(Monika Herceg, Početne koordinate, Goranovo proljeće, Zagreb, 2018.)

Za Moniku Herceg, studenticu fizike i prošlogodišnju dobitnicu Gorana za mlade pjesnike, znanost i poezija se dotiču u jednoj točki – obje se bave kozmičkim. Za naslov ove debitantske knjige nije slučajno odabran motiv jedne od pjesama koji upućuje na vraćanje, skretanje prema izvorištu, koncentrično kruženje oko središta. Cirkularnost je naznačena samom konceptualizacijom zbirke podijeljene u četiri ciklusa uokvirena uvodnom i završnom pjesmom. U prvoj se stupanjem iza granice šume predstavlja „kročenje ka najstrašnijem“ (H. Cixous), poprištu prvobitne boli, straha i krivnje. Literarno rasplitanje čvora djetinjstva odvija se putem obiteljske arheologije kao rasvjetljavanja slojeva vlastitog identiteta. U središtu Početnih koordinata povijest je obitelji sastavljena od događaja i priča koje autorica zaokružuje u jedinstvenu stihovanu pripovijest. Narativna cjelina zbirke očituje se u podnaslovima ciklusa objedinjenih oko četiri predmetno-tematska žarišta: podrijetlo (seoska topika i predaje iz obiteljskog kruga koje sežu do vremena u kojem su prvi modernizacijski procesi u kontrapunktu s arhaičnim doživljajem svijeta ukorijenjenim u folklornom imaginariju), bijeg (rustikalni zimski ugođaj s prizorima žena koje mole i pletu kraj ognjišta, lov, djed koji kraj peći spava i sanja električne vlakove, promrzle ptice i psi, pijani seljaci, susjedino obolijevanje, najavljivanje rata i bijega), izbjeglištvo (epizode iz izbjegličke svakodnevice: bratova bolest i ozdravljenje, skupljanje kupina po zapuštenoj pruzi, penjanje po zapuštenim lokomotivama, očeva teška ozljeda pri radu, spavanje u zagušljivoj zajedničkoj sobi, promatranje ujakovog mrtvog tijela na odru i sprovod, djedove i bakine priče, snovi i praznovjerje) i povratak (očeva smrt i atmosfera odumiranja jednoga svijeta i prihvaćanja zauvijek promijenjenih odnosa). Na prvoj razini (s posebnom aluzijom na jedan od intervjua u kojem se pjesnikinja ipak morala očitovati oko tako očigledne stvari kakva je udio intimističkog u njezinoj poetici[1]), interpretativno usidrenje pronalazi se u autorskom iskustvu. Poetizacija iskustvenog i osobnog ovdje se pak opredmećuje u složenijim semantizacijskim kodovima.

