Dolazi Vojska. Oni dolaze. Hodaju. Trip-trap-trup. Čizme gacaju blatom, krvlju, crijevima, rogovima, crjepovima, kamenjem, cementom, staklom, pepelom, kostima, lokvama, bubrezima, granama, izmetom, daskama, keramikom, željezom, plastikom, mesom, mokraćom, gumom … Trip-trap-trup, trip-trap-trup, trip-trap-trup. Tragično. Tragično, jako, jako, silno jako tragično. „Tragično“ nije na odmet ponoviti ako treba pedeset puta. Sto puta, koliko puta treba, toliko puta ćemo i ponoviti. Stop. Stoj! Viče netko, stali su. Zašto? Koga boli briga, oni stoje. Bum, bum, bumbala! Deru granate, kabum, kabum, kabum, ritam sreće, ritam radosti. Ubiti sve, ubiti svakoga, pregaziti, poniziti, silovati, osakatiti, otuđiti, onečovječiti … Uglavnom, Vojska tome služi, da uneredi, obezvrijedi … zapravo ne, moja greška. Toliko sam tragično šokiran ovime da sam se potpuno izgubio. Vojska je dobra! Oj Vojsko! Oj Vojsko! Voli-i-im te jako, jako! Viče netko. Dakle, Vojska ide dalje.

Idu oni, a pazi sad ovu tragediju. Izlazi ženska depersonificirana personifikacija. Žena. Meso. Žena. Meso. Štogod. Štogod rekao, dobro sam rekao, u Ratu ne možeš nešto pogrešno nazvati. Uvijek si u pravu. I dolazi žena. Po stepenicama, ima haljinu, ali vojnici se slažu da ima dobro, galaktički veliko, asimetrično dupe. Dupe. Zaboga, dupe!!! Znate li vi što to znači!? Dupe!? Najbitnija stvar na svijetu?  Oduševljeni su. O-du-še-vlje-ni! A onda, pođu za njenim mesom, dupetom, salom, dupetom, guzicom, dupetom i grupno ju siluju. Ne! Ne! Krivo sam rekao, nije bilo silovanja. Ona je to tražila. Žene preklinju muškarce da ih siluju, misli Vojska. Misli tko god da misli, nije bitno. Uglavnom, ona je zasigurno oskarovski odglumila žrtvu. Guzica, vrisak, guzica, vrisak, dupe. Kao što se može pogoditi, Vojska nastavlja dalje. Tko je ikad htio ne biti žrtva, pa mislim stvarno? Vojska je Vojska, ona to radi. Vojska je posebna, Vojska je vojska. Kad si Vojska, imaš pravo, kad nisi, imaš krivo. Krivo. Pravo. Što god.

Rezime: grad je razoren. Pedeset kilometara od grada je polje. Ogromno polje. Prepuno makova i krvi, i makova i ugljena i tenkova i granata, i nagaznih mina. I naravno … ljudi, ili što već. Put do grada traje dugo, a Vojska je umorna. Vojska stoji, vojska jede, vojska ulazi u stanove, krevete, žene, kuhinje, toalete, tavane, podrume … sve. Sve. Odnosno, ako je zgrada srušena onda ne mogu ući, jer je srušena. Jedan-dva, jedan-dva, jedan, iks na kvadrat, jedan, dva, korijen iz četiri, viče general. Kolona Vojske jako je duga. Na kraju kolone nalazi se velika, svjetleća, deveterokraka zvijezda, crvene, žute i plave boje. Sviraju vrlo glasnu svirku, Mozarta, Bacha, Beethowena i ostale klasike svjetske glazbe.

