SESTRA

Sestru je udario vlak.

Prije mog rođenja, kad se još nije znalo, prije propasti, prije svega. Doklizio je tračnicama s visokog tamnog mjesta s druge strane svijeta teretni vlak bez putnika i zaustavio se na njenom mekom potiljku, kao u  jastuku. Nije bilo perja, krv se prosula po kamenju i poškropila drvene daske natopljene naftom. Bez zvuka. Plač se začuo kasnije dolje od kuća jer znalo se da se vlak ne zaustavlja prije tunela, a sad stoji i čeka. Što čeka, što čeka, gdje je… Nestaje zraka, nestaje dana, treba brzo s njom, brzo.

Poslije je opet tiho i svijetlo.

Bolnica je bijelo mjesto koje se ne zaboravlja kad si dijete. Ipak, ona se ne sjeća. Ni boli ni zavoja, ničega. Kad sam se rodila, sestra je imala ožiljak kao Harry Potter preko čela i dalje preko glave u kosi. I morao si je slušati jer je bila starija i veća i znala je sva slova. Znala je sve igre ili ih je izmišljala, novu igru za svaki dan. Za svoje sestre. Popela bi se na krevet i ogrnula zlatnim pokrivačem s resicama i bila je grozna kraljica Vanda iz Sport Billyja. Da Vaša gadosti, kraljica! I ožiljak bi pocrvenio samo kad bi se naljutila.

Sestru je udarilo auto.

Istu sestru na povratku iz škole na cesti što teče paralelno s tračnicama. Ja se toga ne sjećam uopće ničega a mogla bih. Kad je masiram, na lijevoj strani leđa osjećaju se komadići asfalta koji su ostali pod kožom. Sestra trenira rukomet i bole je leđa i ja je masiram uvijek poslije treninga ako mi nešto obeća. Ona obeća, pa kasnije kaže da se ne sjeća a obećala je. Udaram je nogama i rukama, stisnutim šakama, najjače što mogu i plačem.

I odlazim.

Majčina narančasta spavaćica je tanka i mekana, zadnjih godina ja spavam na lijevoj strani njenog kreveta i čvrsto je držim u rukama. Ponekad je dodirnem po kosi i kažem joj pričaj mi kako je sestru udario vlak  i auto i kako je preživjela i kako su oni umrli. Ona neće. Kaže šta će ti to i ode za nekim poslom kojeg nema. Ja ostanem u sobi i gledam ih na slikama kako se smiju.

Mene nema na slikama, nisam se još rodila.

Sestra pjeva u crkvenom zboru subotom na probama i nedjeljom na misi. Pjeva glasnije od svih u crkvi, čita Prvu Korinćanima i čujem samo njen glas. I na putu prema kući ona opet pjeva Kyrie eleison,  Kyrie eleison ili Narodi nam se kralj nebeski. Malo me je sram, ali opet mislim se, to je moja sestra i zagrlim je oko bedra.

Kad se udala, ja sam dobila njen krevet i ormar i sobu s posterima na zidu i knjigama. Sve sam poskidala. S unutarnje strane ormarskih vrata na ogledalu su bile zalijepljene dvije iste sličice Davida Bowiea iz Brava. Njih sam ostavila.

I tako.

Sad imam tu sestru s deset metalnih kopči u glavi i dvije meke ruke pune posla i dvoje odrasle djece i mužem i nekom zelenom firmom. Ta sestra u glavi ima sve što joj treba da se ne rasprsne. Ožiljak se skoro i ne vidi i ona se ničeg ne sjeća.

Ničeg se ne sjeća ta sestra.

 

BABA DŽEPARA

 U zemlji je mrak.

Znam to jer sam jednom iskopala rupu i zavukla glavu. U zemlji nema ničega jer ona pojede sve što se zakopa. U kosi ostanu samo prljave grudice koje navečer ispadnu na jastuk. I crno pod noktima. Mater poslije viče na mene jer se nisam oprala. Još da zna da sam gutala kamenje, zadavila bi me k’o miša.

Kamenje gutamo svi troje.

Kad se sjetimo.

Netko nađe kamen i kaže Oš’ se kladit da ću ga progutat? I proguta ga. Onda svi moraju progutati kamen otprilike te veličine ili još veći. Tko proguta najveći kamen, bude glavni taj dan. Poslije na to zaboravimo i igramo se rata.

Tračnice iznad naših kuća su granica.

Nikoga od nas još nije zgazio vlak. Osim moje sestre, ali ona je preživjela i sad je starija od mene devet godina. Ona se s nama ne igra i kad prijeđe tračnice džogira jer je sportašica. Trenira rukomet u Vranjica. Jednom joj je iz džepa ispalo 500 dinara i nikad ih nije pronašla. Baba je rekla K’o da ih je zemlja progutala! Nas troje smo danima kopali tamo kuda je sestra trčala, ali nije bilo ničega, baš ničega.

Možda to i nije istina.

Ali, koga zanima?

Možda smo mi našli 500 dinara i podijelili ih među sobom i potrošili u Ilovinim samoposlugama na Coca Colu, Munchmallow i Životinjsko. Možda nas je od toga bolio trbuh, a ne od kamenja.

