Dvadeset,

Dvadeset i dan.

Pitaš se kako ovo uopšte ide

Dok ti uz kičmu kopčaju bijelu dugmad.

Hoće li biti kao u filmovima,

Onako veliko i važno?

Ali mi nismo u filmu,

Mi smo u Bosni.

 

Ti sada misliš baš o onom

S Džulijom Roberts što su ga stalno puštali na TV-u

Gdje ona bježi od mladoženja

A mještani joj se čude i rugaju.

Pa skupi haljine ispod pazuha i potrči

Preko crkve pa preko polja

I na tren ti zamišljaš i sebe, s malo tkanine u ruci

Kako trčiš preko opštine, preko mosta, Miljacke,

U nedogled.

I kako opet negdje sjediš, izderanih koljena i gledaš

Red sapunica, red prenosa iz Haga,

Dok soba miriše na cimet i griz,

A budućnost je buranija.

 

Ali danas svi mora da budemo sretni,

Premda toliko je mora bilo kojima se moglo ploviti,

A nije.

I premda malo je i ružan ovako izbliza

Dok stoji kao da se slika za ličnu kartu.

Djetinjstvo se u krajevima mjeri.

 

Mirna Dragaš

 

 

Oglasi