I loved that pigeon as a man loves a woman, and she loved me. As long as I had her, there was a purpose to my life.

Volio sam tu golubicu kao što muškarac voli ženu, a i ona je voljela mene. I dok god je ona bila tu, moj život je imao smisla.

Nikola Tesla

Otkako se počelo pričati da se u parku iza ekonomske gradi tržni centar, po čaršiji su se počeli javljati glasovi pobune. Navodno je općina dala dozvolu za gradnju firmi iz Kuvajta, iako još nije bilo ništa zvanično. Građanski aktivisti su organizovali potpisivanje peticije protiv gradnje, a preko noći je na Facebook-u osvanulo nekoliko grupa koje su najoštrije osuđivale taj čin. Ne dajmo da nam zabetoniraju posljednu zelenu oazu; Ne dopustimo dušmanima da nam brišu uspomene, poručivali su građani od kojih su najglasniji već decenijama živjeli vani. Ispred parka su se instalirala dva tinejdžera u Che Guevara majicama i s palestinkama oko vrata i držali transparent s porukom: Stop kapitalizmu, povratak socijalizmu, a društvo su im činili/e aktivisti/ce ženskih, LGBT i nevladinig udruga.

Eto im, taman malo da se aktiviraju, kontao je Mahir. Park iza ekonomske, ako bi ga uopšte mogli nazvati parkom, godinama je bio zarastao u korov i smeće i strateški je zaobilažen od komunalaca, ali aktivistima to izgleda nije smetalo. I njega su vezale uspomene za park, tj. džungla iza ekonomske je generacijama služila kao mjesto prvih poljubaca i fatačina i tu se uvijek moglo računati da će se nabasati na nekog dilera. Ali, iskreno govoreći, Mahiru se jebalo za sudbinu parka. Odavno je imao svoj stan i za guženje mu više nije trebao ograđen javni prostor, a i smatrao je da gradu treba tržni centar tog tipa. Govorkalo se da će u prizemlju biti kuglana i bazen, a njemu se išlo i na jedno i na drugo. Ali je bio dovoljno namazan da drži jezik za zubima i pazi šta će reći o toj temi. Bio je novinar na lokalnom portalu gdje su se pratili napredni trendovi i preferirala prava gradska raja, a osuđivali nacionalisti – papci i turbo folk. I bio je u pravu.

To jutro je uletila urednica, sva usplahirena i povikala da su postavili tablu. Sad je i zvanično, sutra počinju radovi, tužno je rekla i uzdahnula. Imala je pedesetak godina i bila onaj starinski, patetični tip, baš kao i Mahirova mama. Slušala je Montena i Ibricu Jusića, odvaljivala na poeziju Mike Antića, obožavala mačke i hranila pse lutalice. Ovo je poraz za naš grad, završila je u silaznom falsetu i saradnici i kolege su požurili da se slože i koji put bespomoćno uzdahnu. Plan je bio da se radi serija priloga kojim bi se odao hommage parku. Jedna ideja je bila da se predstavi historija parka od Austrougarske koja ga je sagradila do danas, a tekst bi pratile arhivske fotografije svakog perioda. Druga je bila serija intervjua s građanima iz kojih bi se saznalo šta im je park značio i koje uspomene ih vežu za njega.

Mahiru je sinulo. Predložio je da ode u starački dom i intervjuiše starce o parku jer njima je park sigurno značio i imali bi šta reći. A njih stalno zaboravljamo, dodao je. Stara je bila oduševljena. Nazvali su direktoricu doma i intervju je bio zakazan odmah taj dan, iza ručka koji je bio već u 12h. Dok je išao, u glavi je već skontao koncept teksta. Najstarija jezgra grada umire zajedno sa sjećanjem najstarijih svjedoka, a njihove uspomene prekrivaju beton i staklo, bla bla. Opaliće par gerijatrijskih fotki, najstarijih staraca, i s njima poentirati i taman će mu ostati dovoljno vremena da svrati kod Goge na pivu. Nazvaće Almu i sklepaće tekst dok je čeka da dođe s posla, a onda će zajedno negdje na ručak. Bio je sunčan dan i život je bio lijep.

