Bila je otprilike 1971. godina kada sam u okviru kolegija o ženskim studijima držala predavanja o Charlotte Brontë i odlučila umjesto Jane Eyre koristiti njenu knjigu Villette.Nije mi poznat broj svih izdavača koji su tiskali Jane Eyre u papirnatom izdanju – pronašla sam ih nekoliko u knjižari mog sveučilišta (i još jedno godinu dana kasnije u “gotičkom” odjelu lokalnog supermarketa). Međutim, ni jedno jedino izdanje Villette nije bilo tiskano u Sjedinjenim Američkim Državama (ni papirnato ni tvrdog uveza) te sam najzad morala naručiti knjigu iz Engleske (tvrdog uveza te samim time preskupu za upotrebu u učionici). Jedina izdanja Villette ili Shirley koja sam tada uspjela pronaći u sveučilišnoj knjižnici bila su stara Tauchnitz izdanja: sitnog fonta i bez proreda.

U sklopu tri predavanja na ženskim studijima u dvije odvojene ustanove (1972.-1974.) pitala sam svoje studente jesu li pročitali Jane Eyre. Oko polovice ih je odgovorilo potvrdno, na svima trima predavanjima. Samo je jedna mlada žena (gotovo svi moji studenti su bile žene) među njima znala da je Charlotte Brontë napisala još romana, iako ih je značajan broj slučajno naletio na Okranske visove (dok su tražili drugu “Brontë knjigu”, objasnili su). Većina mojih studenata je pročitala Jane Eyre u ranim tinejdžerskim godinama i kod većine je ostalo nejasno kako su došli do knjige, iako je većina jasno dala do znanja da nije bila dio propisane lektire. Čini mi se da bi ta mladež koja je nekako “pronašla” Jane Eyre kao dio amorfne kulture izvan formalnog obrazovanja (preko knjižničara ili prijatelja?) kasnije prešla na “hirley i Villette – da su im knjige bile fizički dostupne. One to nisu bile pa je Charlotte Brontë za njih ostala autorica jedne knjige, Jane Eyre. Nitko od njih nije, naravno, čuo za pjesme Emily Brontë, a kamoli za njene pjesme o Gondalu.

Još jedna anegdota: studentica diplomskog studija Anglistike kojoj sam posudila Literary Women Ellen Moers uletjela je jednom očiju širom otvorenih od uzbuđenja i uzviknula “Želite reći da je ona napisala to?” “Ona” se odnosilo na Elizabeth Barrett Browning, a “to” je bilo A Curse for a Nation, posebice stihovi

A curse from the depths of womanhood

Is very salt, and bitter, and good.

Dotad je pročitala samo nekoliko Portugalskih soneta Barrett Browning. Kao i ja nekada, i ona je bila uvjerena su jedini kvalitetni radovi ove autorice bili nekoliko ljubavnih pjesama uključenih u previše antologija, da je zamjena Pjesnikinje za Predanu ženu bila istinska te da je Aurora Leigh bila dosadan i budalast pokušaj novinarskog stila čiji je feminizam (ako ga je i bilo) bio plah i staromodan. (Avaj, čak je i sama Woolf zauzela to gledište u The Second Common Reader te se suptilno podsmjehivala pjesmi za koju je ipak apologetski priznala da joj se sviđa. Prema Mary Ellmann, upravo je falična kritika – od “neprirodno bliske” poveznice “između ženine umjetnosti i ženinog života” do isticanja suženosti njenog života – krivac koji nužno dovodi do grješenja u radovima.)

Moram dodati, iako mi je neugodno, da sam i ja imala istu reakciju kao i moja studentica te pretpostavila da je Jane Eyre najbolja knjiga Charlotte Brontë (a ostale neodređeno dosadne) sve dok me opis Villette Kate Millett (u Seksualnoj politici) nije poslao u potragu za Villette koja se s vremenom proširila na Shirley i Profesora, juveniliju Charlotte Brontë, juveniliju Jane Austen (zapanjujuće kafkijanski radovi), knjige Fanny Ratchford o sestrama Brontë te pjesme o Gondalu Emily Brontë.

Još jedno priznanje: u životu sam triput imala toliko intenzivnu estetsku reakciju da je moja prva misao bila “Tko je to?” – kada sam prvi put čula “Maple Leaf Rag” Janis Joplin, kada sam čula Carmen koja nije samo pjevala već i (nemoguće) govorila (radilo se o ranoj Mariji Callas) te na sljedeće stihove:

 All my walls are lost in mirrors, whereupon I trace

Self to right hand, self to left hand, self in every place,

Self-same solitary figure, self-same seeking face.

