Teško je, ako ne i nemoguće, shvatiti da je ljudska rasa dvospolna ali i dvorodna, i da je to dobro. Jednostavnije je misliti da postoje ljudi i žene.

Teško je shvatiti razliku kao nešto dobro: liberalizam nas je učio da razlike brišemo i da se koncentriramo na ono što nam je zajedničko. Stoga je sama riječ feminizam dobila konotaciju isticanja razlike, i to ekstremne razlike, među rodovima. No, nije bila riječ o isticanju ekstremnih razlika. Bila je riječ o ekstremnom inzistiranju da i ženski doživljaj svijeta spada pod ljudsko iskustvo.

 

Dijala Hasanbegović

Fotografija: KylaBorg

(preuzeto s portala Diskriminacija)

 

Nedavno je u okviru “Ženskog sajma” napravljena videoanketa među slavnim muškarcima, o tome šta žene žele. Ništa posebno, ništa što ne možete vidjeti u desetinama zabavnih emisija na TV-u i sadržaja na internetu. Jedan kviz na RTL Hrvatska, zvani “Pet na pet”, svoja pitanja i odgovore bazira na stereotipima o ženama, te na muškim stereotipima koji se u to uklapaju. (Pitanje: Šta žena teško obuzdava? Naravno, “jezik” i “suze” među odgovorima su koji nose najviše bodova).

 

Mogli bismo slavne žene pitati šta muškarci žele, jer “ipak su oni svi isti”. Ali nešto temeljno nedostaje takvom pitanju. Nedostaje mu mistifikacija, koketno, zagonetno dešifriranje: to što žena želi, to nije lako vidljivo. To nije lako uhvatljivo. Žena znači histeriju: histerija je dobila ime po maternici. Mogli bismo, dakle, zamisliti sličnu anketu i za muškarce. U vrijeme dok sam intenzivno lutala po forumima i društvenim mrežama, jedna je forumašica za potpis imala: “Muškarci imaju dvije emocije: napaljenost i glad. Ako neće seks, napravi mu sendvič.”

 

Društveni stereotipi, dakle, funkcioniraju na dva načina: pojednostavljenjem muškog principa u kojem se on svodi na potpunu dominaciju, i usložnjavanjem ženskog do razine nerazumljivosti.

 

“Žene žele male stvari: kuću, brak, kreditnu karticu, ključeve od auta”, druga je izreka s društvenih mreža. “Šta žene žele” zove se i nekoć popularni film s Melom Gibsonom, u kojem je on obdaren čudesnom sposobnošću da čita ženske misli. Jer, kako bismo drugačije saznali šta žene žele? Spol kojem je bilo uskraćeno, a uskraćeno je i danas u nekim dijelovima svijeta, pravo na glasanje, pravo na abortus, pravo na umjetnu oplodnju, pravo na samački život. Šta li bi taj spol samo mogao željeti?

 

Ima nešto duboko licemjerno u tom pitanju, kao što ima nešto duboko licemjerno u ljudima koji obilato uživaju tekovine borbe za ravnopravnost, istovremeno odričući svoj feminizam. “Radikalna ideja da su i žene ljudi”, kaže opet internet meme vrlo precizno definirajući problem, zapravo zasad jedini problem feminizma na zapadu.

 

Dok se u nekim drugim kulturama i manje razvijenim civilizacijama žene bore za dostojanstven život, ili makar život dostojan ljudskog bića, žene na zapadu imaju trudničke dopuste na koje idu i njihovi supruzi. Više ne postoji posao koji žena ne može obavljati, osim ako to ne želi. Formalno, žene imaju sve što mogu željeti. I šta više hoće?

 

Uključivanje lične priče u tokove povijesti, uključivanje “sporednih” priča u “glavne” priče zapadnocentrične historiografije započelo je modernu nauku o povijesti, kao i modernu književnost, film i ostale narativne oblike umjetnosti. Pojedinačna želja može biti ženska, ali je ona uvijek i nepobitno ljudska, uči nas feminizam. Kolektivna težnja jednog naroda, kroz njegovu povijest, uvijek je također, i muška i ženska. Ljudska.

 

Patrijarhalna je vizija boga odbacila njegovu dualnu prirodu, dobra i zla, i razdvojila ga na božansko i satansko. U svim drugim oblastima života, osobito duhovnom, dualnost je neizbježna osobina. U pitanju roda ljudskih bića, s druge strane, “neprirodno” ju je isticati, osim kada se jedna od instanci želi mistificirati, demonizirati, udaljiti iz linearnog, logičnog, referentnog.

 

Šta žene žele? Od koga? Naravno, pitanje je upućeno muškarcima, koji na temelju svog iskustva odgovaraju na ovo pitanje, koje je dočekano obično kao šaljivo i zabavno, dok isto pitanje, kada dolazi iz usta feminista i feministkinja, biva okarakerizirano kao ekstremno i opasno, a razlog tome pronalazim u činjenici da je pitanje “Šta žene žele” postavljeno s aspekta patrijarhalne kulture negirajuće, mistificirajuće, isključujuće i govori s lične pozicije kao unaprijed zadane i objektivne, a isto pitanje postavljeno s aspekta feminizma radikalno i neprirodno, jer je otkrivajuće, oslobađajuće i ujedinjujuće. Bez odgovora na pitanja šta želimo kao pojedinci, ne možemo odgovarati na pitanja o kolektivu.

 

Licemjerno je, stoga, graditi zabavne anegdote na piramidi ženskih želja zamišljenoj kao građevina puna međusobno nespojivih, kontradiktornih, jedva ostvarivih rješenja. Ako su se žene borile za jednakopravnost, i to pravo ostvarile u većini civiliziranih mjesta na planeti (barem formalno gledajući), šta one više mogu željeti, privatno i javno? Ok, imali smo stoljeća u kojima smo žene za vrijeme glasanja zatvarali u kuće, a bilo je i onih u kojima smo ih spaljivali na lomači. Negdje u zakucima svijeta, zaboravljenim od ljudi ali ne i od usmene povijesti, žene se spaljuju na lomači s mrtvim mužem ili ih se zaliva kiselinom ako su previše lijepe ili slobodne.

 

U drugim, naoko civiliziranijim, zapadnim kulturama, usljed nemogućnosti otvorene diskriminacije koju zakon koliko-toliko kontrolira, imamo te povremene “ispade” u parlamentima, na javnim pozicijama, u strankama, u mračnim kutovima urbanog života. Sve to stoji, kaže društvo, ali šta one više mogu željeti? Od koga?

 

I, rukovodeći se temeljnom tezom da je feminizam uvijek zapravo humanizam, da se temelji na postavci o ženskoj ljudskosti, kao nečemu na čemu se moralo insistirati da bi postalo općeprihvaćeno, potpitanje “od koga” nam se čini kao ključno. Od sebe. Žena mora imati mogućnost slobode da odgovori na pitanje šta želi od sebe, a ne od nekog drugog. Odogovore na ta pitanja ima pravo, zapravo mora, davati sama. Ma kakvi ti odgovori bili. Jer nema ništa neljudsko u ženskoj želji, kao što je mnogo toga našeg, ženskog, u obilju ljudskoga iskustva.

 

Oglasi