Starci su poslije ručka izmilili u dvorište da i oni iskoriste te, za njih sigurno posljednje, zrake sunca u životu. Prišao je paru koji je sjedio na klupi i upitao ih za park. On je imao naočale galone, a njoj je lice bilo namazano bijelim puderom, dok je umjesto usana imala dvije drečavo crvene linije. Nasmijali su se i ponudili mu da sjedne. Rekli su mu da su se upoznali u domu. I jedno i drugo su prevalili osamdesetu, bili udovci i došli u dom s namjerom da umru, a onda je odjednom ona primijetila njegovu kevu, a on njenu bijelu punđu i srca su im zatreptala kao tinejdžerima. Tek nakon što su mu i on i ona ispričali svoju verziju zaljubljivanja, podsjetio ih je na pitanje, ali se ispostavilo da ni jedno nisu bili iz tog grada. Valjda su bili sretni da ih neko pita bilo šta. Mahir je kiselo ustao i bez pozdrava se uputio starcima koji su igrali šah ispod velikog platana.

Tu je imao više sreće i jedan se sjećao parka kakav je prije bio. Rekao mu je da je kao dječak, sakriven u krošnji drveta u parku, praćkom gađao naciste dok su stupali u grad. Onda je spomenuo kako su svaki dan u parku vježbali fiskulturu dok je pohađao nižu realnu gimnaziju te kako je baš u parku prvi put poljubio i zaprosio svoju ženu. Bile su to odlične priče, filmske i Mahir se zadovoljno smješkao, a onda mu je drugi starac prišapnuo da ništa od toga nije istina jer je stari dementan, ne sjeća se ni kako se zove i po cijeli dan izmišlja stvari pa mu je osmijeh brzo nestao s lica. Glupi starci, tiho je promrmljao, iako je mogao i glasno jer ga niko ne bi čuo. Doduše, mogao je uvijek stvar predstaviti kao istinitu, ne bi mu bilo prvi put, ali mu se raspoloženje počelo kvariti jer stvari nisu išle onako kako se nadao. A onda mu je odjednom nešto privuklo pažnju pa je izvukao svoj samsung galaxy od 5 incha, naciljao i okinuo. Bila je to savršena fotografija starca u kolicima koji hrani golubove na maloj fontani. U Mahiru se opet rodila nada i požurio je prema starcu, ali njemu je već  bilo hladno pa ga je pozvao u svoju sobu.

Soba je bila kao iz nekog drugog vremena i Mahiru nije ni trebao neki od onih instagram retro filtera da postigne taj efekat. A i sam stari je bio kao sa stare slike, uspravan i dostojanstven u kolicima, sa svilenom maramom oko vrata, jedan od onih crno bijelih intelektualaca. Police su bile prepune knjiga i Mahir je zakačio pogledom Teslu, Kovača, Andrića, 1001 noć, za koje je čuo i mnoge druge za koje nije. Zavalio se u fotelju preko puta starca i upalio voice recorder na svom gigantskom telefonu. Imao je sreće, dobio ga je u pola cijene od jarana koji je prodavao ukradenu robu iz Zapadne Evrope.

“Jeste vidjeli onog goluba mladiću”, odjednom je upitao stari, “onog što sam ga hranio”?

“E on će brzo umrijeti”, nastavio je ne sačekavši odgovor, dikcijom koja je kao i on bila iz nekog drugog vremena. “Već mu je svjetlost počela napuštati oči”, rekao je starac i okrenuo se prozoru. Mahir je kimnuo s blesavim izrazom lica.

“I rekao mi je sve što sam trebao znati, taj golub”, nastavio je, “i načas me podsjetio na jednog mog prijatelja, Fehima. Bio je sa mnom na višoj upravnoj školi, a došao je odnekud, nikad nije rekao otkud, ali nije ni bilo bitno jer mogao je doći otkud je htio, a bio bi i dalje taj isti koji je bio. Imao je usijan pogled taj Fehim i otac ga je natjerao da upiše pravo, iako je on maštao da postane  slikar. Znao je satima sa nepomućenim zanosom pričati o svjetlosti koju je vidio u muzici, čuo u zvucima vjetra i osjećao vrhovima prstiju. Po njemu je svjetlost bila izvor svega i krajnje ishodište svakog smisla. A misija svakog slikara je bila uhvatiti nešto od tog smisla na platnu i potezima kista sačuvati nešto od njene istine koju će onda moći da prepoznaju naročito osjetljive oči.