Ovi uznemirujući, omamljujući, gotovo šizofreni stihovi i njihova tehnička izvrsnost (kada govorimo o ponavljajućim zvukovima u engleskom jeziku, “s” je onaj kojim je najteže baratati; ovih šest redaka sadrži trinaest “s” – i dva “z” povrh toga!) nikako nije mogla napisati pitoma usidjelica čije je srce bilo poput raspjevane ptice i koja je provela život pišući ljubavne pjesme i prostodušne bajke za malu djecu. Naravno da nisu – ta persona (još jedan primjer re-kategoriziranja) nema nikakve veze sa stvarnom autoricom pjesama, pjesnikinjom Christinom Rossetti. (Moers povezuje stihove iznad s vrstom svjesnosti prikazanom u fotografijama Diane Arbus ili opažanjima abnormalnosti Carsona McCullera.)

Moglo bi se (opravdano) tvrditi da se mnoge muške autore predstavlja kroz samo jednu knjigu ili skupinu pjesama. Na to bih najprije odgovorila da je šteta nanesena ženama veća jer žene čine jako mali dio od ukupnog broja u antologijama, razredima, nastavnim planovima i lektirama na svim razinama obrazovanja. Nadalje, prava šteta mita o izoliranom postignuću (jer se primjenjuje na “pogrešne” pisce) jest da su kriteriji odabira sami po sebi pristrani te tako često dovode do izbora bilo čega iz opusa autorice što će učvrstiti stereotipnu ideju o tome što žene mogu ili bi trebale pisati. Neke neugodne mogućnosti: Ako se spisateljica predstavlja kao javan, politični glas, izbrišite taj aspekt njenog rada i istaknite njene ljubavne pjesme te naglasite (bez ikakvih dokaza) da su pisane za njenog supruga – Elizabeth Barrett Browning.

Ako je spisateljica iskrena o heteroseksualnosti, izbrišite svako njeno djelo koje prikazuje mušku nedostatnost ili neovisnu žensku prosudbu muškaraca – Aphra Behn.

Ako žena piše homoseksualnu ljubavnu poeziju, potisnite je i proglasite autoricu nesretnom usidjelicom – Amy Lowell.

Ako se i dalje mučite, izmislite (nesretnu) heteroseksualnu vezu da biste objasnili pjesme – Emily Dickinson.

Ako je spisateljica otvorena feministica, izbrišite sve takvo iz njenog rada te je proglasite hladnom i nebitnom damom – Anne Finch, Countess of Winchilsea.

Ako ju nije lako ispraviti, ako piše drame od deset činova o ženama koje idu u rat kako bi spasile svoje muškarce i drame o ženskim akademijama koje postaju popularnije od muških te nebrojene predgovore o muškarcima, ženama, seksističkoj potlačenosti i zlostavljanjima koja sama trpi: zaboravite, ćaknuta je – Margaret Cavendish, Duchess of Newcastle.

Ako piše o ženskim odnosima sa ženama i “ženskim junakinjama” (izraz koji je upotrijebila Marilyn Hacker), tiskajte nešto njene rane lirike i zaboravite ostatak – H.D.

Ako piše o ženskim iskustvima, posebice onim neugodnima, proglasite je histeričnom ili “ispovjednom” – Sylvia Plath, Anne Sexton.

Ako pažljivo izbjegava pisati o ženskom iskustvu i odlučno ostaje odmaknuta, uglađena, bezlična i neseksualna, možete je isprva hvaliti, a zatim je proglasite birokratom, nebitnom i hladnom – Marianne Moore.

Smatram da nije slučajnost da mit izoliranog postignuća tako često reklamira manje kvalitetna djela ženskih autora kao njihov najbolji rad. Primjerice, Jane Eyre se (otkada je ovo pisano) nalazi na popisu za čitanje postdiplomskiog studija Odsjeka za anglistiku Sveučilišta u Washingtonu (To je jedini postdiplomski popis za čitanje kojem imam pristup u ovom trenutku. Ne spominjem ga kao grozan primjer, već stoga što je u pitanju ugledna, značajna i vjerojatno tipična prvoklasna institucija u Sjedinjenim Američkim Državama.) Villette se ne nalazi na popisu. A kako i bi? Jane Eyre je ljubavna priča, a žene bi trebale pisati ljubavne priče; Villette, knjigu koja je “suviše subverzivna da bi bila popularna” Kate je opisala kao “dugačko razmišljanje o bijegu iz zatvora”.

Joanna Russ

Ulomak iz knjige “How to Suppress Women’s Writing”

Više o autorici saznajte na stranici VoxFeminae