Kakav je status žena, književnih autorica unutar književnog kanona u regiji, zašto spisateljice u ovom dijelu Europe još uvijek rijetko dobivaju prestižne književne nagrade, te zašto još uvijek u ulogama autora, urednika i selektora nagrada ovim kulturnim poljem dominiraju muškarci; sve su to teme o kojima kao autorica i novinarka godinama razmišljam, naslućujući razloge za takvo stanje stvari.

Gdje su sve te žene koje pišu u ovoj regiji, pitala sam se retorički, znajući odgovor. Forme u kojima se već desetljećima nalazi najveći broj žena su kratka priča i poezija. Ako igdje vlada barem načelna ravnoteža između žena i muškaraca to su natječaji za kratku priču u regiji.  Nema tu medijske pompe i velikih novčanih nagrada, dobitnici/e se nagrađuje u najboljem slučaju s tek nekoliko stotina eura i dvije-tri recke na marginama kulturnih rubrika u medijima u kojima ih još nisu ukinuli i posve estradizirali.

Kako bih pokušala stići do jezgre problema, odlučila sam se najprije pozabaviti simptomom podzastupljenosti autorica/književnica u nominacijama i među dobitnicima književnih nagrada na Balkanu te njihovoj (ne)vidljivosti u programima književnih festivala i tribina. Premda posljednjih godina u fokus književne javnosti dolazi sve više spisateljica, još uvijek se među dobitnicima regionalnih i nacionalnih nagrada nalazi više muškaraca. Primjerice, već tri godine za redom među finalistima nagrade Meša Selimović, nije se našla ni jedna književnica. Posljednja kojoj je to uspjelo je Daša Drndić koja je 2013. godine s romanom Beladonna uspjela ući u društvo sa Svetislavom BasaromJosipom MlakićemAndrejem Nikolaidisom i Miloradom Popovićem. Ova, jedna od novčano najizdašnijih nagrada u regiji, ‘teška’ je 7 000 km ili 3 500 eura, a ove godine u širem izboru nije se među 18 romana našlo ni jedno djelo koje je napisala autorica. Godinu dana ranije, situacija je bila barem simbolički svjetlija, u užem se izboru našla ipak jedna književnica i to bosansko-hercegovačka autorica Tanja Stupar Trifunović sa svojim romanom Satovi u majčinoj sobi. U nominacijama za najbolji roman 2013. godine također se našla tek jedna autorica Mirjana Bjelogrlić Nikolov s romanom Šegrt lovca na vetrove.

Ni druga ugledna nagrada u regiji, ona NIN-ova, ne nagrađuje često književnice. Prva žena, dobitnica NIN-ove nagrade bila je Dubravka Ugrešić, nagrađena 1988. za roman Forsiranje romana reke. Dotle je trebalo proći 34 godine da prva književnica dobije najutjecajniju nagradu u Jugoslaviji. Sedam godina kasnije uspjelo je to Svetlani Velmar Janković za roman Bezdno, u vrijeme kad se NIN-ova nagrada dodjeljuje u okviru srpske i crnogorske književne scene, da bi od 2006. i do danas su je dobile još dvije autorice: Grozdana Olujić i Gorana Čirjanić.

Relativan napredak na ovom polju bilježe neke od novijih hrvatskih književnih nagrada: T-portalova nagrada za roman i nagrada Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo godine na kojima je posljednjih godina nagrađen znatan broj autorica poput Sibile PetlevskeTatjane GromačeTanje Mravak i Olje Savičević Ivančević.

TEKSTOM KOJI SLIJEDI POKUŠALA SAM DETEKTIRATI BAR NEKE SISTEMSKE MEHANIZME KOJI SU DOVELI DO PODZASTUPLJENOSTI AUTORICA MEĐU KANDIDATIMA ZA KNJIŽEVNE NAGRADE U HRVATSKOJ I REGIJI, ALI I RAZGRNUTI SLOJEVE KOJI SE NALAZE ISPOD OVOG SIMPTOMA: DEFICIT ŽENSKIH GLASOVA I LIKOVA UNUTAR ROMANESKNIH NARATIVA.