 

OBITELJ

Nedaleko od Vojske živi obitelj. Sasvim neobično obična obitelj. Najobičnija. Nisu homoseksualci, nisu transvestiti, nisu samci, nisu udovci i ništa takvo vrijedno kamenovanja. Nisu izgubili djecu, nisu bili napadani, gladni, žedni, neispavani, izbezumljeni, izgubljeni. Dakle … obitelj. Što sad radi obitelj? Majka pere rublje, otac doručkuje, kći se priprema za školsku proslavu, dječak baca loptu po kući. Žive, dišu, jedu, spavaju, gledaju, pjevaju, vole se, druže se, zabavljaju se, razmišljaju. Postoje, postoje, postoje. Hah. Hah-hah-hah. I to je sve? Da, to je sve. Nebo je prekrasne boje, zelene boje, i crvene boje. Proljeće. Cvrkuću ptice, kanarinac u kavezu.

Kad tamo … tko bi se toga sjetio, evo Vojske. Nakon nekoliko sati spavanja, naspavana Vojska dolazi. Nedjelja je. Neradna, naspavana, nepomućena nedjelja. U nedjelju, dan kad se ljudi odmaraju, ili što već, Vojska dolazi pred vrata obitelji. Kucaju, kucaju, na vrata kucaju. Zvone, dobro jutro, žena je otvorila vrata i zaželjela dobro jutro Vojsci. „Dobro jutro“ – kaže Vojska. „Dobro jutro“ – kaže žena. Mogli bi se gledati vječno. Kako su lijepi, kako krvavi, kako vedri, kako umiveni. Vojska je zavoljela ženu, žena je zavoljela Vojsku. Bilo je prepuno ljubavi. Ljubavi, ljubavi! Zove žena supruga. „Ljubavi! Netko nas treba! Vojska nas treba!“ – “Vojska vas treba!“ – Trebamo vas, kaže Vojska. I tako. I onako, gledaju se, stoje, gledaju se i još se jako dugo gledaju. Tišina. Mrtva, naspavana tišina. Kukuriku, kukuriče pijetao na krovu. Pijetlovi mogu letjeti. Pijetao leti, leti, ode!

„Ja sam general Vojske, trebamo vašu kuću. Ne morate otići, ostanite, ali mi moramo ući. Zašto? Jer ja tako kažem. Idemo!“ – zapovjedio je general vojnicima. „Lijepu kuću imate, zaista!“ – general hvali kuću. Vojska prožima kuću, prožima sobe, prožima sebe. Prvi kat, drugi kat, tavan, crni tavan. Trip-trap-trup. Trip-trap … „Čisto, čisto je, generale!“ – javlja se vojnik. „Čisto bogami i jest. Imate jako, jako lijepu kuću. Jako lijepo“ – sretan je general.

Vojska ide po kući, uzima hranu, pije rum i rakiju, drogira se, prekopava ormare, koristi toalet, a ne potežu vodu, bacaju se na krevete, skidaju se čak i goli. Majka stavlja ruku preko očiju svoje djece. Vojnici se drže za penise i divljački urlaju po krevetima. „Auuuuuu! Auuuuuu“ – oponašaju glasanje vukova. Obitelj se pravi kao da se ništa ne događa. Razbijena je prva vaza za cvijeće. Pričaju viceve, jako, jako, urnebesno jako smiješne viceve. Ha-ha-ha, uaaaaa, uuaaaaaa! Revu, riču, deru se, paraju deke noževima, zalijevaju se vodom iz sudopera. Uzimaju hranu iz frižidera, slatkiše koje su djeca spremala za kasnije. Divlja, pribrana, odgojena, profesionalna vojska. Humanistička jedinica. Vojnik uzima barbiku i baca ju kroz prozor. Oblače se u haljine i presvlaku za kauč. „Jolo, jolo, ja sam Indijanac, jolo!“ – viče Vojska. „Kako se gasi ova mašina? Ej veliki, koliko utega možeš nositi? Alo, ti, veliki?! Ve-eliki!!“ – otac dolazi do vojnika. „Ajde daj, pokaži mišiće! Nema straha, samo me zanima treba li kupiti taj uteg. Nisam vježbao godinama.“

