Uz povremene i prorijeđene desničarske ispade, hrvatskom kulturom posljednjih mjeseci vlada poprilično mirna i ustajala atmosfera. Problemi se gomilaju, a minimalna politička artikulacija izostaje: neki rade jer mogu, a drugi jer moraju.

Na pitanje o statusu domaće kulturne politike, većina domaćih profesionalaca odgovorit će odmah: takva u Hrvatskoj ne postoji. Govorit će o nepostojanju strateškog dokumenta, spominjati posljednji pisani trag u formi “Strategije kulturnog razvitka” Vjerana Katunarića i Biserke Cvjetičanin iz daleke 2001. godine ili, možda, široj javnosti slabo poznatu ali kulturnjacima sentimentalno zavodljivu “Bilježnicu” Vjerana Zuppe iz 2000. godine. Moralizirat će o općim mjestima najšire shvaćenog kulturnog programa: o klijentelizmu dodjele javnih sredstava na lokalnim razinama, sastavima vijeća za kulturu u nadležnom ministarstvu. Prepisivat će se formulaični sižei “projektnih tablica” dan prije zaključenja natječaja dodjele, proučavat će se saldo dobivenih sredstava kao ribicu kojom treba nahraniti “više usta” nego što sredstva višemjesečnog projekta “pokrivaju”.

Standardna oprema života kulturne scene u 21. stoljeću, rezignatorna svakodnevica. Ali što, u očitoj nemoći reakcije, alternira taj očiti “realitet rezignacije” domaćih kulturnih/umjetničkih profesionalaca? Banalnu odgodu susreta s opasnom istinom političkog realiteta. S činjenicom da prva adresa zadužena za regulaciju i provedbu kulturne politike po tradicionalnom ali nezamjenjivom ključu – odlično radi svoj posao.

Ministarstvo kulture, kabinet-bunker ministrice Nine Obuljen Koržinek primjer je uzorne prakse u polju europskih kulturnih politika. Birokratski uredan i javnosti intaktan, kakav već može biti po recepturi kulturnih politika kojima se u okviru Europske unije jamči supsidijarnost forme, tempa i dinamike unutar vlastitih kulturnih zajednica. A mala, infrastrukturno zapuštena zajednica kulturno-umjetničke scene zapela u uvjerenju “kulturne politike koja ne postoji”, taj politički bunker nadležnog ministarstva uporno koristi kao bankomat kojemu se prilazi gotovo fragilno: pristojno, formularno, legislativno besprijekorno. I sve štima. Nitko ne može prstom pokazati da u Hrvatskoj nema različitih, manje ili više kvalitetnih, pogončića kulturne i/ili umjetničke proizvodnje.

Pervertirana miroljubiva egzistencija

Može li se nadležnoj ministrici i radu njezina bunkera prigovoriti za jasan ideološki predznak odluka i “grijeh nečinjenja” po tom, točnom ideološkom ključu? Naravno. Ali gdje su ti formalni dokazi, taj dokument i pečat, na temelju kojega će se urbi et orbi “dokazati” greška progresije europske politike? Domaćoj javnosti, kulturno-umjetničkom sitnežu koji marljivo zasluži vlastiti djelić projektnog preživljavanja, ionako se s visoke adrese nema što objašnjavati.

Realitet rezignacije koji se, dakle, kao jeza uselio u profesionalne organizme domaće kulturno-umjetničke scene posljedica je, najprije, ideološke traume što se od 1990-ih patološki obnavlja u različitim formama. Ali to je jasno do granice besmisla u ponavljanju. Aktualnost problema je drugačije naravi. Nalazi se u čudnoj, nekonfliktnoj distorziji gornjeg i donjeg rakursa. U paralelizmu provedbe domaće (kulturne) politike i njezine živuće, svakodnevne manifestacije na grbači kulturnih radnika. Statusom pervertirane miroljubive koegzistencije umjesto ikakve javne manifestacije alternative: barem pokušaja kritičkog mišljenja ili (re)akcije.

U magli rezignacije, znamo, nema erosa mišljenja. Barata se instrumentima pravne zaštite i povremenim zastavicama “moralne pobjede” nad formulaičnim podvalama europskih direktiva i “pristojnim lažima” ministrice kulture koja se takvom elegancijom štiti od puka i eventualnih “materijalnih dokaza” njihove pravice. Tako u rezignatornom spektru polako i sigurno odumiru ćutila kulturnih radnika, prema dnu ultimativne egzistencijalne dogme gdje je “radost preživjelog” posve razumna senzacija.

Naravno, vrhunac rezignatornog besmisla je upravo ovo što radimo, hraneći se “stilistikom” stanja: i to u nedostatku činjenica? Ne, činjenica ne nedostaje. Izostaje uvijek jednaka, ali jača stvar. Korelacija činjenica/događaja, kontekstualna podloga, “pravi” sadržaj problema. Onog, naime, analitičkog spoja što se ni medijski, ali niti kulturno-kuloarski, više “ne događa”. A sinteza je bolno jednostavna: iz ptičje ili žablje perspektive, nevažno.

