Nedavno sam učinila nešto što mnogi smatraju nezamislivim ili makar uvrnutim. Prije nego što sam pogledala film „Osvetnici: Rat beskonačnosti“ (Avengers: Infinity War), namjerno sam pročitala recenziju koja otkriva sve važne točke zapleta, od početka do kraja.

Bez brige, neću podijeliti nijedan spojler ovdje – iako mislim da je odbojnost prema spojlerima (na što se A.O. Scott, novinar za The New York Times, nedavno žalio nazivajući je “fobijskim, preosjetljivim tabuom protiv javne rasprave o svemu što se događa na zaslonu”) malo prenapuhana.

Kao kognitivna znanstvenica koja proučava odnos spoznaje i pripovijesti znam da filmovi, kao i sve priče, iskorištavaju našu prirodnu sklonost da predviđamo ono što slijedi.

Te kognitivne sklonosti pomažu objasniti zašto preokreti u zapletu mogu biti tako zadovoljavajući. No, suprotno našoj intuiciji, one također objašnjavaju zašto prijevremena spoznaja o preokretu u zapletu – taj zastrašujući spojler – zapravo uopće ne kvari iskustvo.

Prokletstvo znanja

Kada uzmete knjigu u ruke po prvi put, obično želite imati neku ideju o onome što vas očekuje – primjerice, ugodne misterije ne bi trebale sadržavati grafičko nasilje i seks. No, vjerojatno se nadate da ono što pročitate neće biti u potpunosti predvidljivo.

Strah od spojlera je donekle dobro utemeljen. Imate samo jednu priliku da saznate nešto po prvi put. Nakon što ste ga stekli, to znanje utječe na ono što primjećujete, što predviđate – pa čak i same granice vaše mašte.

Ono što znamo nas sputava na mnogo načina (opća tendencija poznata kao „prokletstvo znanja“).

Primjerice, kada znamo odgovor na zagonetku, to nam znanje otežava procjenu koliko će nekom drugom biti teško riješiti je: pretpostavit ćemo da je lakše nego što to stvarno jest.

Kada znamo ishod nekog događaja – bilo da se radi o košarkaškoj utakmici ili izborima – skloni smo precijeniti koliko je on bio vjerojatan.

Informacije na koje nailazimo rano utječu na našu procjenu onoga što je moguće kasnije. Nije bitno čitamo li priču ili pregovaramo o plaći: svaka početna točka našeg rasuđivanja (koliko god bila proizvoljna ili naizgled nevažna) služi kao sidro našoj analizi. U jednoj studiji, pravni stručnjaci koji su dobili hipotetski kazneni predmet tražili su dulje zatvorske kazne kada su nasumično bačene kockice pokazivale veće brojeve.

 Preokreti u zapletu su ono što sve povezuje

Svi dobri pisci to znaju, svjesno ili instinktivno.

Efektivna pripovijest funkcionira djelomično zbog iskorištavanja tih i drugih, predvidljivih navika mišljenja. Crvena haringa, na primjer, je vrsta sidra koje postavlja lažna očekivanja zbog čega preokreti mogu djelovati neočekivanije.

Nadalje, veliki dio uživanja u preokretima ne dolazi od šoka iznenađenja, već od osvrta na ranije dijelove priče koje sada vidimo u svjetlu preokreta. Iznenađenja koja nam donose najviše zadovoljstva dobivaju moć zbog činjenice da nam daju novi, bolji način da pronađemo smisao u materijalu koji nam je ponuđen ranije. To je još jedna prilika za priče da preokrenu prokletstvo znanja u svoju korist.

Sjetimo se da, nakon što pronađemo odgovor na zagonetku, njeni se tragovi mogu činiti očitijima nego što su doista bili. Kada se u svjetlu tog znanja vratimo na ranije dijelove priče, dobro osmišljeni tragovi dobivaju novo, zadovoljavajuće značenje.

Uzmimo na primjer “Šesto čulo“. Nakon što je došlo do velikog preokreta prema kojem je lik Brucea Willisa cijelo vrijeme bio jedan od “mrtvih ljudi” koje samo dječji protagonist može vidjeti, film nam donosi retrospektivu scena koje dobivaju novi smisao u svjetlu iznenađenja. Jednu od stvari koje tada vidimo je da njegova supruga (zapravo njegova udovica) nije zgrabila račun u restoranu prije njega iz ljutnje – nego je to učinila jer je večerala (koliko je bila svjesna) sama.

Godinama nakon objave filma, gledatelji i dalje uživaju u ovom preokretu, naslađujući se nad time koliko bi trebao biti “očit ako se obraća pozornost” na ranije dijelove filma.

Prednosti i nedostaci spojlera

Istovremeno, studije pokazuju da ljudi, čak i kada su sigurni u ishod, pouzdano doživljavaju neizvjesnost, iznenađenje i emocije. Akcijske scene i dalje uzrokuju ubrzanje srca, vicevi su još uvijek smiješni, a dirljivi nas trenuci ipak mogu rasplakati.

Kao što su nedavno pokazali Jonathan Levitt i Nicholas Christenfeld, istraživači s Kalifornijskog sveučilišta u San Diegu, spojleri ne kvare. U mnogim slučajevima, spojleri aktivno poboljšavaju užitak.

Štoviše, kada je veliki zaokret u priči doista neočekivan, on može imati katastrofalni učinak na uživanje – čemu mogu posvjedočiti mnogi bijesni gledatelji “Rata beskonačnosti”.

Ako ste unaprijed svjesni preokreta, prokletstvo znanja ima više vremena da učini svoju čaroliju. Činit će vam se da raniji elementi priče jasnije nagovještaju kraj – ako znate kakav je kraj.  To može učiniti cjelokupni uradak koherentnijim, jedinstvenim i više zadovoljavajućim.

Naravno, iščekivanje sa sobom donosi svoju vlastitu vrstu užitka. Prijevremena spoznaja o preokretu u zapletu može smanjiti to uzbuđenje, čak i ako prethodno znanje ne uništi vaš užitak u samoj priči.

Marketinški stručnjaci znaju da ono što spojleri pokvare je hitnost želje potrošača da pogleda ili pročita priču. Interes i očekivanja mogu toliko iscrpiti ljude da će na kraju ostati kod kuće, lišavajući se užitka koji bi iskusili da naprosto nikada nisu saznali za ishod priče.

Vera Tobin

Tekst je prvotno objavljen na engleskom jeziku na stranici The Conversation

Fotografija: National Center for Advancing Translational Sciences