[ANCHORAGE] –  im., Želja da se uhvatiš za vrijeme koje prolazi, kao da se pokušavaš držati za stijenu usred rijeke, osjećajući pritisak struje na grudima dok tvoje starješine plutaju nizvodno, dozivajući te kroz huk brzaca: “Samo pusti, u redu je, pusti!”

uzvodno1

 

UZVODNO

Jer što bih niz tok kad mogu uz rijeku? Nema mi ni smisla pustiti tijelo struji da ga nosi gdje joj ćeif. Struja nije blagonaklona mom biću. Nije ni da mi šta zamijera. Samo je apsolutno indiferentna i činjenica stoji da, dok me ona noskara okolo, ja mogu odmoriti kosti ili ih slomiti. Jedno ili drugo. I gdje da ja njoj pustim da ona mene nosa? Vrijeme je ići.

Ona se okrenu na stranu prvo, pa pridignu gornji dio tijela – uspravi se polako potpomažući težinu svog bića rukama i sjede na krevet. Ostade sjediti malo dok joj se prestane mantati. Po običaju, pogleda u desno, pravo kroz prozor na uređen park gdje su pacijenti sjedili sa rodbinom ili šetali sa fizioterapeutima. Vani bi, ali ne bi vani. I njoj je bilo vrijeme da prohoda među klupama, pored fontane, pa da skrene u mini aleju, pa će odatle nadesno nazad među klupe. Pa ponovo. Tad će joj uveliko biti previše. Vani će faliti vazduha. Neće objašnjavati fizioterapeutu. Samo će brzo nazad u sobu. Među čvrste zidove gdje je sama i gdje nema zvrkova u trbuhu. Ako ništa, dan je sunčan, pa je tlo suho. Štake neće proklizati. Dobro je, makar to.

                                                                                                „Ne treba te biti strah da ćeš se okliznuti, štake su tu da budeš stabilna“, objasni joj doktorica, inače psihijatar, nakon što se vratila iz šetnje. „Zadnje dvije godine hodaš vani polako tako, pa jel’ bilo problema?“

„Pala sam najmanje deset puta“, odgovori, a doktorica raširi oči pa trepnu. „Ali me zaista nije strah da ću se okliznuti i pasti. Naučila sam pasti. Doktor je rekao da ako ponovno udarim lumbalni dio, mogla bih više i ne ustati. Ali to sam prihvatila. Još mi treba da me svega strah…“

„Dobro, vjerujem ti. Ali ovo ti je zadnji razgovor samnom. Prekosutra ideš kući. Dosta fizikalne, zar ne?“

„Dosta, vala.“

„Prije nego odeš, voljela bih da se dotaknemo još jedne teme, ako ti nije previše neugodno govoriti o tome. Mislim da bi to morale konačno spomenuti.“

„Ne znam da bi mi išta bilo toliko neugodno…“

„Pa ovako, konkretno, da li te ovo stanje podsjeća na ono što se desilo tvojoj majci?“

Jer ima nešto u plućima- Ili je u rebrima, ne znam. Mislim da se rebra stisnu. Ne, prvo se u stomaku zavinta srklet – kao zvrk – rotira se. Onda se rebra stisnu, a u plućima se širi vazduh. Ne vazduh. Voda.

„Možda malo. Ali ne toliko. Ona je imala rak. Zbog raznih komplikacija nije mogla hodati. Ja sam bila u saobraćajnoj. Nije isto. Mogu li vode malo dobiti, molim vas?“

„Naravno, mila. Evo momenat.“

Kroz prozor uđe hladan vjetar. Pomazi sinuse. Osuši slane oči.

                                                                                      „Eto, samoj sebi bi oči izvadila kad vidim ovaj narod ‘vako da se nabije na ovaj lift…“, reče starija gospođa u dimijama, u zaštitno-teritorijalnom modu, stisnuta uz vrata za lift, prva na redu da uđe, ha se otvore. „Pa hoće li više“, upita više sebe nego nju dok je lupetala po dugmetu. Što više puta udari i što jače udari, lift će znati da je njoj hića, pa će i pohititi. „Nisam ja platila da se ovdje banjam za onol’ke pare, a da moram ‘vol’ko lift čekat’. Jel’ tako?“, okrenu se njoj na kraju.

Ona nije gledala u ženu, već u brojke na tabli iznad vrata lifta. Odbrojavala. „Ne znam, gospođo, meni je socijalno platilo ovaj put. Sljedeći put ću morati sama.“

„I meni, vala. Ovo mi je treći put ovdje. Socijalno plati za pemzionere, ha ja, još ću sama plaćat’, još s onijem ženama u sobi, ni najest’ se ne mogu ovdje, hrana im……“

Milisekunde otkucavaju u impulsima. Jedna po jedna, sudaraju se s mozgom. Prodiru u moždinu. Odatle, prostruje, zalete se i udare u noge i u šake. Struje. Padaju. Slobodan pad.