U međuvremenu, general opravdava svoje ljude majci. „Gospođo, nemojte zamjeriti mojim ljudima, malu su uzbuđeni, sutra osvajamo Polje. Velika bitka, ve-li-ka! Bit će toliko krvi da ćemo moći napraviti nove puške iz hemoglobina! Ha-ha-ha. Nove metke, novo sve! Da oprostite …. jebo sebe ako si ne kupim novi set olovnih plombi! Već je vrijeme odavno, a jedino nas hrane bakalarima. I dobrim ženama, ha-ha, ali ne možemo tako vječno. Sutra, sutra … Nego, imate li štogod za popit, alkoholno? Znam da mnogo pitam, ali znate kakvi su, sve pograbe, a ništa za generala. Tko kara generala, kažu. E pa … vidjet ćemo, kad sutra dobijemo bitku, svi će kleknuti i molit da mi ga popuše! Ha-ha. Al’ do tada trpim. No! Imate li štogod za me’?“

„Imamo nekakvu rakiju, možda kruškovaču. Stara je dvadeset godina, ne znam kakva je.“ – „Kruškovača? Ha! Pa što ne bi? Može!“ – general je bucmasti mali čovjek, trbuh mu je kao u trudnice. Ima velike brke. Ugledao je majčinu kćer, koja je također pomalo bucmasta, ali dražesno dijete. „Kako si, velika?“ – dijete je skrušeno reklo da je dobro, još je i pitalo kako je general. To ga je razveselilo. „O … pa dobro, dobro, hvala, ne mogu se požalit!“ – zatim je pola minute gledao u prazno svojim velikim, praznim pogledom. Žena odlazi u malu prostoriju pored kupaonice i saginje se ispod ormara da pronađe kruškovaču. General se nalaktio na vratima i gleda joj u stražnjicu, bez pardona. Isprva se smijao, no onda je shvatio da ga strašno vuče, privlači, kao magnet kojem se ne može oduprijeti. Trbuh mu se napuhao zajedno s malom alatkom, srce mu je radilo u dlakavim grudima.

Majka se ustala i pokazala prozirnu bocu: KRUŠKA. „Izvolite!“ – general se smješka. Gleda bocu. „Boca je bogami lijepa,“ misli general, „ali jebeš bocu kad je ovdje nešto drugo.“ Stavio je ruku na majčinu dojku. Ona se povlači u natrag, lice joj skriva strašnu neugodnost koju osjeća. Za sad blaga povreda dostojanstva, samo želi otići do svoje obitelji, ali general priječi vrata. Debeli, neobrijani kmet stoji, ukopao se kao smrdljivi, nepomični magarac, nepomičan kao naspavana nedjelja. U lijevom prsnom džepu drži sunčane naočale, crna masna kosa pada mu do obrva, gustih, razraslih obrva. Odložio je bocu na ormarić za nakit i prišao majci. „Jako ste lijepi, gospođo. Lijepa kuća, lijepi vi, šta reći više?“

Majka je pokušala vrisnuti, ali debeli dlan pokriva joj usta, drugi dlan grabi hlače i posteljinu, zatim kosu, lijevi dlan miče glavu u svim smjerovima kako bi signalizirao majci da treba šutjeti. Cijela debela mješina leži preko nje, masne sise silovatelja klate se preko leđa. Kći se pojavila na vratima taman da uživa u predstavi. Onda dolazi vojnik, oduševljen, pokušava stišati kćer koja hoće vikati, usput uzima bocu kruškovače na ormariću. Pozvao je još kolega na zabavu, napokon se nešto događa. Nažalost, generalova hidraulika ne radi jer je danas već konzumirao ponešto alkohola, prevrnuo se na leđa, pa na bok, pa izrigao po podu i nešto po majčinoj kosi. Rigotina posvuda. „A jo-o-oj! A joj! Generalisimuse! Šta je? Ha-ha. A šta je?“ – „Jebem ti zvijezdu Danicu i mater koja te rodila!“ – smijao se i režao general u groznici.

