DIJALOZI MEĐU VERTIKALNO PARALELNIM SVJETOVIMA

 

poznajem Ofeliju

onu Hamletovu

onu Shakespeareovu

još jednu od onih predivnih

veličanstvenih pantragičnih dama

ljubav ne može ništa izliječiti

rekla je

bol ne prestaje kada nestaneš

jedino je ona stvarna

sve će ostalo prestati postojati

jednom

kada zatvoriš oči

rekla je

autosugestija pomaže

ne zauvijek

kratkotrajan placebo efekt

bol je prikaza s Janusovim licem

vječna bezvremenska

i uvijek se vraća

ponovno & ponovno & ponovno

(injekcija morfija direktno

u leđnu moždinu)

imaginarno stvaranje

kreiranje sveobuhvatnog kalupa

suviše realna destrukcija

savršenih kulisa savršenog postojanja

rekla je

trebamo boga za iracionalne optužbe

trebamo idole u onim jutrima

kada se ne usuđujemo pljunuti

blijedu kopiju bijednog originala

razmazanog u prostoru

s one strane zrcala

rekla je

traženje sreće je perpetuum mobile

nema te tvari tog poliestera

te plastike koja može

popraviti prazninu

loše je sve što nas čini slabima

dobro je sve što nas čini jakima

amor fati/amor fati

(ono što sam bila

osvrćem se

samo podsmijeh & bolan stid

sramotan trenutak slabosti

samo to & ništa više & ništa manje)

sve će ovo prestati postojati

jednom

kada zatvoriš oči

(rekla je)

 

 

*Vizualni autorski odgovor Brune Babić na pjesmu Verice Rekić*

Verica Rekić rođena je 1989. u Dubrovniku, pohađala je I. gimnaziju u Splitu te je diplomirala kroatistiku i povijest na Filozofskome fakultetu u Splitu.

Bruna Babić (1988., Zagreb). Iako nosi zvanje magistre tekstilnog i modnog dizajna, trenutno radi kao freenlancer u području ilustracije. U izradi svojih djela najčešće koristi tradicionalne tehnike koje nerijetko kombinira i upotpunjuje digitalnom obradom. Motive i inspiraciju prvenstveno crpi iz mode, arhitekture i bajki. Sudjeluje u izradi kostima za manje plesne skupine, a angažirana je i u dječjim radionicama crtanja i slikanja.