Ništa vezano uz način na koji su 1847. godine prihvaćeni Orkanski visovi, prvi i jedini objavljeni roman Emily Brontë, nije ukazivalo na to da će postići svoj danas kultni status. Iako su onovremeni kritičari često priznavali njegovu snagu, pa čak i nevoljko reagirali na jasnost njegovog psihološkog realizma, većinska reakcija je bilo gnušanje spram Heathcliffa, divljeg i turobnog bajronovskog junaka, i njegove voljene Catherine koju je pobuna protiv viktorijanskih normi ženstvenosti ‘sterilizirala’, lišila ženske privlačnosti.

Likovi govore u jezicima, njihove su rečenice prožete psovkama, a riječima se gađaju  kao oružjem nesreće, uživajući čitavo vrijeme u razdraganoj zluradosti dok se pokušavaju osvetiti jedno drugome. Čitav je roman zapravo poput nemilosrdne partije šaha u paklu. Jedan rani kritičar napisao je da je roman „snažan dokaz surovog utjecaja neukroćene strasti“.

S druge strane, moralni filozof Martha Nussbaum tvrdi da se “sami moramo suočiti sa šokantnim u Orkanskim visovima da bismo imali šanse shvatiti što je Emily Brontë željela postići”. Čitateljica se mora predati hororima Brontëinog izokrenutog svijeta.

Mora takoreći skočiti, a da nije pogledala nalazi li se ispod nje voda. Radi se o Izgubljenom raju romana: njegova je poezija miltonovska, stil hiperboličan, a okrutnost neumoljiva. Zbog njega i čitatelji i učenjaci teturaju unaokolo tražeći njegovo naoko delfsko značenje, pokušavajući pritom shvatiti hobesijanski svijet koji prikazuje.

Autorica ostaje neuhvatljiva kao i njeno enigmatsko remek-djelo. 2018. bilježi dvjesto godina Emily Brontë pa u njoj izranjaju nove kritičke procjene, a rijetki tragovi osobnog života koji su ostali iza nje (osim njene poezije i nekoliko postojećih dnevnika radova) se preoblikuju u skladu s njima.

Opisivana je kao „sfinga baruštine“, a njena uporna zagonetka mami brojne hodočasnike u dom Haworth  u kojem je provela gotovo cijeli život te okolnu baruštinu, krajolik koji je pratio njene dnevne šetnje i poslužio kao inspiracija za njeno pisanje. Brontë se odrekla rukopisa koji je ljubomorno čuvala tek nakon značajnog pritiska svoje sestre Charlotte koja je inzistirala na njegovom objavljivanju.

Orkanski visovi objavila je pod pseudonimom Ellis Bell, u sklopu naklade koja je uključivala i Agnes Grey, manje poznato djelo njene sestre Anne. Emily je preminula samo 12 mjeseci kasnije, u prosincu 1848. godine.

Brontëina biografkinja Juliet Barker piše kako je spisateljica tvrdoglavo održavala privid zdravlja čak i u posljednjim stadijima tuberkuloze, inzistirajući na napuštanju kreveta kako bi se brinula o voljenom psu Keeperu. Odolijevala je smrti zavidnom samodisciplinom, a kada je njen „nesalomljivi duh napokon slomljen“ pristala je na liječničku pomoć – no tada je već bilo prekasno. Imala je samo 30 godina.

Nakon sestrine smrti, Charlotte Brontë  je napisala dva biografska predgovora novom izdanju Orkanskih visova, oprimjerujući mitologiju svoje sestre – „snažnija od muškarca, jednostavnija od djeteta“ – i njenog ozloglašenog romana: „U potpunosti je sirov. Močvaran je i divlji i zapetljan poput korijena vrućine.“

 

Feministička ikona

Upravo je to svojstvo divljaštva bilo neodoljivo umjetnicama poput Sylvie Plath i Kate Bush, čiji je hit singl iz 1978., Wuthering Heights, bio predstavnik magnetske privlačnosti Brontëine žestoke junakinje Catherine. Roman je ostao relevantan dio popularne kulture, a njegova je autorica izrasla u feminističku ikonu.