Ministricu nema tko da pita

Primjerice. Prije desetak dana u Rijeci je ministrica Obuljen Koržinek sudjelovala na panelu u Godišnje konferencije Akademije za politički razvoj što je bio posljednji njezin javni nastup a ističemo ga jer je krajnje ilustrativan za općenito kulturnjačko “stanje” o kojemu razmišljamo.

Pod intrigantnim nazivom “Hrvatska: Politike, prioriteti, izazovi”, riječki panel bavio se “aktualnim pitanjima društva, vidljivosti hrvatske kulture ali, primarno, temama vezanim uz projekt Rijeka 2020”. Medijski izvještaji javljaju da je rasprava “uključila razgovor o prioritetima hrvatske kulturne politike” i to tako što je “ministrica istaknula reformu i redefiniranje institucionalnog okvira što uključuje reviziju najvećeg broja zakona koji uređuju područje kulture, izmjene u  sustavu financiranja i odlučivanja u kulturi. Ministrica je, kao poseban cilj, istaknula ravnomjerni regionalni razvoj i potrebu osiguranja prava na stvaranje i participaciju u kulturi svim građanima, bez obzira žive li u manjim ili većim sredinama”.  Također je “podsjetila kako je Ministarstvo kulture pokrenulo niz novih projekata i ojačalo postojeća: poput programa ‘Ruksak (pun) kulture’ kojemu je cilj poticanje djece i mladih na razumijevanje umjetnosti i kulture u dislociranim i prometno slabije povezanim područjima; program koji potiče razvoj publike u kulturi i nekoliko projekata koji se financiraju sredstvima Europskog socijalnog fonda poput ‘Umjetnost i kultura za mlade’, ‘Umjetnost i kultura 54+’ i ‘Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi’”. Kraj citata.

Citiramo opsežnije nego što je normalno, jer medijski posredovan sadržaj riječkog panela u formi ministričine “objave” funkcionira kao izvanredan alibi u (opravdanu beskonačnost) rezignacije kulturnih radnika starije i “nove” generacije. Nailazi li, naime, itko ozbiljan, da postavi pitanje ministrici u ovakvoj javnoj prigodi? O čemu bi bilo, o kojem točno “problemu”, to pitanje? I nije li takva manifestacija, namijenjena uže zainteresiranoj javnosti, posve pogrešno mjesto za pokušaj javne kritike u formi medijskog ili užeprofesionalnog, pitanja?

Nije, naravno. Ono što je stvar političko-medijske kulture u formatu dnevne politike gdje se ne bira mjesto niti vrijeme ako je “javnosti” potreban odgovor nadležnog ministra/ce; u resoru kulture ne funkcionira.
Narav “boljih običaja u kulturi” nalaže da se pitanja ministrici ne postavljaju javno. Odnosno, uvriježila se navika (a na prigodama sličnoga tipa u pravilu nisu prisutni rijetki predstavnici neumrlih nezavisnih medija) da se pitanja ministrici uopće na postavljaju. Komplicirala bi “problem” čiji je kontekst javnosti ionako, nultim stupnjem medijskog posredovanja, nepoznat.

“Realnost” tržišta i muk politike

Kad ministrica, primjerice, paušalno spominje “reviziju najvećeg broja zakona”, javnosti bi zanimljivo bilo čuti njezin, makar paušalan, odgovor na pitanje o aktualnoj promjeni Zakona o knjižnicama. Umjesto “revizije” ili osuvremenjavanja postojećeg Zakona o knjižnicama, Ministarstvo kulture je upravo “porinulo” novi Zakon kojemu se najoštrije protivi čitava domaća knjižničarska zajednica. Verzirana domaća javnost, međutim, lako shvaća pojam privatizacije a ovdje se (medijski) vrlo jednostavno može objasniti kakve su posljedice privatizacije knjižnica koje, po novom prijedlogu Zakona, imaju slobodu zapošljavanja vlastitih radnika koji nisu, nužno, kadrovi te struke.

Javnosti je, također, neizmjerno jednostavno predočiti situaciju u kojoj školske knjižnice, po novome Zakonu, “nemaju obavezu” obnavljanja i nabavljanja vlastitog fonda. I javnost se posve lako može poistovjetiti s aktualnom mukom radnika u privatnim knjižarama kojima je, nakon kraha najvećeg (privatnog) knjižarskog lanca Algoritam MK prošle godine, dodatno pao prihod a pedeset posto kadrova od prošle je godine dobilo otkaz.

Nećemo zaboraviti, ministrica je neposredno nakon propasti Algoritma MK koji je bio većinski distributer knjiga domaćih nakladnika, “ucijepila” projektnu injekciju javne potpore nakladnicima da se koliko-toliko spasi fond proizvedenih domaćih naslova i egzistencija proizvođača. Ali, potrošena je ta lova! Rad na ozbiljnijem problemu što pripada resoru ozbiljne kulturne politike i bavi se suradnjom nacionalne i lokalnih razina u smjeru infrastrukturnog razvoja distributivne mreže domaćih knjižara ( privatnog vlasništva, naravno) nije uspostavljen, niti je tako bilo mišljeno u tvrdim okvirima europskih projektnih politika.