Valjalo bi da se netko u budućnosti upusti u istraživanje koliko je među objavljenim književnim naslovima u posljednjih deset godina knjiga u kojima su protagonistice žene ili su pisane o ženama. Komparativna studija o medijskom tretmanu književnica i književnika od strane mainstream i nezavisnih medija te razlike u novinarskom pristupu koje pritom dolaze do izražaja, posve su druga priča i o tome, čini se, za sada možemo samo sanjati.

U namjeri da barem dotaknemo ovu kompleksnu temu, odgovor na neka od ovih pitanja potražila sam od Faruka Šehića, književnika i selektora za nagradu Meša Selimović, zaduženog za BiH produkciju.

“Te 2013. godine kada je Daša Drndić bila u finalu, također je jedna sjajna knjiga Božanska dječica Tatjane Gromače bila u širem izboru. Glasao sam s obje ruke da uđe u finale i još jedan član žirija, ali nije dobila treći glas pa nije prošla. Žiri čine ljudska bića, a ona glasaju po vlastitom nahođenju. Kao i činjenica  da nagrade ne čine knjigu dobrom ni vrhunskom. Postoji bezbroj Mešom nenagrađenih, a odličnih knjiga, jednu sam već spomenuo”, kaže Šehić koji tvrdi da se u Bosni trenutno događa jedan malo prozni bum spisateljica, kojemu i on kao selektor i recenzent u posljednje vrijeme svjedoči.

Lejla Kalamujić za knjigu priča Zovite me Esteban (u rukopisu se zvala Povratak među zvijezde, i taj rukopis je 2015. nagrađen na Federalnoj fondaciji za izdavaštvu, bio sam u žiriju, i rukopisu dao najveću moguću ocjenu) dobila je nedavno nagradu Edo Budiša u Istri, dok je Tanja Stupar Trifunović dobila nagradu Europske unije za književnost – EUPL 2016, a slučajno sam i tu bio u žiriju. Uz već dokazanu i najzreliju bih spisateljicu Fadilu Nuru Haver broj proznih spisateljica se lagano povećava. Problem je što se malo romana i inače objavi u BiH na godišnjem nivou”, smatra književnik koji nije htio govoriti o razlozima za ignoranciju i potcjenjivanje spisateljica i njihovih romana na regionalnoj sceni, naprosto iz razloga što “ne može govoriti u ime onih koji to rade”.

Nakon Faruka nije bilo druge nego potražiti (protu)argumente za ovaj problem od mladog publiciste i književnog kritičara Dinka Krehe, koji kao član uredništva dvotjednika Zarez i stalni kritičar portala Booksa.hr već nekolikog godina revno prati regionalnu književnu scenu.

PITALA SAM GA JE LI RAZMIŠLJAO O KORPUSU KRITERIJA KOJIMA SE U KNJIŽEVNOM POLJU NA PODRUČJU BALKANA I REGIJE SLUŽE LJUDI KOJI SE BAVE KNJIŽEVNOM TEORIJOM, KRITIKOM I ŽIRIRANJEM/SELEKTIRANJEM AUTORA/ICA ZA KNJIŽEVNE NAGRADE. ŠTO DOMINIRA U TOM VRIJEDNOSNOM SPEKTRU, MOŽEMO LI TO JASNO VIDJETI AKO NA GODIŠNJOJ BAZI PRATIMO POPISE NOMINIRANIH AUTORA I AUTORICA?