Lift odzvoni. Ona udahnu.

                                                                                                     „Udahni kad se dižeš, izdahni kad se spuštaš nazad. Tako“, napomenu je mehanički fizioterapeut dok su prelazili standardne vježbe jednu za drugom. Napamet. „Sljedećeg mjeseca ti je rođendan, jel’ de?“ Ona ga pogleda začuđeno, a on pojasni: „Piše u kartonu… Imaš li kakav plan?“

Ona je razmišljala kako je predaleko od svoje sobe. „Želim ići.“

„Gdje ćeš? Gdje bi voljela?“

„Bilo gdje. Uvijek sam htjela živjeti u drugoj državi. Makar godinu-dvije. Da me opuca kulturni šok koji put i da skontam šta iz toga. A i htjela sam pjevati. Imala sam bend. I htjela sam prodavati svoje slike. Htjela sam dosad svašta nešto.“ Udahnu pa se pridiže na koljena – ruke naprijed, leđa pravo. Butine su je zatezale. Noge su joj drhtale. Koljena su se borila protiv tla i težine njena tijela u pokušaju da pohrle jedno ka drugom.

„Dobro je za danas“, reče on i pruži joj ruku da joj pomogne da ustane. „Pa još si mlada, stigneš sve to. Koliko puniš?“

Ona se spusti polako na dupe i izdahnu. Onda se pridiže opet na koljena – ruke naprijed, leđa pravo.

„Trideset četiri.“

Jer ne pita vrijeme: nisi dobro, dal’ da stanem, da te pričekam malo? A ja da mu velim: nisam dobro. Sačekaj me. Evo samo da ovo obavim, ovo što se samo nametnulo, ovo što nisam tražila, što mi nije bilo u planu, a što mi je postalo plan do izdaha. Evo sačekaj me jedan momenat, samo da ovo, pa ćemo zajedno dalje. Imam toliko toga uraditi.

Ne daj mi da kasnim.

                                                                                               „Nećeš moći nigdje još neko vrijeme, dok ne vidimo nalaze i kako se živac oporavlja. Znaš da je dobro oštećen. Pogotovo sa desne strane. Sad ne možeš funkcionisati sama,“ doktor joj je rekao na kontroli.

                                                                                             „Čuj, kaže, ne mogu sama. Mogu sve sama“, prepričavala je bratu dok su sjedili u kafiću na zadnjem spratu Centra. Jeli su sladoled. Lješnjak i šumsko voće.

„Kako? Kližeš se po ledu. Ko će ti pomoći do prodavnice?“, upita on.

„Ići ću negdje gdje nema zime.“

„A šta ćeš ako ti pozli? Ako se povrijediš?“

„Pa šta ako se povrijedim? Zaboravit ću. Dignut se, kretat se. Naprijed. Hoću u rikverc?“

„I nije te strah sama?“, molećivo je upita.

„Kontam…“, odgovori tiše, „…iovako sam tati i tebi na teret-“

„Joj, ne seri, života ti-“

„Nije“, viknu skoro pa preplašeno. Mučno. „Znam koliko je posla oko mene. Koliko vremena. To je spalo na vas. I normalno da me strah sama. Ne znam kako ću do prodavnice otići kad malo mraz padne. Ali kako drugi ljudi idu… Kontam tako i ja…“ Glas joj postade sitan.

„Upravu si, seki. Ljudi žive normalno i da nikad ne prohodaju. Ti ćeš prohodati bez štaka garant ionako, sve ćeš ti to solo“, namignu joj mangupski. „Ali kako ćeš zarađivati dotad u toj tvojoj novoj državi?“

Cvoknu jezikom nervozno. „Vidi, nisam ja luda, znam da nemam sad para da idem. Al’ me nemojte nervirati da ne mogu. Mogu!“

„Normala da možeš! Ma ljubi je buraz njen.“ Nakezi joj se što je šire mogao i baci joj daljinski poljubac. Nakon koji momenat, gurnu joj mobitel ispred očiju. „E, vidi koji je film izaš’o. Ić’emo gledat’“, nasmija se.

„Možeeee“, obradova se se i ona, glas joj zaživi, mada kratko. Zvrk se obrnu u stomaku. Utačka se.