U, ipak, prepostavljenoj javnoj debati o “ovoj materiji”, (poznati) predstavnici kulturne javnosti s pravom bi digli ruku i upozorili na “moralnu odgovornost” nadležne institucije čime bi se kratkoročno nahranili kapaciteti odgovornosti kulturnog kolektiva. Libertarijanski domaći mediji obavezno bi upozorili na “realitet kapaciteta male sredine i male književnosti” kojoj pripada mali broj “kvalitetnih” nakladnika. Logično.
Ali koliko je logike u činjenici, primjerice, što ogromna masa domaćih knjižnih naslova koje financira domaći proračun trune u skladištima nakladnika – jer ju ovi nemaju gdje “plasirati”? Javnost takvu, vrlo opipljivu, posljedicu domaće kulturne politike knjige ne vidi i ne razumije, možda zato jer joj nitko nije zorno “objasnio”.

Knjige koje trunu

A pokušaj doista “zornog”, ekspresivnog objašnjenja ridikulozne sudbine domaćih neprodanih, zaboravljenih ali objavljenih domaćih knjiga, dogodio se krajem rujna. Performer Bruno Isaković i udruga Domino javnosti su najprije besplatno darovali, a potom nepodijeljene primjerke trotomnog domaćeg prijevoda “Povijesti seksualnosti” Michela Foucaulta, u izdanju vlastite nakladničke kuće pred istom javnosti, doslovno spalili pod (perfomativnom?) egidom “kolektivne odgovornosti”. Šteta, ovaj konceptualno hrabar čin koji točno, a ne radikalno, upozorava na status i sudbinu nakladničke struke i kulturnog kolektiva, uopće nije naišao na reakciju.

Rijetki mediji su “prenijeli informaciju”, ali se baš nitko nije našao “pozvanim” da komentira ovaj (perfomativni?) radikalizam. Domaća nakladnička struka pogotovo nije, očekivano, javno komentirala performans: riječ je tek o umjetničkoj formi na margini “kulturne scene”. Struka je radije ispod glasa, kuloarski i poluzainteresirano, izvođačima ponovila evergrinsku dogmu zapadnog kulturnog kruga o “knjigama koje ne gore”. Ne gore, nego knjige u tonama doslovno trunu u privatnim podrumima nakladnika. I natapaju se uličnom vlagom na sajmovima gdje su, doduše, dostupniji publici širokog spektra. Uostalom, novoj generaciji čitatelja možda ne trebaju skupa papirna izdanja? A “kreativni” pristup čitanju i/ili knjizi koji sugerira Nacionalna strategija poticanja čitanja pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, ionako se ne bavi sistemskim pluskvamperfektom domaće književne i knjižne proizvodnje.

Također, projektni paketi kulturne politike EU socijalnog fonda koji “rade na razvoju publike” ali i na “osnaživanju” interesa onih građana koji su (nije li uvredljivo?) smješteni u biološku “kategoriju 54 plus”; uopće ne uključuju emancipaciju kritičkog odnosa prema aktualnosti zatečenog ( ne samo infrastrukturnog) sistema kulturne scene i proizvodnje. Uz poznati medijski debilizam “pi-ar novinarstva” koji se, mehanikom (ne)plaćenih oglasa u različitim formama, odavno bavi jedino najavom/odjavom umjetničkih događaja u gradskim i nacionalnim kulturnim institucijama, sve će to tek podgrijati rezignatorni spektar raspoloženja domaćih profesionalaca u kulturi.

Nema načina, recimo, da se javnosti objasni kolika će šteta biti učinjena najavljenom prodajom zagrebačkog Hrvatskog glazbenog zavoda, kao najbolje i najstarije koncertne dvorane u zemlji. Jer je javnost informativno verzirana dinamikom postupne komodifikacije, gentrifikacije i konačne komercijalizacije javnih institucija. Umoran je to, dosadan i predvidljiv proces – ni više, ni manje.

Nema, također, načina da se javnosti, ali ni širem krugu profesionalaca u kulturi, dokažu pogubne posljedice (političke) odluke o ukidanju programa Kultura promjene u zagrebačkom Studentskom centru, kao i doslovnom gašenju pripadnog Muzičkog salona što je posljednjih godina oformio scenu “inovativne”, eksperimentalne suvremene glazbe – namijenjene (i) novim generacijama publike.

Ministarstvo kulture, bunker-bankomat domaće kulturne politike, zaduženo je za konkretne transakcije programa institucija i legislativnu promjenu zakona u kulturi po defaultu političkih vjetrova tržišne politike EU. Domaći kulturtregerski motiv “moralne odgovornosti javnih institucija” jedini je retorički instrument “hrabrog susreta” u paralelnim realitetima kulturne vlasti i kulturnih radnika. I svatko radi svoj posao: netko jer može, drugi jer mora. A galopirajući bauštelski princip tržišne kulturne politike rijetkotko želi pogledati izravno, u oči.

 

Branimira Lazarin

*Tekst je prvotno objavljen na portalu Bilten

Fotografija: Jonathan

Oglasi