“Ne bih se usudio govoriti o fiksnom ‘korpusu vrijednosti’, ali određene tendencije i sličnosti bez sumnje postoje. Generalno, književnost koju pišu autor/ic/a koji/e se ne identificiraju kao cisrodni heteroseksualni muškarci znatno teže stiže do kritičarskih lista i selekcija – što nipošto nije puki specifikum naših prostora, ali zbog toga nije ni manje ozbiljna ili manje nasilna tendencija. Gledano pobliže, prilike se razlikuju, budući da u svakoj našoj sredini stanje u književnom polju kreiraju različite osobe i grupacije na različitim pozicijama i s različitim interesima. Rekao bih da se o pitanjima nominacija i kriterija selektiranja za književne nagrade najviše i najglasnije raspravlja na ljubljanskoj sceni; ne znam dovoljno da bih se upustio u pobliže mapiranje ondašnjih prilika, no primjećujem takve tendencije”, smatra Kreho.

Kao što sam već spomenula, autorice su podzastupljene u nominacijama za gotovo sve regionalne književne nagrade, osim kada je riječ o nagradama za kratku priču. Primjerice, ovogodišnja konkurencija za nagradu Edo Budiša Istarske županije (nagrada za autora/icu knjige kratkih priča, do 35 godina starosti) brojila je šest autorica, naspram dva autora, a na koncu ju je nedavno primila autorica – Lejla Kalamujić. No, poezija i kratka priča jesu utočište autorica. Kada je riječ o najprestižnijoj književnoj vrsti – romanu, autori dominiraju uvjerljivo, dapače – autorica je iznimno malen broj. Prvoloptaški sam zaključila sljedeće: velika količina besplatnog rada u privatnoj sferi i potplaćenost u javnoj očito im dozvoljava fokus tek na kraće književne forme? No, ima li žena romanopiskinja u regiji doista tako malo ili to stanje zamagljuje (ne)vidiljivost žena romanopiskinja jer iz prostog razloga narativi i teme koje autorice njeguju nisu zanimljivi književnim selektorima na Balkanu i regiji? Cijeli ovaj bunt pitanja bacila sam pred Krehu, koji smatra kako je na djelu vjerojatno kombinacija faktora.

“Ako žene rjeđe pišu romane, onda bi uzroke zasigurno trebalo tražiti kako u okolnostima u kojima autorice djeluju, tako i u horizontu očekivanja koji se pred njih postavlja. Budući da osobno nemam iskustvo bivanja ženom u kasnom kapitalizmu, dalje od toga se ne bih usudio spekulirati – prepuštam riječ autoricama i kritičarkama.

Razlozi zašto se, pak, već napisani romani ženskih autorica tako često previđaju ili ignoriraju u izborima za nagrade, dijelom se tiču odnosa ‘naslijeđenih’ iz same strukture književnog polja – mehanizmi valorizacije, promocije i kanonizacije postavljeni su tako da unaprijed privilegiraju jedne, a istiskuju sve druge, o čemu sam već nešto rekao – a dijelom imaju veze sa svjesnim očekivanjima i predodžbama aktera polja, njihovim osobnim konzervativizmom i predrasudama o ‘ženskom’ i ‘muškom’ u književnosti.”

KREHU SMO ZAMOLILI I DA PROKOMENTIRA IZNIMNO MALI BROJ NAGRAĐENIH AUTORICA NA NAJPOZNATIJIM KNJIŽEVNIM NAGRADAMA U REGIJI, ALI I U OVOM TEKSTU VIŠE PUTA SPOMINJANU ČINJENICU DA SE OVE GODINE U KONKURENCIJI ZA MEŠU MEĐU 17 AUTORA NIJE NAŠLA NI JEDNA AUTORICA. NAIME, ČINILO MI SE DA JE MEŠA PARADIGMATSKI PRIMJER KADA GOVORIMO O PODZASTUPLJENOSTI AUTORICA U KNJIŽEVNIM NAGRADAMA U REGIJI.