Otac je shvatio da se nešto događa dok njega zaokupljaju kod utega. Prilazi izvoru događaja, ali ne može proći jer su vojnici zakrčili ulaz svojim znojnim, krvavim tijelima. Smijeh. Smijeh, smijanje. Inzistira da prođe, ali ne miču se, ne reagiraju, samo se cerekaju, nadvikuju, naslanjaju i naguravaju. Dječak je u podrumu, isključen, izvan zbivanja. Kći prestravljeno gleda prizor, potpuno nemoćno i ukočeno, bez ikakva pojma što bi moglo slijediti. General briše rigotinu sa sebe, zapravo ju razmazuje. „Mama, mama!“ – viče djevojčica. Majka čuje, ali najprije se mora osoviti na noge. Pod je prekriven zelenim tepisonom, okruženi su smeđim ormarima, rigotina je crvena kao generalovo lice i uzorak na majčinoj bijelom kućnom haljetku. Majka dolazi do kćeri, nastoji ju utješiti, drže se za ruke. Pokušava nagovoriti vojnike da se pomaknu, suprug s druge strane gomile doziva. Njegov se povik lomi u ludilu bakalara, češnjaka i alkohola. Vojnici se pomiču tek toliko da kći uspijeva vidjeti oca. Sin je izašao iz podruma, otac ga grli. Supruga je još uvijek u sobi s generalom.

Preko njene glave razbilo se 0,5X1,5 metara ogledala, komadi krvi, kose, srebra i stakla padaju oko djevojčice, znoj i suze kapaju licima, vratovima, zasranim gaćama i čizmama. Vika i beskrajni trenutak. General je u osvetničkom zanosu iščupao ogledalo iz zida, ogledalo pred kojim se majka uljepšavala svako jutro kako bi bila lijepa djeci, suprugu, sebi i svijetu, te razbio to ogledalo preko njezine glave. Krhotine pokrivaju kovrčave, ravne, nakostriješene frizure vojnika, pomalo iznenađenih. Majka je pala pred cipele svoje kćeri, još uvijek živa. Ima velike riblje oči, a takve su i generalove, samo krvožednije. Je li udarac koga bolio, generalisimusa ne zanima, što se njega tiče, ništa ne boli kao javno poniženje. Zgrabio je bocu kruškovače iz ruku jednog vojnika i popio gutljaj, zatim se sagnuo i pred kćerkom i izbo majku krhotinama ogledala. Vojnici su očajnički držali izbezumljenu djevojčicu. Vrišti, plače, ne može disati. General je slušao neko vrijeme, a onda joj je odvalio šamarčinu. Vojska mu se makla da može proći. Suprug je bio sagnut, grlio je sina kad se začula lomljava. Jedino što je mogao bilo je držati sina za ruke i čekati vijesti. General je doteturao i potapšao supruga po ramenu, bez riječi izašao napolje. Neki su vojnici ostali, strijeljali oca i sina, čije su krvave sjene ostale na zidu zauvijek do rušenja kuće.

Djevojčica je odvedena u kupaonicu, zadnjem vojniku u kući naređeno je da ju upuca u kadi. Stavio ju je u kadu, ali dugo mu treba da puca, ne puca. Možda nema srca za takvo nešto, ili mu se sve zajedno čini nasumično i besmisleno, no neće. Prišao je djevojčici, izgleda čudno i tužno. Gotovo bi se moglo reći da ima posebne potrebe. „Ž … ž-žao m-mi je, žao mi-i je …“ – pokušava sklepati rečenicu. „Htio sam pu-ustit-ti čokoladicu u f-frižideru, ali m-mi se jak-ko svidjela. Ž-žao mi je, žao …“ – gubio se šapat u daljini, daljini djevojčinih misli, daljini bespuća ljudskosti. Vojnik je nestao. Djevojčica je šest sati stajala u kadi, nepomična kao koplje bojne zastave Vojske.

Nastavlja se…

Tibor Makarije Torbica, rođen 1998. u Rijeci. Student je filozofije i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Fotografija: Dan Mullen
Oglasi