Naviknuti smo na priču o globalizaciji i ekonomiji, na priču kako i jedna i druga utječu na naše navike, potrebe i kulturu. Međutim, rijetko mislimo o ekonomiji i kulturi kao o dva elementa koji se međusobno prožimaju. U Googleu sam pretražila pojam “kulturna industrija” i našla sljedeću definiciju: “Pojam kulturne industrije skovan je da bi opisao ‘tvornicu’ za proizvodnju standardiziranih kulturnih djela – filmova, radio programa, časopisa i sl. koji se koriste za manipuliranje i pasiviziranje širokih narodnih masa. Konzumacija jednostavnih užitaka popularne kulture koji su nam na raspolaganju zahvaljujući masovnim medijima ljude prave poslušnim i zadovoljnim, bez obzira na to koliko su teške njihove ekonomske okolnosti”.

Ne treba niti spominjati koliko je kultura je korisna. Možda smo toliko naviknuti da je smatramo važnom a da je uopće ne vidimo kao nešto što se može iskoristiti. Međutim, ovakva uporaba kulture postoji i ona je rasprostranjena, što potvrđuje i definicija kulturne industrije. Ne mislim pri tome na razinu pismenosti u nekoj državi ili na određena istraživanja. Kultura je politički i diplomatski alat, često podcijenjen kada o njoj mislimo na taj način.

Primjera radi, evo dvije zemlje koji nisu zanemarile ovaj “sekundarni” aspekt kulture: SAD i Japan. Kultura se manifestira na različite načine, a ono što su te dvije zemlje izabrale strogo je povezano s njihovom poviješću i običajima. U Japanu je strip poznat kao Manga postao najvažniji medij kroz koji se promiče novi koncept japanske vojske. U ovoj zemlji se raspravlja o ustavnim promjenama koje bi dovele do jačanja vojne sile. S obzirom na japansku povijest, glavni problem je uvjeriti javno mnijenje da bi se jačanje vojske isključivo koristilo u obrambene svrhe. Da bi se postigli ovaj cilj, japansko Ministarstvo obrane i Ministarstvo kulture rade zajedno na medijskoj kampanji, koristeći Mangu i japanski crtić “Anime” kako bi japansku vojsku prikazali u dobrom svjetlu. U tu svrhu koriste se svijetle boje i likovi koji u japanskome naroda izazivaju pozitivne osjećaje. S druge strane, SAD koristi bejzbol kao alat koristan za vanjske odnose. Barack Obama posjetio je Kubu nakon nekoliko desetljeća zamrznutih odnosa između dviju zemalja, a prvi korak u poboljšanju odnosa bio je organizirati bejzbol utakmicu, baš kao što se dogodilo i 2002. kada je bivši predsjednik Carter bio u posjetu.

Japan i SAD naravno nisu jedine zemlje koje kulturu koriste kao instrument za širenje političkih pogleda ili projekata. U Italiji, primjerice, premijer Renzi želi osamnaestogodišnjacima dati tzv. “kulturni bonus” od 500 eura, koji bi bio utrošen na knjige, kazališta, muzeje, koncerte i druga kulturna događanja. Jedini preduvjet? Ljudi moraju glasati na izborima kako bi dobili taj bonus.

Je li u redu dobivati novčanu pomoć koja kulturu čini pristupačnijom? Ja mislim da jeste, barem dok tu pomoć koristimo za osobno kulturno usavršavanje i dok učimo kako birati informacije između onih koje su nam na raspolaganju.

Chiara Merlino, The Global Panorama

Prijevod preuzet s bloga Digitalna demokracija

Fotografija: Dražen Šimić