“Treba spomenuti i podatak da su od šezdesetak dosad dodijeljenih NIN-ovih nagrada – a ne zaboravimo da su se sve do 1993. one dodjeljivale za područje FNRJ/SFRJ – tek četiri pripale ženama, ili u prosjeku svaka petnaesta. Kad je u pitanju ‘Meša’, na pamet mi pada epizoda s dodjelom 2006., kad je nagrađen roman Ko plače Sanje Domazet. Domazet je tad postala prva autorica koja je dobila ‘Mešu’, a drugost i različitost njezina romana u odnosu na dominantnu (mušku) produkciju isticani su kao argument u prilog takvom izboru. Međutim, javna je tajna da su članovi žirija (članica nije bilo) forsirali ovaj naslov kao protutežu romanu Vječnik Nedžada Ibrišimovića, koji iz osobnih razloga nisu željeli nagraditi. Dakle, činjenica da se radi o autorici i o prozi koja je prepoznata kao ‘ženska’ oportunistički je iskorištena kako bi se podmirivali neki drugi računi i dugovi – što je, po mome mišljenju, možda i gore od pukog ignoriranja. Koliko je književnim arbitrima tad bilo stalo do afirmacije Sanje Domazet, a pogotovo do podrivanja dominantnih ideoloških matrica u (polju) književnosti, najbolje govori činjenica da je po dodjeli nagrade ova autorica dobila ne samo neusporedivo manje medijskog prostora nego bilo koji dobitnik prije ili poslije nje, nego je i pala u posve drugi plan u odnosu na polemike koje su nastale oko nenagrađivanja Ibrišimovića i njihovi brojni, različito motivirani i inspirirani sudionici.”

Nije bilo druge, već o svemu pitati same autorice. Premda u Hrvatskoj i regiji piše i djeluje pristojan broj autorica, odlučila sam ova pitanja staviti pred dvije spisateljice: Lamiju Begagić i Lanu Bastašić. Ove dvije autorice odabrala sam ponajviše zato što su otprije poznate po prozama koje temama i stilskim obilježjima ne slijede dominantne književne trendove, ali i zato što od njih dvije u budućnosti očekujemo romane koji će preispitati, poništiti ili na bilo koji način ‘iznevjeriti’, kako europski, tako i nacionalne kanone na ovim prostorima.

Begagić je godinama aktivna kao kratkopričašica, objavila je knjige priča Godišnjica mature i Jednosmjerno, objavljuje u časopisima i za svoje priče dobiva regionalne nagrade, i što je za ovu temu najvažnije – trenutno radi na svom prvom romanu.

“Ne treba tu mnogo razmišljati da bi se vidjelo i detektovalo da svim književnostima koje se pišu BHSC standardima ovog našeg jezika vlada jedan te isti teror epske naracije. To nije samo i nužno teror romana, jer ima i romana nepodobnih, ima ih fragmentarnih, ima ih sa pogrešnim temama i pogrešnim junakinjama. Roman dakle jeste apsolutno dominantna forma, ali će dobiti nagradu tek ako ima i taj epski narativ, ako dobro paše nacionalnom kanonu i ako ga je pisao mudri, sijedi muškarac”, objašnjava autorica i dodaje kako je problem i (ne)postojanje ženskog glasa u vidu junakinja i pripovjedačica u našoj literaturi.

“Nije svako žensko ime na koricama neke knjige dokaz da smo napravile pomak i da je ono između tih korica ‘ženska’ priča. Vrlo se često radi upravo to, nominalno se prebrojavamo na koricama knjiga i u poslaničkim klupama, a unutra smo zapravo tek produžene ruke muškocentričnog kanona ili partijskih vođa.”

Kao autorica koja je već objavila jedan roman, a drugi tek pripremam, mogu sa sigurnošću reći kako je za rad na romanu potrebna rigorozna preraspodjela vremena i vlastitih materijalnih i mentalnih resursa. Rad na tekstu romana je najčešće isrcpljujuć (čak i kada se čini da samo pisanje ide lagano). Za roman su potrebni novac, vrijeme, mir, određena razina radnih uvjeta. O utjecaju neplaćenog kućanskog rada na spisateljice koje pisanje vide kao poziv već se pisalo i promišljalo, stoga je posve objašnjivo zašto su poezija i kratka priča još uvijek najsigurnije utočište autorica. Kada je riječ o najprestižnijoj književnoj vrsti – romanu, autori uvjerljivo dominiraju, dapače – autorica je iznimno malen broj. 