Nedostižnost žene i njene knjige koja se sada doima kao produžetak njene osobnosti daje oboje svojstvo plastičnosti zbog koje su se Orkanski visovi transformirali u različite medije: nekoliko holivudskih filmova, kazalište, balet te, vjerojatno najnezgrapnije, detektivski roman. Ime Brontë se koristi kako bi se prodalo bilo što, od hrane do proizvoda za suho čišćenje.

Filmske se verzije imaju sklonost prepustiti romantičarskom prezasićenju, nudeći vizije zanesenih ljubavnika na vrhuncima vjetrovitih brežuljaka. Najpoznatiji primjer je onaj iz 1939. godine u kojem Laurence Olivier glumi neodoljivog i nonšalantnog Heathcliffa; prepričana i sanitarizirana verzija koju su u promotivnim materijalima najavljivali kao “najveću ljubavnu priču našeg doba – i svih vremena!” Odvažna, pojednostavljena verzija Andree Arnold iz 2011. je značajna iznimka; film je mračan i nasilan, glumci govore dijalektom koji je ponegdje nerazumljiv te se veru kroz divlju pustoš poput životinja.

Međutim, suprotno revizionizmu Charlotte Brontë, Orkanski visovi nisu bili naprosto produkt strašne božanske inspiracije koji su se izdigli djelomično formirani iz granitnog stjenja jorkširskog krajolika, te potom bili isklesani u Emilyinoj priprostoj građi.

Radi se zapravo o djelu spisateljice koja inspiraciju pronalazi u starim romantičarskim formama, posebice njemačkoj inkarnaciji te estetike, prožetom folklornim tabuima i praiskonskim čežnjama. Njena je priča ‘domaća’ gotika, smještena u zamršenu narativnu arhitekturu koja funkcionira po principu ponavljanja i udvostručavanja u čijem uporištu stoji Catherine, krajnje prkosan predmet Heathcliffove opsesije.

U samoj srži romana je korozivost ljubavi, s gigantskom snagom šekspirijanske tragedije i dijaloškom formom grčke. Dvije obitelji zarobljene u međusobnom ratu i povezane nasljedstvom po očevoj liniji izvode svoj bijedan sukob na malom geografskom prostoru koje razdvaja njihova kućanstva: luksuz i dosada imanja Grange nasuprot otrcane otmjenosti, propadanja i nasilja posjeda Heights.

 

Klaustrofobični roman

Ovaj je roman izrazito klaustrofobičan: iako dok čitamo imamo neki neodređeni osjećaj prostranstva baruštine u koju je smješten, većina radnje se odvija u kućnom, zatvorenom prostoru. Ni nakon brojnih čitanja ne mogu složiti jasnu mentalnu sliku Grangea. S druge strane, konture Heightsa, u kojem se svaka soba rastvara u novi set soba, labirinata i zarobljeništva, urezane su u moje pamćenje. Što dublje ulazimo u prostor Heightsa – prostor teksta – efekt postaje još više zbunjujući.

Ljubav Heathcliffa i Catherine sada postoji kao mit koji funkcionira samostalno, bez ikakve značajne veze s romanom iz kojeg su ovi ljubavnici proizašli. Ona je stenografija u popularnoj kulturi za strast osuđenu na propast. Velik dio ove hiper-romanse vrti se oko Catherinine izjave o platonskom jedinstvu s njenim potencijalnim ljubavnikom: „Ja sam Heathcliff; on je uvijek, uvijek u mojim mislima.“ Pa ipak, njihova veza nikada nije ništa drugo nego brutalna.