„Nova postava.“

„Vidjela sam…“

„Ova glumica je zakon. Ranije sam je vidio u nekol’ko filmova, al’ sad kupi glavne uloge. Sve zgazi ženska! Doduše vrijeme je bilo. Kolko je njoj sad, dvadeset pet, jel’de?“

Ona se uspravi, pa ga pogleda s čuđenjem. „Dvadeset pet? Čuj?“ Prokonta, pa nastavi: „Jel’ glumcima sada skoro svima tako – srednje dvadesete, kasne dvadesete?“

„Hmm. Vjerovatno. To je ta generacija.“ Zahvati sladoleda.

„Ta generacija…“

„Udaje se Marija. Rodica ti je, red je da ideš.“

„Reče tata. Vidjet ću. Ima dana ne da mi se kupati, kamoli da se spremam za svadbe. Uostalom, gdje je ona poletila da se udaje onako mlada.“

„Pa mlada, ali nije ni toliko da se ne može udati. Dvadeset sedam, šta hoćeš. Sve one tvoje imaju djecu dosad.“

„Hmm, vidiš, ima i ta…“

„Kad ćeš ti?“

„Neću ja ništa. Odoh da putujem. Nisam trpila sedam godina fizikalnih terapija i učenja da hodam k’o beba da bih se iz pelena odmah udala. Nema šanse.“

„Eno na Instagramu, Lela okačila nove slike. Bila u San Francisku prošli mjesec, pa u Majamiju. Sad ide za Švicarsku.“

„Vidjela sam.“

„Pa će konačno kući, poslije – kol’ko je to – osam-devet godina hodanja okolo. Čovječe! I ona Fatma isto. Maja će kaže ostati u Londonu, neće se vraćati, ima tamo posao već dvije godine. Znaš da je Sejo u Singapuru? Tamo radi sa nekom grupom na nekoj aplikaciji, sad će izaći, očekuju da će biti ludilo popularna. Ona Lena je u Australiji, svira sa filharmonijom….“

Jer ima nešto u plućima- Ili je u rebrima, ne znam. Mislim da se rebra stisnu. Ne, prvo se u stomaku zavinta srklet – kao zvrk – rotira se. Onda se rebra stisnu, a u plućima se širi vazduh. Ne vazduh. Voda. I ta voda nagrli u lobanju i zamuti misli, nešto nalik bari, a mozak masa od blata u bari, a rebra se štišću dok voda ne ispliva na nos i usta i hoće da potopi glavu. Udahnem. Udahnem vodu. Prsti trnu. Stopala i šake trnu i onda se tresu. Sinusi peku. Oči me peku. Magle. A nema vazduha. Odnese me bujica. Zabacujem ruke ne bih li se uhvatila za nešto.

„Jesi dobro? Da stanem?“

„Možeš li stati? Samo momenat. Molim te. Samo sat. Samo ovih sedam godina. Samo da kažem da mi je dvadeset sedam. Da se ukrcam na onaj avion. Da mi karta ne propadne pod točkovima  kamiona.“

                                                                                       „Nema više propadanja kroz one stepenice. Popravili su i njih i ogradu kod zgrade – konačno, đavo ih mahniti nosio – sad će ti biti lakše da se popneš. Požurio ih tajo da bude sve gotovo dok dođeš kući“, govorio je, smiješeći se, sitan, blijed, ispijen muškarac dok je ubacivao torbe u gepek.

Ona je gledala ka ulaznim vratima u Centar. Djelovala su predaleko. Ako krene sad, za koliko može biti u sobi?

„Ne planiram toliko biti kući, tata.“

„Koliko god da budeš, sine… Dedo će doći da te vidi. Može se malo kretati ovih dana.“

„Otići ću ja da vidim njega.“

„Neka. Njemu drago da izađe iz kuće. Hoće cvijeće da ti donese.“

Popustiše malo stisnuta rebra. Udahnuh. Pogledah od vrata Centra prema tati. Nasmiješih se.

„Može i tako.“ Šake joj se počeše znojiti i trnuti. „Koliko ono do kuće?“

„Pola sata. Četrdeset minuta možda.“

„Pola sata ili četrdeset minuta?“

„Četrdeset minuta. Sigurnije je.“

„OK.“

Uđe polako u auto i mozak poče odbrojavati. Bitno je da se kreće. Ide. Ne stoji. Ne čeka. Od tačke A do tačke B. U pokretu…

Jer, kažu, mlada si, vrijeme je na tvojoj strani. U pokretu si. A stojim. Ja stojim. Ne mogu se skoncentrisati. Čujem samo zvuk vode. Bujica je bučna. Bučnija što je bliže. Čekam da me obuhvati. Da udari o moje postojanje.  Moje ja i bol od ja i bolno ja se manifestira kroz mile sekunde i pretvara u krv i meso.