 „Analogija propadanja tijela / i jesenskog propadanja / potpuna je“ stihovi su kojima bi se mogla definirati autoričina poetska vizura. Zakoni njezina pjesničkog kozmosa utemeljeni su u vjerovanju u neraskidivu povezanost ljudi, životinja i svih prirodnih entiteta. U naslovnoj pjesmi prvoga ciklusa smrt bakina mlađeg brata predočena je slikom riđovki koje oko mrtvog tijela bdiju postavljene „kao strane kompasa / raščetvorivši tako smrt / koja je spavala u njemu“. Jednaka mitska težina pridat će se i umiranju zaklanih zečeva čije se hranjenje izjednačava sa spremanjem smrti koja se uzgojena vadi iz njih „[…] bezbolno / jednim rezom oko vrata“, kao i kidanju stabala koja krvave više od svinje koja se objesi „da izađe iz nje / ostatak smrti“. Iz navedenih primjera uočljiva je sugestivna slikovnost kao glavna stilska odlika ovog pjesništva koja se može eksplicirati počevši od najmanje, sintagmatske razine. Brojni su epiteti i pridjevske sintagme (ljubičasta sparina, nasukani umor, ljubičasta koža ljeta, ukiseljena esencija sunca, meke kosti kolovoza, naslage bijelog mira, trbuh pun mlade svjetlosti, topli ostaci mjeseca, najplavija kost neba) kao i usporedbe („početkom ljeta u vinogradu niknu djeca / bez očeva / kao pečurke iza kiše“, „grad koji se širi kao tuberkuloza“). Na razini strofe ili cjelovite pjesme, najčešće se radi o kombinatorici postupaka u svrhu realizacije jedne figure. Tako se u pjesmi Drvena ruka majčina briga oslikava hiperbolom: „majci je ruka nabubrila / kao mokra grana bukve / i odrvenjela / iz njene suhe naborane kože / izlazili su šumski demoni / ako joj je odrežu neće imati dosta nježnosti / za dva djeteta // brat je jednom stavio na glavu lonac pun mrava / a njoj je od brige otpala kora drveta / i narasla i treća i deseta / i stota ruka / za svakoga mrava“. Glede spomenute animističke vizije, personifikacija će se ukazati kao najvažnije sredstvo dinamizacije iskaza. Zanimljivo je personificiranje kopriva u pjesmi Ruka u koprivama od kojih djeca dvostruko zaziru jer se od njih pravi omraženo im jelo i jer služe kao batina za njihovo kažnjavanje: „majka kaže da su samo mlade dobre za jelo / zajedljivije su i čangrizavije što su starije / ne opraštaju dodire // poneka mlada kopriva bila je i pored tanjura / da nas uplaši / ako smo zanovijetali da ne želimo jesti“. Osim za oljuđivanjem, posegnut će se i za zoonifikacijom kao u pjesmama Nasljedne bolesti i Lisica u kojima se bakino i očevo psihičko posrnuće tematizira njihovom metamorfozom u srnu i lisicu. Na diskurzivnoj razini govori se o mitizaciji i fantastizaciji lirskog svijeta. Ističu se pjesme o majci koja nakon očeve smrti apotropejski žrtvuje obiteljsko imanje kako bi raskinula prokletstvo, nakon čega ponovno zatrudni i lirskoj junakinji rodi „polusrnu polusestru“, dok se njezino starenje semantizira transgresijom u vješticu: „osim naznaka koje se pojavljuju / kao pravilno razmještene bore / oko očiju / ništa drugo ne govori o starenju moje majke / svi su pod zemljom / i njene priče godinama su grumen / grumen / u grob // navečer se pretvara u vješticu / dugo jašući kroz snove susjeda // krade im mladost / još uvijek se očima smije kao dijete / i nesebično voli samo mačke“.

Važan je simbolički naboj samih naslovnih motiva (zmijske, ptičje, mačje i zečje smrti) i godišnjih doba. Početak zbirke obilježen je atmosferom rane, a kraj kasne jeseni – ideja cikličnosti i pomirenja sa smrću kao nužnosti u kojoj se uvijek krije i klica novog života. U posljednjoj pjesmi, svojevrsnom epilogu, na snazi je poetska slika šume čije je jezero presušilo, ali u kojoj je ostao jedan izvor „na kojem piju divlje svinje i jeleni / i duhovi koji lutaju / puni sačme“ i iz čijih glava „kao iz žirova / izrasta mlada šuma“.

Premda se izrazno i izvedbeno razlikuju, po sklonosti bizarnoj metaforici i naturalnom motivskom inventaru Monika Herceg je više puta podsjetila na Anitu Pajević, ne slučajno i njezinu vršnjakinju. Svojim specifičnim poetskim konceptima obje su se pjesnikinje, zajedno s još nekoliko generacijski im bliskih kolegica, istaknule kao jedni od značajnijih glasova hrvatskog i regionalnog „poststvarnosnog“ pjesničkog naraštaja.

 

Ivan Šunjić

Fotografija: jeronimo sanz

 

[1] Lucija Butković: „U poeziji ne treba bježati od autobiografskog“ (razgovor s M. Herceg), http://www.ziher.hr/intervju-monika-herceg/ (4.11.2017.)

Oglasi