I Lamija se slaže s tim.

“Sviđa mi se metafora o priči kao utočištu. Ona to zaista jeste – stalno otvoreni prostor u kojeg zakoračiš, navučeš zastore i budeš tu dok ne odlučiš da ti je dosta i da bi sad malo vani. Onda opet izađeš, pa radiš nešto drugo, pa opet uđeš. I tako dok se na tvom hard disku ne nakupi određen broj priča, pa ih sakupiš i objaviš. S romanom je drugačije: u njega kad ukoračiš, nije baš tako lako iskoračiti, on ne dozvoljava toliko šetanja, on je svojevrsni karanten”, kaže i u nastavku nam prenosi trenutno iskustvo rada na svom prvom romanu, ali i komentira, u ovom slučaju ne samo anegdotalnu, paralelu između roda i književne forme.

“Pripremam teren za apsolutnu fizičku i mentalnu izolaciju, a to zaista traži ozbiljne resurse: bijeg na planinu, čitav niz servisa koji će podalje od karantene držati dvoje djece i psa, isključivanje iz virtualnog svijeta, te unaprijed određenu svu silu onih tekstova koji nisu književnost, a nama autoricama i autorima, u međuvremenu, plaćaju račune. Kada je u pitanju veza između književne forme i roda, teško je ne primijetiti baš taj obrazac: ja priče mogu pisati između dječije zadaće i ribanja šporeta. Roman ne mogu. Sijedi mudri pisac ne pomaže djeci oko zadaće i ne riba šporet, pa ne mora šetati među pričama, već zaroni u našu slavnu epsku prošlost i tamo iskopa roman. Malo sam se zaigrala sa riječima, naravno i namjerno, iskarikirala sam i generalizirala, dakako da postoje sjajni romani koji nisu epski, ni patrijahalni, ni muškocentrični i sjajne zbirke priče koje nisu ženske, ali ne smijemo zanemariti da je patrijahalno heteronormativno društvo stvorilo kanon i da će pojedini autori uvijek u njemu plivati kao ribe u vodi, sigurni, zaštićeni i autohtoni”.

Plodonosni doprinos temi dala je i Lana Bastašić, mlada BiH književnica koja trenutno živi u Barceloni. Nakon što je izdala knjige kratkih priča Trajni pigmenti i Vatrometi, nekoliko godina bila aktivna na regionalnoj književnoj sceni i smatrana jednom od ‘najperspektivnijih spisateljica koje dolaze’, štogod ta izlizana sintagma doista značila, Lana se ‘odmetnula’ izvan granica Balkana. I nju sam najprije pitala kako objašnjava činjenicu da su žene u ovom dijelu svijeta kao autorice mnogo prisutnije u kratkoj priči, poeziji i drami, nego u romanu.

“Mislim da je odgovor na to pitanje višestruk. S jedne strane, za mene je logičan put u pisanju proze ovladati (ili makar pokušati ovladati) prvo kratkom pričom. Lamija Begagić i Lejla Kalamujić, čini mi se, dijele to mišljenje. Iskreno se nadam da će nas te dvije autorice tek iznenaditi svojim romanima jednoga dana, no cijenim njihovu obazrivost kada se radi o spisateljskoj raboti: ne hrle ka formi novele zbog njene prijemčivosti i popularnosti, već joj prilaze s oprezom i odgovorno. Tanja Stupar Trifunović i Olja Savičević Ivančević su nam već pokazale šta možemo da očekujemo od naših romanospisateljica. S druge strane, ako i imamo čitalačku publiku (voljela bih da vjerujem da je tako), očigledno je da je roman i dalje najpopularnija forma, kao i to da je muškarac najpopularniji izvršilac te forme, stoga i ne čudi da se te dvije mejnstrim kategorije tako često sreću ruku pod ruku.

