o susretima koji su je prodrmali, razbjesnili ili taknuli. Često ispunjeni ljutnjom, oni su u kontrastu s odličanim rasponom emocija koji je uhvaćen u njenim fotografijama, gdje obiteljski život, građani, zanemarenost i raskoš stoje rame uz rame.’

 

Kosovska mitrovica, Kosovo. ©Dragana Jurišić
Kosovska mitrovica, Kosovo. ©Dragana Jurišić

 

Mostar – Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Otišla sam iz Mostara priej 19 minuta. Osjećala sam se klaustrofobično tamo. Rijeka Neretva s moje lijeve strane. Nestvarno zelena.

*

Još uvijek toliko spaljenih kuća. K vragu. Vozač je manijak. Kao da sam na nekom ludom reliju kroz planine. Toliko zelenila i tolike spaljene kuće, no ipak mi izaziva osmijeh… Sama ideja Bosne.

*

Mostovi vise slomljeni iznad velikog zelenog kanjona. Tvoja strana. Moja strana. Tvoja strana. Moja strana.

(Dragana Jurišić, bilješka)

 

Skoplje, Makedonija. ©Dragana Jurišić
Skoplje, Makedonija. ©Dragana Jurišić

 

Glavni trg po kojem su razbacane apsurdne skulpture u stilu ‘Čarobnjaka iz Oza’. Disney umjetnost naspram infrastrukture. Jasno je koje prednjači. Nacija u krizi. Posvuda zastave. ‘Mi smo Makedonci, što god to značilo.’

 (Dragana Jurišić, bilješka)

 

©Dragana Jurišić
©Dragana Jurišić

 

Sjećam se kako sam mislila da sve mora biti neka vrsta šale.

Sjećam se kako sam bila uzbuđena i preplašena u isto vrijeme.

Sjećam se kako sam stavila sve svoje ploče u hodnik kako ne bi bile oštećene

u unakrsnoj paljbi.

Sjećam se kako su moj otac i brat bili vani tog poslijepodneva.

Sjećam se metaka koji su se raspršili po ulaznim vratima naše zgrade.

Sjećam se kako sam čula nešto što je zvučalo kao da netko pokušava ući.

Sjećam se kako je moja majka pomislila ‘oni su’ i potrčala prema vratima.

Sjećam se kako sam je grabila dok mi svi nokti nisu popucali.

Sjećam se kako sam upoznala svoje susjede po prvi put u podrumu naše zgrade.

Sjećam se kako sam pomislila ‘šteta što sam ih upoznala tek sada kada ćemo svi umrijeti’.

Sjećam se kako je zgrada iznad nas gorjela.

Sjećam se kako sam bila tužna zbog svih onih knjiga koji su moji roditelji kupili preko sindikata, a nikada pročitali… jedino smo ih ja i vatra progutale.

Sjećam se kako sam bila ljuta jer ću umrijeti kao djevica.

Sjećam se kada su došli da nas izvuku.

Sjećam se kako sam naučila trčati cik-cak kako bih izbjegla snajperske metke.

Sjećam se kako sam se sklonila u lokalnom supermarketu.

Sjećam se  kako sam zaspala na vrećama praška za rublje, pored dječaka u kojeg sam tajno bila zatreskana (bio je naša lokalna košarkaška zvijezda).

Sjećam se kako me probudio u 3 ujutro i prošaptao: ‘Što Vam mogu donijeti gospođo?’

Sjećam se da sam tražila sladoled i šampanjac.

Sjećam se zarobljenih jugoslavenskih vojnika koji su usrani od straha sjedili nasuprot nas.

Sjećam se kako su im hrvatski vojnici dali kutiju slatkiša.

Sjećam se kako sam ušla u naš spaljeni stan sljedećeg jutra.

Sjećam se osjećaja olakšanja što je sav nered nestao i što neću morati čistiti svoju sobu.

Sjećam se kako se sve rastopilo osim velike narančaste plinske boce koja je ležala usred crvenog pucketajućeg ‘ugljena’, čekajući da eksplodira poput nekog post-apokaliptičkog vještičjeg kotla.

Sjećam se kako su se đonovi mojih crvenih starki topili.

Sjećam se kako sam izašla.

Sve fotografije i bilješke preuzete uz dopuštenje autorice. Saznajte više o Dragani Jurišić i njenom radu na www.draganajurisic.com

Advertisements