I kao autor i kao akademik dječju književnost shvaćam ozbiljno – u pitanju je moj profesionalni raison d’être. Međutim, to ne znači da mislim da bi se o njoj trebalo raspravljati prigušenim tonovima, samo da je ne bi trebalo odbacivati kao nešto trivijalno. Dječji autori izvrsni su pisci – štoviše, naši najraniji susreti s pisanom riječi utječu na sve ono što slijedi, tako da svatko tko uzima knjige za odrasle ozbiljno treba ozbiljno shvatiti i dječju književnost.

Nisam prvi koji ovo tvrdi. Čini se da jednom u svakom naraštaju dođe do cri de coeur u kojem se predstavnik svijeta dječje književnosti s dotad nepoznatim autoritetom obraća književnom establišmentu i primorava ga da iznova promisli položaj knjiga za djecu.

Godine 1968. Times Literary Supplement pozvao je Alana Garnera, autora The Owl Service, da piše o svom pristupu. Garner je tada ustvrdio da su djeca najzahtjevniji čitatelji, ali i oni koji donose najviše zadovoljstva autoru naglasivši o svojoj sljedećoj knjizi: “Ako je dovoljno dobro, vjerojatno će biti za djecu”.

Jednako tako, 1996. godine Philip Pullman je započeo svoj govor kod prihvaćanja medalje Carnegie izjavom: „Postoje neke teme, neki predmeti, preveliki za fikciju za odrasle; njih se može adekvatno obraditi samo u dječjoj knjizi. Kao i Garner, i Pullman je pisao knjige bogate književnim referencama i intelektualnom širinom. Obojica su bila obrazovani na Oxfordu i samouvjereni ljudi te se s njima nije moglo snosishodljivo ophoditi tako lako. Oba su muškarca pripadali polju književnosti u kojem su brojčano dominirale žene. Ljudi su slušali.

Neko su vrijeme zbog Pullmanovih romana, a kasnije i zbog J.K. Rowling, dječje knjige bile posvuda. Neki su sugerirali da razlika između dječje i odrasle književnosti nestaje: naslovi su se pojavljivali i u dječjim i odraslim izdanjima – identični u svemu osim u omotu (i cijeni). Međutim, za većinu dječjih autora sa sredine liste stvari su se ubrzo vratile na status quo ante. Recenzijski prostor u nacionalnim novinama, nakratko obilan, je presušio, a sav napredak se vratio na razine ‘prije Pottera’.

 

Žanrovski snobizam

Kada je 2013. godine Julia Donaldson (jedna od prošlih Dječjih laureata) pozvala da se knjige za djecu shvate ozbiljno, njena je molba bila dio prepoznatljivog ciklusa u svijetu dječje književnosti. Najprije dolazi do zanemarivanja s daškom prezira, zatim šoka u obliku nekog književnog događaja ili jasnog zagovaranja, te naposljetku laganog nazadovanja.

Zašto književni svijet prolazi kroz ove konvulzije? Pogledajmo nekoliko nepovezanih isječaka i vidimo možemo li uočiti uzorak:

  • 1977. je godina. Penelope Lively, tada uspješna dječja spisateljica, objavljuje svoj prvi uradak za odrasle, The Road to Lichfield, samo da bi ga veli broj osvrta nazvao njenim ‘prvim romanom’.
  • 2000. je godina. Anthony Holden izjavljuje da će, ukoliko J. K. Rowling osvoji nagradu Whitbread, to značiti da je narod odbio odrasti. Nagrada na kraju odlazi pustolovnoj pripovijesti o zmajevima, čudovištima i zakopanom blagu – Beowulfu Seamusa Heaneya.
  • Sadašnjost. Mnoštvo recenzenata na Amazonu odlučuje dati ‘kompliment’ svojoj omiljenoj dječjoj knjizi naglašavajući da je ‘predobra da bi bila za djecu’.

Ovi primjeri nisu samo pitanje snobizma prema “žanrovskoj fikciji”. Čovjek kojeg vidimo da čita triler može biti suočen s podsmjehom,  no ako ga se uhvati kako čita “chicklit”, njegova muškost također može biti dovedena u pitanje. Slično tome, odrasli koji čitaju knjige za djecu automatski se smatraju djetinjastima. Pokazuje li odluka o objavljivanju knjiga s odraslim i dječjim koricama da se barijere doista ruše? Činjenica da su neki bili spremni platiti funtu ili dvije više kako bi izbjegli da budu viđeni kako čitaju dječju knjigu ukazuje na suprotno.

 

Ideali iz djetinjstva

U konačnici, prezir prema dječjoj književnosti ima manje veze s kvalitetom rada, a više s kontradiktornim osjećajima koje odrasli imaju prema djeci i djetinjstvu. Oni su podijeljeni u dvije široke skupine, od kojih se prva može sažeti u jednoj rečenici: “Što odraslije, to bolje.” Kao što je sveti Pavao rekao: “Kad sam postao odrastao čovjek, napustio sam sve djetinje. Jer sada vidimo kroz staklo, mračno, a onda licem u lice.”(1 Kor 13,11).

Gledište odraslih je stvarno gledište; ono djeteta je tek približno. Primijenjeno na dječju književnost, to dovodi do uvjerenja da su dječje knjige književnost s ‘ pomoćnim kotačima’ – i da su one najsličnije knjigama za odrasle najvrjednije.

Međutim, postoji i stav koji je potpuna suprotnost: razmislite o Wordsworthovoj viziji djece koja prate oblake slave i nestaju u odrasloj dobi. Nasuprot svetog Pavla, tu je Isus iz Nazareta: “Pustite dječicu k meni i ne branite im, jer njihovo je kraljevstvo nebesko.” (Marko 10,14).

Često se smatra da je idealizacija djetinjstva dostigla svoj vrhunac u dječjim knjigama s početka 20. stoljeća. No, ovo je stajalište zapravo ustrajno – ono preživljava u dužnosti koju odrasli osjećaju da zaštite djecu od znanja odraslih, posebice kada ono vreba između korica knjige. Izdavači i recenzenti redovito daju do znanja autorima da su određene riječi i teme nedopuštene. Djeca moraju zadržati svoju nevinost.

Usprkos protivljenju ovim tradicijama, obje i dalje cvjetaju – jer obje snažno privlače maštu odraslih. Djecu i odrasle koji su povezani s djecom neprestano tuku ove unakrsne struje. Ako pisci stvore siguran prostor izdvojen od stvarnog svijeta, gleda ih se s visoka zbog ‘sisanja palca’. A ako pokušaju ponuditi nesteriliziranu priču, tada kvare nedužnu mladost koju treba zaštititi.

Bitka za ozbiljno shvaćanje dječje književnosti nikada neće biti završena jer je previše odraslih posvećenih odbijanju istog. To bi im oduzelo utješne principe koje stežu čvrsto kao omiljene igračke: Ja sam ozbiljan, ti si trivijalan; Ja sam odrasla osoba, ti si dijete. Ne kažem da bismo trebali prihvatiti takva mišljenja, no moramo uvidjeti da ona neće nestati. Ozbiljno shvaćanje dječje književnosti dio je ozbiljnog shvaćanja djece, a to je nešto na čemu je potrebno raditi cijeli život.

 

Tekst je prvotno objavljen na engleskom jeziku na stranici The Conversation