Naše su velike romane napisali muškarci, našim su velikim nagradama nagrađeni romani muškaraca i o muškarcima. Pitajte se ko su ti koji se smatraju našim velikim kritičarima, izdavačima, prevodiocima. I mada nam se može učiniti da je ženama napokon dopušteno igrati se u pijesku sa onima koji po istome pišaju već nekoliko vijekova, roman ostaje po strani kao nešto čime pravi pisci treba da se bave, a tom su skoro pinokijevskom sintagmom okićeni mahom muškarci. Iako pozdravljam činjenicu da su se žene mnogo uspješnije uhvatile u koštac sa zahtjevnom formom kratke priče, smatram da je vrlo važno zahtijevati i graditi svoj prostor kroz sve žanrove. Vrijeme je da izađemo iz njihovog pijeska i napravimo sopstveno igralište umjesto što čekamo da uspijemo kao romanospisateljice tako što će nas objaviti muškarci, pohvaliti muškarci, kritikovati muškarci, nagraditi nas muškarci. Neophodno je da pišemo romane o tome kako mi vidimo svijet, kako ga doživljavamo i da se nosimo s tim da će ti narativi biti okarakterisani (pežorativno) kao ženski romani, da će biti ismijani, popljuvani ili, što je još gore, ignorisani jer nisu kompatibilni sa tim uzvišenim svjetonazorom s vrha (uglavnom zamišljenog) falusa.”

NAKON ŠTO JE PRIJE DVIJE GODINE ODSELILA U BARCELONU, LANA MI JE U PRIVATNOJ PREPISCI KAZALA KAKO SE VIŠE NE PRONALAZI U ‘NAŠEM JEZIKU’, DA NIJE ODUŠEVLJENA PRAVCEM U KOJI IDE BALKANSKA KNJIŽEVNOST, TE DA VIŠE NE ŽELI BITI DIO NJE. ZATO JE PITAM ŠTO JU JE TO NAGNALO DA SE POŽELI IZMJESTITI I PROPISATI NA DRUGOM JEZIKU?

“Nikada neću zaboraviti jedan od onih dosadnih okruglih stolova o savremenoj književnosti u Beogradu za kojim mi je jedan stariji desničar rekao da sam toliko šarmantna da se nada da ću pripadati srpskoj književnosti (jer šta drugo žensko može u knjigama nego da bude šarmantno, rađa djecu, hekla priglavak ili se objesi?)a jedan mlađi ljevičar dodao i to da ja imam još toliko toga da pročitam, iako me nikada do tada nije upoznao. Valjda je bilo očekivano da sam malo pročitala jer sam mlada žena. Jednom sam prilikom pred istim čovjekom pomenula Klaris Lispektor i Elzu Morante. Pogledao me kao da sam otpjevala nešto na kineskom. Tada sam shvatila da je pod toliko toga mislio na muške autore. Sve ovo pominjem kako bih donekle objasnila svoju ljubav ka egzilu i srećnu činjenicu da se pojedinci u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Banjaluci i dalje nećkaju gdje da me smjeste. Egzil je za mene jedina moguća opcija, ne samo fizički, nego i u svakom drugom smislu, jer nikada nisam znala kako da budem dio bilo kakve grupe, a da ne izdam to što pišem”, kaže Lana koja priznaje da ipak i dalje piše na našem jeziku. 

“Postoje neke priče koje su, za mene, neodvojive od diskursa u kojem su nastale. Bolest naše kulture je duboko utkana u naš jezik i ne bih još uvijek toga da se odreknem. Pisanje na engleskom mi je pomoglo u jednom drugom smislu – da se odmaknem od jezika i vidim ga kao što bi jedna vajarka vidjela glinu: van sebe. Pišem mnogo sporije i mnogo odgovornije, nadam se da će se to i vidjeti u mom budućem radu.”