Nama to tada nije imalo naročito smisla i mislili smo da je Fehim lud. Na početku smo ga ogovarali iza leđa, a s njim se zezali i zajedno pili, ali s vremenom je sve više zastranjivao pa smo ga počeli izbjegavati. Sjedio bi tako s nama, pili bi i zezali se, a onda bi on iz čista mira zašutio i zagledao se u neku tačku koju niko od nas nije mogao vidjeti. I džaba mu govorili, dozivali ga ili ga gurali, ništa ga nije moglo odvratiti od one tačke pa bi vremenom odustali i zaboravili da on i dalje sjedi s nama i sjetili bi ga se tek kad bi bio fajront i kad bi sabirali ono sirotinje što je svaki od nas imao da platimo. On bi rijetko imao i toliko tako da nismo najbolje ni primijetili kad je potpuno prestao dolaziti. I prošlo je od toga neko vrijeme kad nas jednu noć izbace iz kafane jer je izbila tuča u kojoj smo učestvovali. A nama se još ostajalo, nismo bili pijani, nego opijeni i taman nas je počelo hvatati ono najljepše pijano blaženstvo u kojem su nam srca puna ljubavi prema prema sudruzima u pijanstvu i oni nam postaju najbližim ljudima na svijetu.

Ne znajući kud da se djenemo, neko se sjeti Fehima i odlučišmo da odemo da vidimo šta se s njim dešava i da li je živ. Nije živio daleko odatle i brzo se uspesmo do njegovog stana na tavanu zgrade. U stvari, nije to bio pravi stan, nego je vlasnik stana ispod ilegalno prisvojio i prepravio tavan iznad sebe i za male pare ga izdavao studentskoj sirotinji iz provincije. Na podu je bio beton, a kroz plafon, tj. krov je na mnogim mjestima prokišnjavalo, dok je ponegdje falilo crijepa i vidjelo se golo nebo. Fehim je znao reći da mu to baš odgovara jer prozora, osim otvora za zračenje tavana, nije imao, iako je zimi bilo kao da spavaš pod otvorenim nebom i mrznuo bi do gole kosti. Kucali smo i lupali, zvali, ali nije bilo odgovora i onda je jedan od nas malo jače nogom gurnuo vrata i ova se otvoriše, a mi kroz smijeh upadosmo unutra.

Prizora koji unutra zatekosmo neću zaboraviti dok živim. Mjesečina je kroz jedan od otvora na krovu osvjetljavala ubogi sobičak koji je našem Fehimu bio dom cijelu godinu i bilo je kao da gori svjetlo. Njega nije bilo unutra, a po podu, uz zidove, naslagane jedna na drugu, ležale su gomile slika. Između njih su bile razbacane stvari, knjige, odjeća, cipele, a krevet je ostao nepospremljen od zadnje upotrebe. Nakon što nam se pogled privikao na mrak, shvatili smo da Fehima zacijelo odavno nema tu jer je po stvarima i uglovima vjetar kroz otvore dopuhao već prilično suhog lišća i ptičjeg perja. Bilo je to golubije perje, zapravo, i sa svih strana je zaudaralo na golubiji izmet. Golubovi su sigurno ulazili cijelo vrijeme kroz  otvore na zidovima jer je Fehim imao običaj da im ostavlja hranu. A onda smo shvatili nešto što nas je sve zaprepastilo, i pored toga što je među nama vladalo uvjerenje da je Fehim skrenuo pameću. Svaka od slika razbacanih po sobi je bila ista i prikazivala je jedan jedini prizor. Bijelu golubicu u letu kojoj iz očiju i iz vrhova krila isijava svjetlost. Ispremetali smo sve razbacane slike, stavljali ih jednu do druge i uspoređivali i iako je na slikama bilo manjih razlika u položaju krila, sastavu perja ili spektru svjetlosti, nije bilo sumnje, bila je to jedna ista slika. A onda jedan od nas zavika i mi ugledasmo nešto što do tad nismo, a stajalo je zatamnjeno u jednom uglu sobe.

Bio je to štafelaj sa još jednom slikom prekrivenom plahtom, sigurno posljednom koju je Fehim naslikao u toj sobi. I kao sa nekim predosjećajem priđosmo slici i lagaću ako kažem da nismo bili uplašeni. Smijeh i šala su odavno utihnuli između nas i brzo smo se otrijeznili na toj Fehimovoj mansardi, manje od svježeg zraka, a više od neke nejasne slutnje i užasa koji su nam počeli militi ispod kože. Stajali smo tako neko vrijeme, u tišini, pred štafelajom i niko se nije usuđivao da povuče plahtu, a onda se ja odvažih i otkrih sliku. Njen prizor nas skoro zaslijepi, ispuni tavan svjetlošću i osvijetli i najtamnije zakutke i bilo je kao da je neko upalio samo sunce, da načas zasja za nas, u tom sobičku.

