Znanstvena fantastika se možda čini izrazito modernom, no ovaj bi žanr zapravo mogao biti i nekoliko stotina godina star. Uzmimo za primjer stranu zelenu „djecu iz Woolpita“ koja su se pojavila u 12. stoljeću u Suffolku i koja su govorila jezikom koji nitko nije razumio. Zatim je tu priča o Eilmeru, redovniku iz 11. stoljeća koji je sagradio krila i letio s krova opatije Malmesbury. A tu je i rukopis Voynich, knjiga iz 15. stoljeća pisana nedoznatljivim pismom, prepuna ilustracija nadnaravnih biljki i nestvarnih krajolika.

Ovo su samo neke od znanstvenih fantastika koje skrivaju književnosti i kulture Srednjega vijeka. Tu su još i priče o robotima zabavljačima na kraljevskim dvorovima, zajednice koje nagađaju o utopijskim i distopijskim budućnostima i književni zemljovidi koji mjere i istražuju vanjske dosege vremena i prostora.

Utjecaj žanra koji nazivamo „fantastičnim“ koji često zagleda u srednjovjekovnu prošlost kako bi izbjegao tehnološko-znanstvenu budućnost znači da se Srednji vijek rijetko povezivao sa znanstvenom fantastikom. Međutim, kao što smo otkrili, istraživanje složene prošlosti žanra usporedno sa znanstvenim dostignućima srednjevjekovnog razdoblja otkriva da stvari nisu baš onakve kakvima se čine.

Podrijetlo

Znanstvena fantastika je posebice problematična kada govorio o klasifikaciji i podrijetlu. Ni danas ne postoji dogovorena definicija žanra. Razni su komentatori smjestili početke SF-a u rano 20. stoljeće i eksploziju tzv. „pulp“ časopisa (tiskanih na jeftinom papiru od drvne pulpe ili drvenjače, op.p.) te radove Huga Gernsbacka (1884.-1967.) koji je predložio termin „scientifiction“ pri uređivanju i tiskanju prvog izdanja časopisa „Amazing Stories“ 1926. godine.

„Kada kažem „scientifiction“, mislim na priče poput onih Julesa Vernea, H.G. Wellsa i Edgara Allana Poa – šarmantne romance isprepletene sa znanstvenim činjenicama i proročkim vizijama… Ne samo da su ove nevjerojatne priče strahovito zanimljivo štivo – one su uvijek i poučne“, napisao je Gernsback.

No ovdje je Gernsback već gledao unazad, prema ranijim piscima, kako bi definirao znanstvenu fantastiku. Njegova „definicija“ se također mogla iskoristiti za književna djela iz mnogo dalje prošlosti.

Znanost i fikcija

Još jedna dugovječna ideja jest da je riječ „znanost“ ključna u znanstvenoj fantastici; mnogi su povjesničari žanra tvrdili da je ZF mogla početi tek nakon rođenja suvremene znanosti.

Pored povijesti ZF-a, i povijesti znanosti su dugo izbjegavale srednjevjekovno razdoblje (više od tisuću godina tijekom kojih se, po svoj prilici, nije ništa dogodilo). Pa ipak, Srednji vijek nije bio mračno, statično, neuko vrijeme magije i praznovjerja, niti je uredan napredak od prosvijetljenih drevnih ljudi do našeg modernog doba. Upravo suprotno – bilo je to vrijeme ogromnih znanstvenih i tehnoloških napredaka.

Stvoreni su kompas i barut (i poboljšani), izumljene su naočale, mehanički sat i visoke peći. Razdoblje je također položilo temelje moderne znanosti kroz financiranje sveučilišta, unaprijedilo znanstveno učenje klasičnog svijeta i pomoglo fokusirati prirodnu filozofiju na fiziku stvaranja. Na primjer, srednjevjekovna znanost „computus“ bila je složeno računanje vremena i prostora

Učenjaci su počeli otkrivati usklađenost znanosti, tehnologije i srednjevjekovne književne kulture, pokazujući da bi ovu eru mogla karakterizirati inventivnost i zaokupljenost novinama i otkrićima. Uzmimo za primjer srednjevjekovne romanse u kojima Aleksandar Veliki juri ka nebeskim visinama u letećem stroju i istražuje dubine oceana u svojoj proto-podmornici. Ili one o slavnom srednjevjekovnom putniku, Sir Johnu Mandevilleu, koji pripovjeda o čudesnim automatiziranim zlatnim pticama koje mašu krilima za stolom Velikog Chana.

Kao i oni modernije znanstvene fantastike, i srednjevjekovni pisci su ublaživali taj osjećaj čuđenja sa skepticizmom i racionalnim ispitivanjem. Geoffrey Chaucer opisuje postupke i instrumente alkemije (ranog oblika kemije) tako detaljno da je čitatelj u iskušenju pomisliti da je autor zasigurno imao nekog iskustva s njenim praksama. No njegova „Canon’s Yeoman’s Tale“ također prikazuje živo nepovjerenje prema prevarantskim alkemičarima, parodirajući njihovu pseudo-znanost te istovremeno zamišljajući i dramatizirajući njene štetne utjecaje na svijet.

Srednjevjekovna budućnost

Moderna znanstvena fantastika je izmislila mnoge svjetove temeljene na Srednjem vijeku, koristeći je kao mjesto koje treba nanovo razmotriti, prostor van Zemlje ili kao alternativnu ili buduću povijest. Prikaz srednjevjekovne prošlosti nije uvijek jednostavan, niti je uvijek ograničen na „tada“,

Na primjer, neizmjerno detaljna srednjevjekovna budućnost Williama M. Millera u „A Canticle of Leibowitz“ (1959.), počiva na načinu na koji se prošlost dosljedno iznova pojavljuje u fragmentima, materijalima i sukobima daleke budućnosti. S druge strane, „Doomsday Book“ (1992.) Connie Willis prati istraživača koji putuje kroz vrijeme, iz bliske budućnosti u srednjevjekovni Oxford u raljama Crne smrti.

Iako „srednjevjekovna znanstvena fantastika“ može zvučati kao nemoguća fantazija, u pitanju je koncept koji nas može potaknuti da počnemo postavljati nova pitanja o razdoblju književne i znanstvene povijesti koje se često zanemaruje. Tko zna? Mnoga čuda, kozmologije i tehnologije Srednjeg vijeka mogla bi imati važnu ulogu u budućnosti koja tek dolazi.

 

Carl Kears,  James Paz

Tekst je prvotno objavljen na engleskom jeziku na stranici The Conversation

Oglasi