ŽENE IZNIMNO RIJETKO DOBIJAJU VELIKE KNJIŽEVNE NAGRADE NA BALKANU. OVDJE SU JOŠ UVIJEK NAJCJENJENIJI NARATIVI RATOVA I POVIJESTI, ODNOSI SINOVA I OČEVA, A HEGEMONIJA MASKULINIH GLASOVA ZRCALI DOMINANTNO PATRIJARHALNO DRUŠTVO. OSTALE TEME I DISKURSI U PROZI, POEZIJI I DRAMI MAHOM SU MARGINALIZIRANI OD STRANE OD STRANE TZV. KNJIŽEVNOG ESTABLISHMENTA, S POVREMENIM IZUZETCIMA. KAKO REMETITI TAKAV SUSTAV I IMA LI UOPĆE SMISLA TO ČINITI?

“Nedavno smo razgovarale i o tome da je u posljednjih 15 godina Ninovu nagradu dobio samo jedan roman čija je glavna junakinja žena. Dakle, riješili smo donekle problem površnom aplikacijom političke korektnosti – dali smo dva NINa ženama. Međutim književnost nije biro za zapošljavanje, njena se problematika traži i riješava unutar iste, a ne pukim dodavanjem žena na listu imena. Tanja Stupar Trifunović napisala je roman o majčinstvu, i to ne onom svetom, bogorodicedjevo majčinstvu, već karnalnom, suštinskom, onom što te istovremeno i ukida i iznova definiše. Nisam ni očekivala da joj gomila muškaraca da nagradu za takav roman i, najiskrenije, bolje joj je bez njih. Naše (uspješne) spisateljice uspjele su da učine taj vrlo važan korak ka dobroj književnosti: da se odmaknu od eksplicitnog koje samo eksploatiše unaprijed određene priče, i primaknu se unutrašnjim, manje vidljivim značenjima kraj kojih će slabiji pisac proći bez da ih primijeti. Remećenje sistema se, stoga, nikada ne nalazi izvan: treba ga kasapiti iznutra, tamo gdje se ušuškao. Ovo, naravno, ne znači da su sve naše spisateljice dobre spisateljice zato što su žene, niti da su nam svi pisci loši zato što su muškarci. Nadam se da se takav redukcionizam ne izvlači iz mog stava. Međutim, vrlo je važno početi govoriti o književnosti napisanoj o ženama i o njihovom viđenju svijeta, a ne tek dodati po jedno žensko ime kakvom okruglom stolu, nagradi ili festivalu i oprati ruke.”

NA PRVI POGLED SE ČINI DA SU, KADA JE RIJEČ O NAGRAĐIVANJU AUTORICA, EUROPSKI TRENDOVI NEŠTO DRUGAČIJI. ZATO SAM PITALA LANU KAKO U PRILOG OVOJ TEMI GOVORI EUROPSKA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST? 

“Već sam pomenula Tanju i moram da dodam da sam onog dana kada sam pročitala da je dobila tu nagradu vrisnula toliko da mi se mačka prepala, odskočila i ogrebala me preko cijele lijeve ruke. (Dakle, Tanja, bukvalno sam krvarila od sreće!) Međutim, to je tek iznimka koja podržava pravilo. Problem književnih nagrada u Evropi trenutno je druge prirode: iskreno mislim da postoje nekakve nezapisane liste prema kojoj određena politička, društvena ili druga grupa treba da dođe na red za nagradu. Drugim riječima, ako je crnkinja, ujedno i lezbejka, dobila nagradu ove godine, dovoljno smo se dokazali da je sljedeće dodijelimo bijelom muškarcu iz Bruklina. Mislim, stoga, da ManBooker npr. više nije ono što je nekad bio, a i Tim Parks je vrlo pronicljivo pisao o tome zašto ne treba preozbiljno shvatati ni Nobelovu nagradu za književnost. Ja svoju lektiru nikada nisam zasnivala na književnim nagradama jer smatram da književnost nije sport pa da se knjige prate prema trofejima. Pravilo palca, prema meni, jeste pratiti dobre književne časopise kao što su npr.GrantaTin HouseMcSweeney’sModern Poetry in Translation, n+1, pa čak i New Yorker, te konstantno otkrivati nova imena i naslove. U tom smislu čak je i Goodreads korisniji od nagrada – tamo sam pronašla neke vrlo vrsne čitaoce i čitateljke iz čijih digitalnih biblioteka redovno kradem naslove. Čekati da vam intervjui i nagrade kažu šta da čitate je, u najmanju ruku, lijeno.”