A onda se začu lepet krila i osjetih ako me nešto blago dotaknu po licu, poput pera, a onda otprhnu dalje. Tada se desilo to nešto što sam milion puta do sada pokušavao da prepričam, ali nikad nisam nalazio prave riječi jer bi mu svaki put upotrebom određenih riječi oduzeo nešto od značenja koje je imalo. To je jedna od onih stvari koja se ne može iskazati oruđem riječi ali pošto mi ljudi nismo sposobni za neku drugu, višu komunikaciju, riječi su jedino što nam preostaje. U trenutku koji je uslijedio otkako me pero dotaklo i lepet krila utihnuo jer bio je to samo trenutak, iako je izgledalo kao vječnost, vidio sam sve onako kako je bilo. I prošlost i sadašnjost i budućnost i to ne samo onako kako bi ih vidio do tad, bivajući i dalje ja, nego onako kako bi ih vidjeli i drugi i sve je postalo jasno i složilo se kako samo umije, a znao sam da je tako i s ostalim. Kad nam se to sve odvrtilo pred očima, svjetlosti je nestalo, a pred nama je u mračnoj sobi ležalo prazno platno. Bijela golubica s njega je odlepršala.

Napustili smo tavan tiho i u žurbi, skrećući pogled u stidu jedan od drugog jer smo znali sve jedan o drugom i među nama više nije bilo tajni. Od tad se skoro više i nismo viđali, a i Fehima nismo tražili ni spominjali, znali smo sa sigurnošću šta se s njim desilo, samo se niko od nas nije usuđivao reći naglas. Fehim je iščeznuo u svjetlost.”

Tad se starac okrenuo od prozora, zagledao pravo u Mahira i tiho rekao: “I od tad pokušavam da se sjetim svega što sam vidio tada, a vidio sam sve i nakon toga nisam vidio smisla ni u čemu. Jedini smisao koji mi je ostao bilo je da se sjetim zaboravljenog pa sam vrijeme koje mi je ostalo proveo prisjećajući se, ali sam u tome sve više zaboravljao i ono što sam znao. Danas se više ničega ne sjećam”, rekao je i duboko izdahnuo, a onda se ponovo okrenuo i zagledao kroz prozor, kao da Mahira više nema tu.

Mahir se prenu kao da ustaje iz nekog sna, zgrabi telefon i bez pozdrava izjuri iz sobe. Iza leđa je začuo kako starac otpočinje novu priču, ali je zalupio vrata i brzo odmakao hodnikom. Sigurno nije ni skontao da je izašao. Koja hrpa budalaština i besmislica, došlo mu je da poviče. Gora je budala bio on što je i slušao starog luđaka, ali se osjećao kao hipnotisan i nije bio ustanju da ustane dok ovaj nije završio. Kakva golubica, kakvi kurci palci, mislio je Mahir dok je žurio iz doma i nervozno odmahivao starcima koji su ga s osmijesima pozdravljali.

On nikada nije bio lik koji je nešto kopao ispod površine i zamarao se smislom i rijetko mu je šta uspijevalo pokvariti raspoloženje, osim ako mu nije nanosilo direktnu štetu. Ali tog poslijepodneva je osjećao kao da mu je neka neobjašnjiva sjenka polegla po vratu i ramenima i nikako se nije uspijevao razvedriti i povratiti u jutrošnje raspoloženje. Sjetio se članka koji mora napisati tek kad je stigao skoro do Goginog kafića te da starca nije ni upitao za park. I baš kad je htio ući, ispred njega prhnu golub, a on u strahu odskoči nazad. Koja sam ja budala, reče naglas samom sebi, nakon što se povratio. To ni nije bila bijela golubica, nego obični, sivi golub.

Emina Žuna piše prozu, eseje, dramske tekstove. Objavljivala u brojnim književnim i časopisima za kulturu (Sarajevske sveske, Zarez, Odjek, …), portalima (Afirmator, Etna, Strane,…), na radiju te u zajedničkim zbirkama. Diplomirala komparativnu književnost i psihologiju u Sarajevu 2006. te magistrirala Europsku kulturu i književnost na Univerzitetima u Bolonji i Strazburu 2011. Dobitnica nagrada i priznanja za kratke priče (Bejahad 2008., Radio Federacije 2002, Avlija 2013). Nagrađena od strane Fondacije za izdavaštvo za roman ”Linija života” (2016). Radi kao psihologinja i freelance novinarka te se periodično bavi književnim prevođenjem.

Fotografija: Richard Smith

Advertisements