posmatranje neke vrste

 

i mi
koji stojasmo na kičmi svijeta
gledasmo ga
svatko sa svoga pršljena

u motivima cvijeta
sa čeških tanjira
za uskršnju juhu
i motivima stabla sa drozdovima
na kineskoj limenoj
kutiji za čaj

postójasmo neko vrijeme i u velikim
i u sitnim
stvarima

prosti kao slova
složeni kao riječi

pa produžismo
ovamo, ovako, ooo

jasni kao spoznaja
nedokučivi kao značenje

o,

i mi
kao i oni prije
lomismo pijukom kamen
a u kamenu
— ništa

i mi
kao i vi poslije
tražismo u kamenu
makar kamenost
a ne nađosmo od nje
ni kost
ni amen

vjerovasmo u proljeća
glupavo zureći u martove
puni očekivanja

i mi
i kada nas je koštalo
zuba, nokata, kože i kose
trošismo svoja tijela
bez ustezanja

ali hodismo
rame uz rame
s onima koje smo
silno željeli
i
produžavasmo dalje
niz ulicu
kao da smo zbog toga bili
pobjednici

priznavasmo im ljubav
samo godinama poslije
kada je od nje ostajalo
nešto-do-malo,
umalo ništa

cijela naša povijest
spoticanje svemira niz
stepenice
iščašeno koljeno koje se
već u padu vrâti
prebólje
i spomene sada samo kao
neugodno probadanje
pred kišu

mi i
sve naše
tek pad

i manje od
toga
sjećanje na njega

ali i ljudi drugih prilika
što se predavaše krugovima
i vjerovaše da sve je znak
pa mora i ta stara ljubav
da se pojavila opet
godinama zakašnjela s
razlogom
sada, kada i razlog
može pronaći razumijevanje
kada je i
rez
zarastao

meko
i ne boli

kada stara ljubav
još živi
ali nema više moć
da povrijedi

uspravno stoji kičma svijeta
i uspravni na njoj
mi

svatko na svome pršljenu

ostadosmo da mislimo
dan duže,
godinu,
još jednu deceniju
da stojati na kičmi svijeta
ima svoga smisla
i mi
i mi da
vrijedimo

gledajući s prozora
dok čovjek prebija ženu
i nitko ni da pritrči
ni mi, gadže,
jer nismo Romi i šta
se nas tiče
ni mi, Cigani,
jer to je njegova žena
i ta pripadnost odriče joj
svu ljudskost

osim malo one što na pločnik
iscurila je iz glave joj,
crvena

i ne brinemo
saprat će ju prolaznik pijanac
koji se tu svaku noć
popiša

vraćamo tiho krilo
do prozorskog ležišta
i zavrćemo bravicu
moleći za noć, za noć
u kojoj ništa
neće da naruši
naše uobičajeno stojanje

svako sa svog gledišta
na žulju vremena
koji otkucava kad će
pući
*Poslušajte pjesmu

Slobodno nebo

Aniti Pajević

 

Sišli smo niz travu i izgubili se
u pogledima

Na orošenim vlatima za nama su se zgusnule kapljice;

Modri, kao pasiflore, opružili smo se po šumskom humusu

I gledali gore
u zasvođeni dan

Gubila se, gubila se, gubila
oštra nedoumica;

Padao je smisao po svemu
kao blagovijest,

Ali trebalo je proći još nekoliko decenija
prije nego smo to počeli pamtiti

Kao ipak lijepu mladost,

Ti u kuku, ja u čeljustima.

Rekla bi: Nakinuta membrana;
mlohavi mrijest.

Pamtiš li?

Jutro u Varšavi lijepo je kao i negdje drugo,

Ali biti u Varšavi je ljepše.

(Ime joj se rasipa u ustima;
kao k o š a r a,

Kao š u m s k i p l e s,

V a t r o m e t sa zemlje p r a h u lj e,

Var – ša – va)

Rekla bi: Na radnom stolu držim orahe i plodne dane;
iz uha mi curi otuđenost.

Zaboravljamo.

Nevažno je; nad nama je visoko hirovito nebo
a ulice su široke, široke.

Na Mokotovskom polju
ići ćemo tragom Kapuścińskog,

Utopiti stopala i žurbu u jezercu,

I utrti se u bivanje kao miris zvjezdastog
anisa u nos.

Tu život neumorno udara
u podsjetnike na smrt

Kao džemre

U zrak, u vodu, u zemlju
s ranog proljeća,

Ali mrtvi kao da su pristali
da se na kostima njihovim posvudnim

Prkosno živi i hoda.

Pamtiš li, pamtiš li, pamtiš li?

Zaboravljaš, zaboravljaš, zaboravljaš.

 

*Poslušajte pjesmu

 

V. B. Borjen rođen je 1987. godine u Bosni i Hercegovini. Njegova zbirka pjesama ‘Priručnik za levitiranje’ (2013) osvojila je prvu nagradu Mak Dizdar na natječaju Slova Gorčina za najbolju prvu neobjavljenu zbirku pjesama 2012. godine. Kratku prozu, eseje, kritiku i pjesme objavljivao je do sada u mnogim printanim časopisima kao i na web portalima/magazinima, poput subotičkog Syposiona, njujorškog Hypothetical Review, podgoričkog Stribor Strašni, mostarskog strane.ba, novosadskog P.U.L.S.E., potom u časopisu Gračanički glasnik, na blogu regionalnog časopisa Novi Plamen, u dnevnom listu Oslobođenje, i drugdje. Živi u Brnu, Češka Republika.

Napomena: Pjesme su prvi put objavljene na portalu Strane, a dio su zbirke u pripremi ‘Odjezd’. 

Fotografija: Katie Cowden

Oglasi