BASTAŠIĆ U BARCELONI ODNEDAVNO RADI KAO VODITELJICA RADIONICE ZA KRATKU PRIČU U ŠKOLI ESCOLA BLOOM. ZANIMALO ME KAKO IZGLEDA RAD TAMO, O ČEMU PIŠU POLAZNICI/POLAZNICE? 

“Kad kažeš ljudima da živiš u Barseloni, oni zamisle nešto slično apsolventskoj ekskurziji od tri dana: po cijele dane sam na plaži, jedem paelju, pijem koktele itd. Činjenica je da svaki dan koristim tri različita prevoza da odem na posao i vraćam se kući u jedanaest uveče. Međutim, vrlo sam zadovoljna projektom Škole Bloom, budući da ovdje zaista postoji jedna vrlo raznolika i vrlo živa književna scena i ljudi se međusobno podržavaju. Drugim riječima, kada učiniš nešto javno, prva reakcija nije hejt (kao što je to, priznajmo, slučaj kod nas) već podrška, iz prostog razloga jer smo istom sosu i u zajedničkom cilju nam je održavati književnost vitalnom i relevantnom, čak i ako se razlikujemo u nekim pogledima. Borja Bagunyà i ja stoga nismo imali u cilju otvoriti nekakvu repliku američkog MFA programa u kojem se ljudi uče pisanju, a mi tobože posjedujemo nekakvo sveto znanje o istome, već organizovati kreativne grupe unutar kojih pisci i spisateljice mogu da pronađu prostor i interakciju koje samo potpomažu taj, inače, samački posao. Važno je reći da su to i čitalačke grupe, seminari i radionice, a ne jalovi program od 12 koraka u kojem ti neko kaže da koristiš manje pridjeva i naplati to hiljadu evra. Naša se rabota toliko često vidi kao hobi da smo mi odlučili stvoriti prostor u kojem se pisanju pristupa kao ozbiljnom poslu i u kojem nijedan polaznik ili polaznica ne mora da se pravda niti se objašnjava. Osvježavajuće je imati ljude koji će tvoju priču u nastajanju pročitati, ponuditi ti konstruktivnu kritiku i učiniti da se malo više osjećaš kao neko kome je pisanje vokacija, a ne hobi. Na Balkanu se i dalje vjeruje u genijalce koji pišu remek djela u dva mjeseca, govoriti o knjigama znači govoriti o imenima pisaca, međutim pisanje je posao, bez ikakve romantike, koji zahtijeva vrijeme, predanost, strpljivost i spremnost na to da žrtvuješ ideju sebe kao Autora sa velikim A zarad priče koju želiš da ispričaš.”

Čini se da je postepena izgradnja vlastitog kanona jedino što kao autorice dugujemo same sebi, ali i čitateljima/icama koji od književnosti traže izlazak iz skučenog i učmalog teritorija u kojemu pravila i granice kroje oni književnost vide kao područje dominacije nacionalnih i (hetero) patrijarhalnih paradigmi.

 

Antonela Marušić

*Tekst prvi puta objavljen na portalu Vox Feminae*

Fotografija: Vox Feminae

Oglasi