Kad nakon par tjedana ignoriranja kreneš provjeriti poštu na laptopu i skužiš da se nemreš zmisliti lozinke. Meni je zapravo to jedna ponavljajuća situacija, tradicija skoro – pokazatelj vremena, nekaj po čemu znam da je ljeto pri kraju. Popratni osjećaj: panika. Ne samo zato kaj mi je panika srednje ime. Panika jer je ovo već treća email adresa koju koristim otkad je Bog spojil Hrvatsku na internet. Panika jer mi ovo nije treća email adresa slobodnim izborom ili iz uvjerenja, nego zato jer na ove dve prethodne više nemam pristup. Panika – jer ne samo da bi mi se život pošteno zakompliciral (to mi je glavni komunikacijski kanal sa suradnicima NEMA-e), nego i zato kaj stvarno neću morati otvarati još jedan račun. Pritom otvorenim vodama interneta plovi sve više mojih stranica, profila i korisničkih računa na koje više nemam nikakav utjecaj, al’ eto, postoje. Zauvijek.

Suvremeni život nije naštiman prema konfiguracijama zaboravnih i rastresenih. Ja rijetko pamtim i nikad nisam pamtila nikakve brojeve telefona (trenutno znam a) sestrin jer ga ima otkad je dobila prvi mobitel, b) svoj španjolski jer ga stalno moram nekome recitirati – a možda bih pogodila jedan od muževih), pinove (ak ne koristim karticu tjedan-dva, naravno, panika), lozinke (napokon sam naučila da ih zapisujem inače ne dobro), datume ili bilokaj slično. U principu, niš korisno. S druge strane, pitajte me za riječi Minus i Plus, I tebe sam sit kafano, Nitko nema dva života ili bilo kojeg drugog napjeva kojeg sam imala nesreću čuti dvaput il’ više jer je majka nekad bila strastveni slušač domaćeg radija – i slobodno me upotrijebite k’o joker Zovi.

Uglavnom, moj mali hobi je to da već par godina pokušavam obrisati jedan stari blog (čisto da bih ga mogla ukomponirati u novi pa da sve bude uredno na jednom mjestu). Ne uspijevam jer je tu platformu u međuvremenu preuzel vladar svega internetskoga – Google – i da bi se mogla nastaviti koristiti mora se uvezati sa svime kaj je Google (a kaj nije, jel). Da bi se to dogodilo, treba utipkati lozinku koja se koristila za spajanje na blog u neka sretnija, jednostavnija vremena i koje se naravno ne sjećam, ali i korisničko ime – i moram priznati da me iznenadilo kad je ispalo da se ni njega ne sjećam. Iz jedno dvadesetsedam pokušaja, njega sam nekak pogodila. Ipak nemrem niš dok ne utipkam i lozinku. Nju nemrem promijeniti jer sam blog otvorila prek starog Gmail računa – kojeg, pogađate, nemrem otvoriti jer se NE SJEĆAM LOZINKE.

Probam prvo povratiti pristup njemu – kopito.

Prvo pitanje: Unesite lozinku koje se zadnje sjećate. Hahahah. Jel vi to ozbiljno?

Drugo, otprilike: Poslat ćemo vam kod na drugu email adresu koju se unijeli kao rezervu. Simpatičan pokušaj, ta je otvorena prije SEDAMNAEST (brojkom: 17) godina na net.hr (?!) dok je bilo popularno nazivati adrese slatkamala, blueeyedgirl i blink182_4ever – i tu ni svetom vodicom ne bi istjerali na vidjelo. I ne, ne sjećam se ni kad sam ga otvorila, otprilike, ni kad sam ga zadnji put koristila, otprilike, ni u kojem sam ga gradu,državi otprilike koristila.

Treće: Kak ti se zove pas? Ajde napokon nekaj kaj nemrem fulati, to sam i odabrala kao sigurnosno pitanje. Utipkam odgovor, dobim šesteroznamenkasti kod, utipkam njega. Čekam. ‘Google nije uspio potvrditi da je ovaj račun vaš.’

Pa daj me naj.

Sigurnost na internetu je potrebna – što sigurnije, to bolje. Osim ak’ sami sebi ne pucate u nogu. Zamislite nekoga ‘ko si je postavil u kući alarm, detektore pokreta i blindirana vrata – i onda jednom usred noći pokušava ući kroz prozor jer je zgubil ključ, a nema nikakav dokument sa sobom da dokaže ni tko je, a još manje da je vlasnik.

Trenutno sam u dopisnom stanju sa službenim forumima i podrškama da vidimo jel se može kaj napraviti, poželite mi mirno more.

Matea Šimić

Fotografija: ke dickinson