(Da nisi nikome rekla!)

Ali, koga zanima?

Kad pada kiša, obujemo gumene čizme s bijelom vunicom iznutra i plastične kabanice. Onda idemo u školu ili na vjeronauk. U koloni. Držimo se jedno drugome za ramena i pjevamo:

Pada kiša ubi miša,

dođe Stari pa ga vari

dođe Bili pa ga dili

dođe Baba Džepara

pa ga slatko večera[1]

 Onda opet ispočetka. I sve tako dok nam se grlo ne osuši. Kad smo u čizmama, prođemo kroz lokvu namjerno jer nam voda ne može ući unutra. I puštamo da nam pljušti po glavi ispod svakog oluka, pa tko duže izdrži.

Mravi ne znaju plivati.

Ako ih staviš u metalnu posudu punu kiše, svi se podave. One koji uspiju doplutati od jednog kraja posude do drugog, zakopaš u zemlju i napraviš im grob. Jer su najbolji.

Oni to ne rade, samo ja, iza kuće kad nema nikoga.

Tamo sam iskopala rupu.

I ubacila dijelove polomljenih lutaka, autiće i praznu kutiju cigareta. Rupu sam pokrila daskom i pritisnula kamenom tako da nitko ne dira. Sutra, kad sam podigla kamen i dasku, nije bilo ničega.

Samo zemlja.

Obojica lažu.

Gledaju me u oči i kažu da nisu. A jesu. Vidim im po džepovima. Nabubreni su.

– Aj isprazni džep kad nisi!

– Neću, šta te briga šta imam u džepu!

Kad krenem prema njima, smiju se i bježe. Viknu mi Babo Džeparo! izdaleka. Iz njihovih džepova na zemlju padaju trešnje i ja ih gazim bosim nogama.

Zemlja onda postane crvena.

U mojim džepovima uvijek ima kamenja i grudica zemlje na što mater poludi. Ima i pet  sjajnih plavih papirića od Munchmallowa.

Njih još nije vidjela.

Kad je umro otac, padala je kiša.

I stavili su ga u grob k’o mrava. Mater je rekla da je grob od kamena, ali ja znam da nije i da je unutra crno i da je zemlja. Zato ne prilazim blizu. Samo čvršće stisnem kamenje u džepu. Na povratku slušam udaranje kišnih kapi o krov automobila. Ima isti zvuk kao kad voda iz oluka udara o naše glave.

(Dođe Baba Džepara

pa ga slatko večera!)
Sama sam.

Kad dođu, reći ću im da ništa ne stavljaju u zemlju jer zemlja sve pojede, šta god u nju staviš.

I ljude.

U zemlji živi Baba Džepara i jede ljude, tako ću im reći.

Pa nek’ se i oni boje.

 

ŽELJA

Dan je bijel i plosnat.

S plavim rubovima.

Takav je i stolnjak na kuhinjskom stolu. Onaj na kojem režem kruh. Uvijek izrežem dvije fete i namažem ih maslacem i marmeladom. Danas sam gladna i izrezat ću tri. Izrezat ću možda i četiri, ako budem htjela, nema problema.

***

Za rođendan bih najviše voljela perlice.

(Ne bijele, njih imam, nego one u bojama.)

***

U međuvremenu žvačem i gledam kroz prozor.

Imam devet godina.

Deset.

Pa jedanaest.

Kruh je crn i suh, treba mi puno vremena.

***

Ako požurim, svi će još biti tamo. Na zidiću pokraj oleandra. Gledat ćemo u nebo i čekati da padne zvijezda. Onda ćemo izgovoriti želju i igrati se skrivača. Ono što bih najviše voljela nikad ne kažem pred svima. Zato dok se skrivam, opet gledam u nebo i čekam da padne još jedna.

***

Kad dođem kući, ona me ništa ne pita. Samo kaže Dobro operi koljena! Ona ne zna da mi je sutra rođendan. Ili se pretvara.

***

Noću sanjam perlice kako padaju s neba. I ja ih hvatam rukama, glavom i nogama. Poslije je zemlja skliska i šarena.

***

Kad pojedem kruh, obrišem stolnjak i pokupim mrvice prstima.

Onda ih bacim kroz prozor.

U vjetar.

I mravima.

***

Danas mi nije rođendan. Tek sutra. Pa opet dogodine na isti dan.

Ponekad ne poželim ništa.

Samo gledam kako pada.

Još jedna.

I još jedna.

I još.

Sve do kraja.

 

Nada Topić (Split, 1977.), piše poeziju i kratku prozu. Objavila je dvije zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.) i Meteorologija tijela (2015.) te slikovnicu Kako se rodila roda (2007.).  Tekstovi su joj objavljivani i izvođeni na Trećem programu Hrvatskog radija, u časopisima (Mogućnosti, Zarez, Fantom slobode, Poezija, Tema, Sarajevske sveske…), u zbornicima i na internetskim portalima. Doktorirala je u polju informacijskih i komunikacijskih znanosti, živi i radi u Solinu.

Fotografija: Agelshaxe

 

 

[1] Narodna brojalica

Advertisements