Što je to što nas toliko privlači u njihovoj nadzemaljskoj vezi s prizvukom nekrofilije i incestuozne želje, i zašto Emily Brontë dozvoljava ovakvu vrstu izrazito mazohističke, neopozive i nedostižne ljubavi?

Transcendentalnost je dominantna tema kod Brontë te mi se čini da je upravo taj metafizički afinitet koji spaja ovo dvoje ljubavnika ono što nas obmanjuje. Pohlepa koji oni osjećaju jedno za drugo ne može se usporediti ni s čim u stvarnosti. Ona je nadrealna jer Catherine i Heathcliff ne teže toliko tome da budu zajedno, koliko tome da budu ono drugo. Vezani tom privrženošću koju dijele i prirodnim svijetom koji je bio lovište njihovih djetinjih igara, oboje pokušavaju sve očajničkije dočepati se duše onog drugog.

To nije fizičko, erotsko spajanje: tijelo je nevažno za njihovu ljubav. Ova vrsta želje veoma je drugačija od one između, na primjer, Jane Eyre i Rochestera u romanu Jane Eyre Charlotte Brontë, koja je i više no tjelesna. I Catherine i Heathcliff žele se zavući jedno drugome pod kožu – doslovno – kako bi se spojili i postali ono jedinstveno tijelo iz njihovih dječjih fantazija. San je to o potpunom spajanju, onom nakon kojeg bi vraćanje na početne točke bilo nemoguće. On nije nebeski u svojoj transcendentalnosti već izrazito zemaljski. „Ne mogu to objasniti,“ govori Catherine svojoj dadilji Nelly Dean, našoj jednostavnoj, no ne i potpuno dobroćudnoj pripovjedačici.

No zasigurno i ti kao i svi imaš osjećaj da postoji, ili bi trebalo postojati, nešto tvoje i van tebe same. Kakva bi bila korist od mojeg bivanja ako bih bila sadržana u potpunosti ovdje? Moji najveći jadi na ovome svijetu bili su Heathcliffovi jadi… moja glavna misao u životu je on. Kada bi sve nestalo i jedino on ostao, i ja bih nastavila postojati.

Ova ideja ljudske suštine koja zasjenjuje svoj sebičan oblik čini se nemogućom shvatiti u vrijeme u kojem je individualnost svetinja. No, ona je srž Catherinine tragedije: njezino traženje doma za svoju suštinu među muškarcima koji je okružuju uzaludno je. Usprkos tome, radikalni iskaz Emily Brontë o zajedničkoj ontologiji učvršćuje eroticizam između Catherine i Heathcliffa na način da ne možemo skrenuti pogled, a čini se da ne mogu ni ostali likovi u romanu.

Knjiga je poznata po svojoj složenoj strukturi, višestrukim pripovjedačima i fluidnom stilu zbog kojeg se pripovjedački glasovi prelijevaju iz jednog u drugi. Priča zaista započinje s Lockwoodom, strancem u gruboj baruštini, gospodinom naviklim na gradski život i pristojnosti civilizacije.

Zastrašujuća noćna mora koju doživljava prve noći pod Heathcliffovim krovom i jezivo nasilni rezultat njegovog straha pokreće središnju ljubavnu priču koja neodoljivo vuče k sebi sve ostalo. Heathcliffovo triput ponovljeno zazivanje Catherininog imena koje Lockwood pronalazi zapisano na rubovima knjige i za koje pogrešno vjeruje da je „tek obično ime“ djeluje kao bajalica i priziva duh žene koji obitava u toj knjizi.

Emily Brontë govori o snovima – snovima koji prolaze kroz um “kao vino kroz vodu, mijenjajući boju” misli. Ako iskustvo čitanja Orkanskih visova djeluje kao neprekinuto stanje noćne more na javi, ono je zaista divno obojena vizija fantastičnog.

 

Sophie Alexandra Frazer

Tekst je prvotno objavljen na engleskom jeziku na stranici The Conversation

Fotografija: Andrew Hill

Oglasi