*

Budna je. Odavno ne može spavati. Zaspi nekad kad zora svane. Noć je previše bučna. Pogleda na sat. Pet ujutro. Zakoračila je u sljedeću životnu godinu. „Sretan 36. rođendan“, veli joj brat porukom u 2. To je kod njega 10 ujutro u Seulu. Otišao je daleko – osam sati ispred nje. Ona se okrenu na stranu, podupre se rukama i sjede. Pogleda na desno kroz prozor. Nije ni počelo svitati, tek prve naznake, a ptice su se skupile na vrhu niske zgrade pored njene. Ona ustade, zabaci malo desno stopalo i odšeta u kuhinju. Sjede, prebaci desnu nogu preko lijeve, potpomažući rukama, i zapali cigaretu. Uze mobitel i pročačka društvene mreže. Nije okačila sliku mjesec dana, jer joj je svaka ista. Ona u svojoj sobi. Ona u dnevnoj sobi. Ona sluša muziku. Eventualno, ona u kafiću pred zgradom. Gleda slike na mjestu gdje je sve instant. Ljudi hodaju, putuju, slave. Smiju se. Lažu da se smiju. Ali imaju planove. Ispunjavaju planove.

Jer je već prekasno da se vratim kroz vrijeme. Nemam vremena da mislim kako je prekasno. Voda. Rijeka me je uzela u svoje pitko biće. Odnese me bujica. Zabacujem rukama da se uhvatim za nešto. Dohvatim kamen, zgrčim prste oko njega. Zgrčim šake oko njega. Rukama ga obavijem i stisnem cijelo tijelo o ispoliranu površinu. Pored mene, jedan po jedan, niz tok plove moji preci. Smiješe mi se. Drago im što me vide.

„Pusti, sine. Što se patiš, dijete drago?“

„Ne da joj đavo mira nikad.“

„Ma nek’ ni ne da, vala. Pametno dijete naše….“

„Ti ćeš po svom. Ti si naša. Od naše utrobe i kost i meso.“

Vidim obje nane, gledaju me i u dušu i u stomak, pa pitaju: „Jesi jela, sine? Jesi gladna, da napravi nana nešto?“

A meni se onako nešto stisne u želucu, usne se blago razvukoše u osmijeh, pa tiho pustih niz rijeku: „Nisam, nanaro. Jela sam“. One nestaju među mjehurićima i znam da mi ne vjeruju. Čujem prigušeno „vidi je kako je mršava“.

Gdje one nestadoše, među mjehurićima, sad vidim mamino lice. Ona me gleda. Gleda. Blago je nakrivila glavu ka lijevom ramenu. Duga, svijetlo smeđa kosa neobuzdana. Obrve joj skupljene, oči trepere; usne se zgrčile u osmijeh koji nije osmijeh niti može biti osmijeh – usne tek blago rastavljene da ostave prostor za riječi koje neće isplivati. Struja je nosi od mene. Šuti. Zna da ako ona progovori, ja ću se raspasti u milion sitnih kuglica krvi, suza i znoja. Sve to – trojstvo.  Svaku će vodena struja zgnječiti do molekule i asimilirati u svoj tok.

Struja me gura. Ruke mi klize sa klizava kamena, pa ga ja prigrlim još čvršče. Ako skliznem makar sekund, glava će mi biti skroz pod vodom. A onda će i tijelo otići za dahom. Dlanovi su mi izgrebani. Jagodice prstiju krvare. Nokti zguljeni i sad voda udara u svaki živac, šalje impulse do mozga da mu

vrisnu

da je vrijeme

vrijeme je

vrijeme

teče trojstvo iz mog tijela, a gdje jedno od tri poteče, tkivo se rastvori i ispari u vodu. Kapljica po kapljica klizi. Niz sekundu, niz minutu, niz sat. Ode niz moju godinu, pretoči se u deceniju. Ja skupila dlanove, napravila udubljenje kao fišek da je čuvam, a ona proklizi među zgrčene prste.

Prsa me počinju boljeti. Ne mogu udahnuti, rebra će se rasprsnuti. Ja stisla oči i trpim udarac brzaca o obraze. Obrazi nose ožiljke, rasporene nanovo – iznutra – da iz rezova poteče urlik kad su već zubi stisnuti u branu. Ispod nogu i umorna tijela, mama se probi kroz tok i pridrža me da ne skliznem.

 

Kulović Selma je magistrirala Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Članica je Sarajevske radionice pisaca, te je sa kolegicama članicama sudjelovala u javnim čitanjima. Bila je učesnica više međunarodnih projekata i konferencija. Njeni objavljeni radovi uključuju poeziju, prozu, publicistiku, te online kurs pisanja fikcije. Dodatne informacije i detalji u vezi s njenim radom su dostupni na web stranici www.kulovicselma.com.

Vizual: Magdalena Modrić

Oglasi