Živjeli smo blizu bolnice i bili usputna stanica za sve one koji su išli na pretrage, čekali nalaze ili su posjećivali bolesnike i nakon tih posjeta svraćali k nama. Majka ih je dočekivala s kavom i kolačima, suosjećajno slušajući priče o teškim bolestima. Strahote su mi plijenile pažnju dok sam iz susjedne sobe prisluškivala ove razgovore. Kada bih, nakon što uzmem kolač, ostala sjediti s njima, netko bi već rekao:

„Ajde ti u svoju sobu,  nisu to stvari za djecu“.

U tim je razgovorima bilo puno čuđenja i riječi koje su se izgovarale šapatom. Žene su često plakale i pomjerale se s mjesta za „ne daj Bože nikome“. S distance na kojoj su me pokušavali držati, osnovne lekcije ipak sam svladala. Tako sam, recimo, znala da ako za nekoga kažu „kod njega je sve metastaziralo“, tome spasa više nema. Nade nije bilo ni za one za koje bi se reklo, „samo su ga otvorili i zatvorili“. Jedino nikako nisam mogla razumjeti kako su ljudi koji umiru s 50 godina, mladi. Činilo mi se da je pola stoljeća dobar komad vremena.

 

I tako je došao dan kada nisam morala krišom slušati nego sam se našla u centru samog razgovora. Zima je teško ustupala mjesto proljeću i jednog jutra, dok su lokve još bile smrznute, na vratima našeg stana pojavila se rođakinja koju rijetko viđam. Bila je starija od mene taman toliko da je razlika u godinama čini važnom. Svojim je ulaskom uspjela ohladiti stan zagrijan neumornim puhanjem termoakumulacijske peći. Hladno je bilo i njeno lijepo lice i bijela kapa koja ga je pokrivala.

Tek što se smjestila na kauč u našem dnevnom boravku, nije još ni kaput do kraja skinula,  počela je u detalje opisivati kako izgleda njena mama u bolnici. Slika u mojoj glavi bila je dramatična: blijeda kao kreč, jedva govori, s višestruko izbodenim rukama i nogama, iz nosa joj viri cijev, dok pored nje bruje ogromni aparati. Na trenutak je zastala u govoru, da bi onda svečano izjavila:

„Znaš, kod moje mame je u pitanju pankreas!“

S naročitom pažnjom je naglašavala svako slovo od p do s, a pravilni zubi su nestajali iza njenih usana i ponovno se pojavljivali. Nakon što je sva slova izgovorila, briznula je u plač koji me prestrašio svojim naglim početkom. Ramena su joj se jako tresla dok sam je netremice gledala i ponavljala u sebi tu neobičnu stranu riječ. „Nešto što se tako teško izgovara i pamti, može uzrokovati samo tešku bolest“, mislila sam.

„Hoćeš bombon?“, gurnem pred nju vrećicu s bombonima u namjeri da je utješim.

Na moje iznenađenje, ona krene plakati još više. Federi na kauču su bili dotrajali pa je njeno tijelo sa svakim narednim jecajem veselo poskakivalo gore-dolje.

„Šta ti je sada?“, pitam sva u čudu.

„Mama te bombone najviše voli, a sada ih ne smije jesti.“

„A što ne smije?“

„Pa zbog šećerne bolesti!“, izgovori britko i nastavi plakati.

„Šećerna bolest! Što ne kažeš? To ima susjeda Maca. Ona si svaki dan sama daje inzulin, a kod mame pije kavu sa saharinom“, pojasnim joj, sretna što se razumijem u bolesti.

Pogleda me iza suza i prestane plakati, naglo kao što je i počela. Izvadi maramicu iz torbe, puhne u nju i službeno me upita:

„Kada ti se vraća mama?“

„Ne znam“, odgovorim nezainteresirano, uzimajući bombon iz vrećice.

 

Ines Gverić Korkut

Oglasi