“Kaj nije suha šljiva grožđica?”

Ne postoje dva ista bedaka. Ne postoje čak ni dvije potpuno iste bedastoće. O temi se još uvijek ne zna dovoljno, al ja glupost volim dijeliti u tri glavne kategorije.

Svi se ponekad nakratko rastanemo od mozga.

Tu ne mislim na ono kad ti nakon jedno petnajst gemišta “nije niš” i moreš voziti, a ne vidiš tablu. Ili cestu. Ili kad potepeš devet meseci života na nekoga ko je “tak super, samo joj/mu treba malo vremena da skuži kaj hoće”. To su već malo teži kvarovi, kategorija 2.

Ovo o čemu govorim je više blokada mozga, k’o kad ti se ekran na laptopu zmrzne. Kak bi se reklo, svetla su upaljena – al nikoga nema doma. Prva kategorija, najbezazlenija.

Nisi (inače? tolko?) bedast. Ne praviš se bedast. Jednostavno ti mozak otkaže poslušnost.

Tak Sarajevo ispadne glavni grad Srbije. Kad ideš obalom  južnije od Dubrovnika, sljedeća država na putu je Makedonija. Nikak se nemreš zmisliti od kojeg dijela masline se dela maslinovo ulje. “Kaj, cijede grančicu?”

U srednjoj zuriš u kartu Afrike i ni za miloga boga nemreš najti Nil, iako ti se pol razreda dere: “Jedina plava crta!!”

A tu je onda vjerojatno i jedan od najvećih osobnih hitova: koridor prek Neuma. Mislim da mi je baš od ovog prijedlog “prek” iskočil osigurač. Iz nekog razloga, ja sam sebi zamislila nadvožnjak. Iznad Neuma. I bilo mi je žal ljudi, jer “kak budu tak živeli, u sjeni”.

A ima nekih kvarova kojima nikakvi novi dijelovi ne pomažu, jedino možda vraćanje na originalne postavke – kategorija TREĆA.

Kad sam super nostalgična, razmišljam o ranim dvehiljaditima koje su bile tak pitomo, prekrasno doba. Ne samo za nas koji smo bili tinejdžeri bez nekih preozbiljnih briga: svijet oko nas se činil (u nedostatku boljeg izraza) kolko-tolko normalan. Predvidljiv. Da, bilo je i smrti i siromaštva i još tona loših stvari (NoBloodForOil?), ali bilo je i (u nedostatku manje sladunjavog ili omraženog izraza) – nade. Da sutra Marija sagradi vremeplov, vratila bih se u 2003. i dala sve od sebe da upozorim mlađe nas da za u prave, istinski i svjesno uživaju u ono malo vremena koje nam/im je preostalo, u kojem su najgore stvari koje moramo/ju gledati svaki dan crne tange ispod bijelih hlača i prozirne naramenice na grudnjacima. Marija je jedina moja prijateljica s upotrebljivim znanjem matematike i tehnike, tak da su sve moje nade usmjerene na nju.

Ne znam odrediti kad je točno sve krenulo (u nedostatku pristojnije riječi – jer ne zavređuje pristojniju riječ) u Pičku Materinu, al zadnjih par godina mi se čini da nas baš sve (svemir? bog? masoni?) pokušava zatući – i u pojam i doslovno.

Dok nam apokalipsa dahće za vratom, usred svih tih terorističkih napada, prijetnji nuklearnim ratom, poplava i požara, rakova i sida, desničarenja, rasizma i seksizma, epidemija boktepitaj kakvih zaraznih bolesti, gladi, općeg pomora heroja (David Bowie, Alan Rickman i Chris Cornell samo su neki), i na pragu uvođenja nekih novih (poljskih? hrvatskih?) inkvizicija, ono kaj mene najviše muči je kak su ljudi poglupili. Odnosno, kak su veličanstveno gluplji nego kaj su ikad bili.

I tu ne govorim o epidemiji “i ja imam mišljenje, kretensko je, ali ga morate prihvatiti jer je svako mišljenje validno” pa si protiv Istambulske konvencije jer ženama hormoni utječu na mozak ili jer je to samo prvi korak kojim nas  sve pokušavaju pretvoriti u bespolce.

Živimo u post-činjeničnom svijetu, svijetu post-istine u kojima postoje činjenice i alternativne činjenice. Činjenica je po definiciji “nešto što se stvarno dogodilo ili je doista tako” – kakva vražja alternativa tu more bit?

Govorim o hiljadama i (bognampomogao) možda čak milijunima modernih homo sapiensa koji su odlučili da oni ne vjeruju u znanost. Tak je – ne vjeruju. Kao prvo, otkad je to opcija? Kao drugo, ljudi su posvećivali cijele svoje živote potrazi za znanjem, između ostalog i da bi unaprijedili kvalitetu života svima, razbolijevali se i umirali od posljedica, provodili živote u zatvorima, bili spaljivani na lomači… Zakaj? Zato da bi 2018. ovi slobodni mislioci mogli reći da je globalno zatopljenje mit, da je Zemlja ravna i da “oni svoju decu ne budu cjepili jer roditelj zna najbolje”.

Moju su generaciju u osnovnoj učili da na našoj planeti postoji sedam kontinenata. Danas klinci uče ih ima pet (ili šest ak uključe i Antarktiku). Saznanja o svijetu se modificiraju kak vrijeme prolazi. Ali bez obzira na sve, i onih sedam i ovih pet je uvijek bilo i uvijek bude na onome kaj smo mi onda zvali sfera, a sad se zna da je zapravo geoid (nepravilni elipsoid). Ne na protvanu i definitivno ne na protvanu kojeg na leđima nose četiri gigantska slona koji stoje na giga-mega-tera kornjačetini.

Makar, to bi bilo zakon.

 ❤ Terry Pratchett ❤

 

Matea Šimić

Fotografija: Karl-Ludwig Poggemann

Oglasi